Croatian(HR)English (United Kingdom)

News

One of the most important segments of business of the organization is information system security. Aquilonis offers to croatian customers products that are rated as the best in its class, and substantially lower priced than similar products of the same quality. ->>more

Pisci na mreži - Nada Gašić
There are no translations available.

88. Pisci na mreži, 30. listopada (srijeda) 2019. u 17 sati: Nada Gašić

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA

Gošća 88. programa Pisci na mreži bit će Nada Gašić, koja piše „isključivo u samoći, uz isključene telefone i mobitele, u ranu zoru, često i praskozorje kad su budni samo policajci, dežurni liječnici i tramvajci. Ispred kompjutera sjedim u širokoj i prevelikoj flanelskoj pidžami.“ Ali pravi razlog njezina sudjelovanja u programu jest vrijednost i značenje, uzbudljivost i posebnost njezina pisma, njezinih romana. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Nadom Gašićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nadom Gašić, odnosno priče, romani i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove Nade Gašić da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Linkovi

http://www.napolaputa.net/ucesnici/2009-godina/nada-gasic/

https://www.tportal.hr/tag/nada-gasic

http://www.booksa.hr/kolumne/kritike/kritika-96-nada-gasic

https://www.mvinfo.hr/knjiga/6479/voda-paucina

 

Dodaci

Nada Gašić, Intervjui s povodom, 2019.

Nada Gašić: Voda, paučina, ulomak, recenzije, 2019.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

****************************

 

STVARNOST  JE UVIJEK FASCINANTNIJA I STRAŠNIJA OD LITERATURE

Nada Gašić: Kako je nasta(ja)la Mirna ulica, drvored

 

U predgovoru Zlatnom teletu Iljf i Petrov, citirajući braću Goncourt, opisali su kako su nakon objavljivanja svog prvijenca Dvanaest stolica u početku naširoko i nadugačko objašnjavali proces nastajanja djela, kako im je pomalo dosadilo, pa su smanjivali opseg objašnjavanja i na kraju priznali kako se sve svelo na to da jedan obigrava urednike i izdavače u nadi da će prihvatiti njihov roman, a jedan sjedi kod kuće i čuva rukopis da im ga ne ukradu prijatelji. Za razliku od njih nisam imala što čuvati, jer nitko od prijatelja nije znao da pišem, nisam obigravala urednike, jer nisam imala ništa što bi se moglo objaviti. Između mene i moga urednika Krune Lokotara sve se dogodilo i jednostavno i bizarno, premda ove dvije riječi, kad se ujedine zvuče kao oksimoron. Bizarno, zato što se sama ideja o suradnji dogodila u kasnu noć, ili ranu zoru, tko će ga znati, davne 2003., u poluraspadnutom kafiću iznad hotela Jadran u Rijeci. Ondje smo Kruno Lokotar i ja ispijali otrežnjujuću kavu nakon uspjeha monodrame rađene po romanu Uho, grlo, nož Vedrane Rudan , a kojem smo kumovali u zajedničkom uredničkom poslu. Kako to već biva u atmosferi nakon predstava, zadimljenih večeri i opasnog rađanja zore, Kruno Lokotar me je pitao pišem li što. Vrlo trijezno sam odgovorila da pišem i bacam napisano. Zanimalo ga je što to pišem i što to bacam, odgovorila sam da me iz nepoznatih razloga zanima pisanje pretencioznih krimića. Predložio mi je da to što sljedeće napišem ne bacim, već mu pokažem, rekla sam O.K. I to je bilo to. Da, i bizarno i jednostavno. Nakon dvije godine vrlo sumnjičavo me je pitao jesmo li mi zaista spominjali neki roman, ili se to njemu samu pričinilo. Jesmo, ide kraju, kažem ja, zar opet jedna narudžba u kavani, kaže on i ipak potvrdi da želi taj rukopis. Nakon godinu dana, 2007. predala sam mu gotov tekst.

Da sam prva koja je javno priznala kako mi se odavno činilo da ću napisati roman, bila bi to bahata izjava bez premca. No, kako većina onih kojima se konačno ostvarila klasična priča o prvijencu uglavnom priznaju da su se oduvijek potajice osjećali sposobnima napisati roman, ovu ću svoju izjavu potvrditi, a tek je donekle ublažiti jednim općim mjestom kolektivnog iskustva: nitko tko upisuje kazališnu akademiju ne snatri o tome da postane statist, nitko tko diplomira likovnu akademiju ne želi ostati anonimni slikar, pa tako, vjerojatno, i nema mnogo onih koji su se opredijelili za studij književnosti (a ja jesam), a koji se nisu nikada ponadali da će jednoga dana napisati svoju knjigu.

Po ovome sam jedna od mnogih, a po svemu ostalome sam različita samo zato što je proces nastajanja umjetničkog djela, pa tako i književnog, do krajnosti individualan i neponovljiv čin.

Ne mogu posve precizno odrediti trenutak kad sam odlučila napisati roman, ali znam da sam oduvijek to nešto što će postati roman vidjela u formi kriminalističkog romana. Privlačila me artificijelnost i zahtjevna konstrukcija priče koja održava pozornost čitatelja, a u koju stane još ponešto. Znam da je čudno, ali sebe ne doživljavam upornom, a još manje dobrom čitateljicom krimi-žanra i ne mogu izdvojiti nijednog pisca kojem bih mogla zahvaliti što me je upravo on uveo u tajne vještine pisanja ove komplicirane forme. Vjerojatno sam tu vještinu ipak stjecala taloženjem čitalačkog iskustva mnogih, pa i onih koji su tek obrisima svojih romana doticali strukturu kriminalističke priče, ali i nekim sitnim pokušajima pisanja koje, na moju sreću, nisam nikada ni pokušala objaviti. Zaista nisam vjerna čitateljica krimića, ali mi se zato čini da sam pažljiva i vrlo koncentrirana gledateljica klasičnog kriminalističkog filma. Pripadam odabranom klubu onih koji su u stanju iznova i iznova gledati desetak probranih Hitchcockovih filmova. Upravo njima ponešto dugujem: način na koji režiser održava napetost pokušala sam, možda i nesvjesno, slijediti u svom romanu, a čini se da mi je i prototip hičkokovskih likova, sitnih, običnih ljudi, bio najbliži u odabiru likova u ovom romanu. Kod Hitchcocka oni stjecajem sitnih, na prvi pogled nevažnih okolnosti ulijeću u trenutak kad se život pretvara u pakao; netko će zbog dosade i nesanice viriti kroz prozor (a bolje bi bilo da to ne radi), netko će u vlaku (kobno) odabrati kupe koji mu se učinio udobnim, netko će veselo krenuti na put, netko će ugledati potpeticu... A onda se sve zavitla.... U trenutku kad taj Hitchcockov mali čovjek uđe u proces u kojem je cijeli raniji obični život kolabirao, on se ne grabi zubima, nego inteligencijom za ostatke ostataka svoga ljudskog digniteta i na kraju se i uspijeva izboriti za vlastiti život. To me je oduvijek fasciniralo. Trajno sam fascinirana i time što nikada nije ponižavao inteligenciju svoga gledatelja eksplicitnim opisima zločina, nego je prepustio sjenama i zavjesama da unesu i održe napetost i jezovitost. To je ono što mi se čini da sam, nekada davno, htjela postići svojim romanom. A dogodilo se da sam, doduše, stvorila likove malih ljudi koji su konačnim sudarom trenutnih jedva primjetnih i davnih, gotovo zaboravljenih krupnih događaja, uletjeli u stanje kada se običan život pretvara u pakao, ali i likove koji se, za razliku od hičkokovskih, nisu mogli ni za što izboriti, a kamoli za svoje živote. Za razliku od hičkokovskih hrabrih malih ljudi, ja sam pratila male rezignirane ljude i tako su od hičkokovskih utjecaja ostale samo zavjese koje se njišu i koje su atmosferu moga romana odnjihale ravno u atmosferu film noirea.

Priznajem, ponekad i sama promatram ulicu iza zavjesa koje se njišu, a sad mi se čini da sam upravo u ljeto 2003. kad se nije moglo disati na prevrelom asfaltu, prilično često virila iza spuštenih roleta i dosjetila se da bi od tih tankih procijepa za oči, te sužene vizure, mogla krenuti moja priča. Tada sam počela pisati Mirnu ulicu, drvored. Kako ne bih posve potonula u atmosferi zagrebačkih ljetnih vrućina, u koje sam smjestila radnju romana, u zadah raspadanja smeća i zločina koji titra nad mirnom ulicom s drvoredom, izvlačila sam se crnohumornim scenama groteske i pomalo opsesivnim bavljenjem svijetom nestalih riječi, uglavnom germanizama: ponekad je to (funkcionalno) šnajderski, ponekad kuharski žargon, no uvijek iz svijeta zagrebačk/og/ih govora koji me je okruživao od djetinjstva, a čije nestajanje prepoznajem i barem nakratko reanimiram.

Sigurna sam da sam htjela napisati običan krimić, sigurna sam da sam pomno radila na kompliciranoj strukturi, gotovo arhitekturi romana koji se, kažu, čita bez daha i predaha. U to sam sigurna. Ali, u trenutku kada sam povjerovala da sam konačno oblikovala likove, oni su krenuli u vlastiti život, počeli se osamostaljivati i, čini mi se, oblikovati mimo moje volje. Kad su dobili svoj konačni jezični izričaj, oni su postupno izvlačili sedimente i sentimente moga iskustva, svjetonazora, emocija i emotivnosti. Netko će ih nazvati inicijalnim točkama, netko razinama asocijacije. Ja ću ih nazvati sadržajem ovoga romana, čije razumijevanje više ne ovisi ni o romanu ni o autorici, nego o vlastitom sadržaju s kojim mu pristupa svaki čitatelj i tako ponavlja proces nastanka novog književnog djela, kroz neponovljiv i do krajnosti individualan čin samostalnog čitanja. Što će na kraju ostati od klasičnog krimića ovisit će upravu o završnom činu, raspletu avanture čitanja.

 

 

****************************

 

Bilješka o autorici

 

Nada Gašićrođena je 27. listopada 1950. u Mariboru, a od 1952. živi u Zagrebu gdje je stekla osnovnoškolsko, gimnazijsko i fakultetsko obrazovanje, studirala i diplomirala sociologiju i jugoslavistiku (današnju kroatistiku) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1969-1974). U školskoj godini 1975/76. radila je kao lektorica hrvatskoga jezika na Karlovom univerzitetu u Pragu. Od 1976. do 1978. bila je stipendistica Ministarstva kulture Republike Češke, a za trajanja stipendije studirala je kao izvanredna studentica češki jezik na katedri za češki jezik Filozofskog fakulteta Karlovog univerziteta i za to vrijeme istraživala arhivsku dokumentaciju vezanu uz studente zagrebačkog sveučilišta koji su na prijelomu 19. u 20. st. studirali na praškom sveučilištu te prijavila i obranila doktorsku disertaciju koja se bavila temom hrvatsko-čeških kulturoloških veza pod naslovom Praška skupina hrvatskih studenata na začetku hrvatske moderne. Ta jeradnja nakon stručnih recenzija i komisijske ocjene prof. Miroslava Šicela i prof. Predraga Jirsaka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nostrificirana kao ekvivalentna doktoratu znanosti u nas.

Do 1980. radila je kao stručna suradnica u Zavodu za kulturu Hrvatske, a od 1980. do 1982. kao lektorica hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Lenjingradu/Sankt Peterburgu, gdje je držala i predavanja iz suvremene hrvatske književnosti. 1982. vratila se na Karlovo sveučilište na kojem je predavala do 1985., a jedan semestar na fakultetu u Brnu. Od 1990. bila je suradnica prof. Vladimira Anića na njegovu kultnom Rječniku hrvatskoga jezika, Rječniku stranih riječi i Enciklopedijskom rječniku, sve do posljednjega izdanja Anić-Silićeva pravopisa.

Surađivala je s brojnim hrvatskim izdavačima i uredila pedesetak knjiga.

Nakon višegodišnjeg rada na prevođenju kapitalnog djela svjetske književnosti Hašekova Dobrog vojnika Švejka 1996. objavila je prijevod u kojem je koristila zagrebački žargon.

Kod zagrebačkog nakladnika Algoritam 2007. objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, koji je bio u završnicama svih književnih natječaja u Hrvatskoj, a nagrađen je nagradom Društva hrvatskih književnika za najbolji prvijenac te godine. Taj je roman 2009. objavljen u Beogradu u izdanju Samizdat B92. Mirna ulica, drvored prevedena je na talijanski, ukrajinski i makedonski jezik i objavljena kod tamošnjih. uglednih nakladnika.

2010. godine kod svoga zagrebačkog izdavača objavila je roman Voda, paučina koji je 2011. nagrađen najvišom državnom nagradom u kulturi Vladimir Nazor za najznačajnije književno ostvarenje godine. Roman je preveden i objavljen na ukrajinskom i makedonskom, uskoro se očekuje objavljivanje talijanskog prijevoda.

Za svoj literarni rad 2011. Nada Gašić nagrađena je prestižnom Nagradom grada Zagreba.

Priča Od broja 1 do broja 3 objavljena je u zbirci Zagreb noire newyorškog Akasic book. Kratka priča Stela je zvijezda uvrštena je u udžbenik za VI. razred bosanskohercegovačkih škola S/v/ezame otvori se.

Bila je sudionica uglednih sajmova knjiga i festivala pisaca u Leipzigu. Rimu, Lavovu, Puli, Pragu, Moskvi te kao spisateljica gošća slavističke katedre Državnog sveučilišta u Kijevu, gdje je održala predavanja o suvremenoj hrvatskoj književnosti. Sudjelovala je na skupu pisaca u mitskoj Tolstojevoj Jasnoj Poljani.

Surađuje s III. programom hrvatskoga radija za koji je napisala i objavila niz tekstova u emisiji Praskozor.

Živi u Zagrebu, u jednoj od mirnih ulica s drvoredom.

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting