Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Naglasak rada Aquilonisa je na pronalaženju, prihvaćanju, uobličavanju, prikazivanju i širenju znanja.

Pisci na mreži - Marija Andrijašević

isci na mreži - 24. veljače 2016. od 17,00 do 18,30 sati. gost MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

   snimka webinara

 

Gošća 52. programa Pisci na mreži je Marija Andrijašević, pjesnikinja, autorica iznimne knjige pjesama davide, svašta su mi radili, iznimnih pjesama o ocu, o sebi, o drugima, pjesama koje jesu „zakrčene svijetom“, a brutalnost, energija, spas i pisanje dijele se s riječima, tekstom i odgovornost je na mnogima, i na čitatelju i na njegovu razumijevanju svijeta teksta i teksta svijeta.

Namjera nam je danas u razgovoru s Marijom Andrijašević, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Marijom Andrijašević, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Marije Andrijašević da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Autorski

M. Andrijašević, davide... – izbor, 2007

M. Andrijašević, Grad na vodi – ciklus, 2016

 

Linkovi

– intervjui:

http://www.voxfeminae.net/info-baza/umjetnice/knjizevnost/item/8432-marija-andrijasevic

http://www.cunterview.net/index.php/Intervjui/Marija-Andrijasevic-Nikad-uzet-nesto-osrednje.html

http://www.booksa.hr/kolumne/o-poeziji-i-pjesnicima/marija-andrijasevic-najljepsa-odgovornost

 

–  kritike:

http://www.mvinfo.hr/clanak/marija-andrijasevic-davide-svasta-su-mi-radili

http://www.igk.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=861%3A2007-andrijaevi-marija&catid=116%3Anagrade-goran-za-mlade-pjesnike&Itemid=505&lang=hr

MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ: NAJLJEPŠA ODGOVORNOSTI

Razgovarao: Marko Pogačar

 

Tvoje javljanje na pjesničkoj sceni zbilo se na način zajednički dobrom dijelu suvremenih hrvatskih pjesnika – putem nagrade Goran za mlade pjesnike koja ti je dodijeljena 2007. godine. Godinu ranije žiri u istom sastavu izdvojio je i pohvalio tvoj rukopis. Koliko je razdoblje intenzivnog pisanja između pohvale i nagrade imalo utjecaja na artikulaciju vlastitoga pjesničkog glasa i izraza, i kolika je zapravo razlika između pohvaljenog i nagrađenog rukopisa?

Zapravo i nije bilo intenzivnog pisanja. Priča ide tako da sam 2006. poslala rukopis na natječaj (više se ni ne sjećam kako sam ga bila nazvala), Branislav Oblučar je dobio nagradu, a ja tu pohvalu. Rukopis je bio loš (u najmanju ruku) iz barem dva razloga. Prvi je taj da sam napravila nemoguće i rukopis sastavila od neke poezije koja je jako patila od lektire i načina na koji nas uče da bi trebali pisati: bez osjećaja, skoro frazeološki, uz veliki postotak oslanjanja na leksik koji je oljušten od svega što bi se identificiralo s tobom, izmišljanja riječi u pjesmama… Kao da sam bila sljedbenik nekog kulta. I onda imaš drugi razlog, a to je drugi dio knjige: moj glas. Znači, pišem stihijski, samo nižem strukturu riječi i digresije onako kako nailaze, ne kalkuliram, nema promišljanja, boli me kitica za leksik i hoće li napisano na kraju biti pjesma il' stranica dnevnika i da, ono najbolje, prvi put si vjerujem da sam to ja. Tu je nastao problem jer rukopis nije funkcionirao. Jedan dio loš i neuvjerljiv, drugi dio dobar i stojim iza njega. Netko u žiriju je shvatio što me muči pa su me, riskirajući, pohvalili. Što mi se, na kraju, učinilo poticajnim jer sam shvatila da moja poezija ne želi imati veze s pravilima i kontekstima i da voli biti pisana slobodna od ikakve definicije i norme. Prvi dio pohvaljenog rukopisa je bez razmišljanja završio u smeću. Drugi dio Davida je, opet, nastao stihijski, u dva tjedna. Dosta se toga izbacilo iz njega, od čitavih pjesama do nekih nebuloznih misli. Na kraju sam se dohvatila „Apendiksa“, u nekoj mirnoj fazi, jedini od ta tri ciklusa koji je napisan dok se poezija događala, nije stajao sa strane i čekao. Zapravo se ni ne sjećam vremena kad sam ga pisala, jednostavno se događao, a nekoliko dana prije slanja rukopisa na natječaj shvatila da sam imam kompletiran rukopis i da je David praćku zamijenio katapultom. Uglavnom, eto ti razlike – prvi rukopis je bio loš, jer je bio umjetan. Drugi rukopis je progovorio na pravi način.

 

Nedavno sam, iščitavajući nakon dugo vremena Cvjetove zla, uočio da si rođena na isti datum kad i „prokleti Francuz“, 163 godine kasnije. S obzirom na to da književnost, pa i, naravno, kada je riječ o „izravnom, gotovo frazeološkom oslanjanju na lektiru“, na ovaj ili onaj način proizlazi iz književnosti, možeš li reći nešto o svom odnosu prema usvojenoj tradiciji; kako bi, u najkraćim crtama, izgledao tvoj osobni kanon, i koji bi autori činili njegova „zgusnuta mjesta“?

Nemam neki osobni kanon, neku čitateljsku tradiciju od, recimo, puberteta naovamo. Al' imam nešto drugo. Sad kad sam se selila u Zagreb, stala sam pred policu s knjigama pjesama koje imam i u ionako pretrpanu torbu odlučila ugurati nekoliko knjiga bez kojih ne mogu. Ispalo je da su to Yves Ivice Prtenjače, Divovski koraci Krešimira Pintarića, Pijavice nad Santa Cruzom Marka Pogačara (vidi! imate isto ime!), Delimira Rešickog i Die die my darling, Šalamunovu Baladu za Metku Krašovec i Sabrane pjesme Marije Čudine. To su knjige koje ponekad prije spavanja nasumce otvorim i zaustavim svijet. Neke znam otprije, neke sam tek nedavno upoznala, al' ima nešto blesavo lijepo u toj igri. Mogla bih dodati tu još i d.a. levyja i Marka Hartenbacha. Posljednjih mjeseci se ubijam s tom clevelandskom scenom i postajem sve zaljubljenija u njihovu poeziju.

 

Na jednom mjestu za svoju poeziju rekla si „to nisu stihovi, to su misli!“. Koliko svjesno dopuštaš jeziku da vodi tvoju misao, predaješ mu se, koliko je užitka u ovom dvostrukom zavođenju? Iako se tvoj jezik ponekad doima do krajnjih granica instrumentaliziranim, čini mi se da i nije uvijek do kraja tako...

Nisam to ja rekla! To je jednom prilikom izjavio Marko Tomaš... Koliko svjesno? Nema tu svjesnosti, čak ni površinske. Naime, to dvostruko zavođenje od pola sata je psihički napornije nego desetosatno bubanje. Ne mogu predvidjeti količinu energije koju pjesma zahtijeva, ne mogu predvidjeti koliko će ovaj put iz mene isisati emocija i ne mogu, sigurno, predvidjeti kako ću se osjećati na kraju dana. Obično me veselje uhvati kad imam čitavi ciklus, a kad gledam ovako pjesmu po pjesmu kako nastaju i kako me režu, to zna biti ravno psihičkom užasu. Najčešće zato jer im se moram ponovno vratiti kako bih uhvatila nit i proživjela, ovaj put napisani, osjećaj koji će mi reći koliko je papir usporediv s onim unutra. Ili se podsjetiti na događaj, vidjeti ga još jednom, opet ga proživjeti… Mislim da je taj poetski mazohizam ili moja sumanuta analitičnost i razlog zašto pišem.

 

Nisi prva koja je „užitak u tekstu“, u najširem smislu, izjednačila s mazohizmom. Možemo li, dakle, uspostaviti koncept „konstruktivnog mazohizma“? Njegova konstanta je, ipak, prije želja, nego užitak, i to je ona delezovska klauzula koja ga održava vitalnim. Užitak je pasivni princip, svršetak želje. Koliko je u njemu destruktivnog?

Svaki mazohizam koji nešto izjednačava je konstruktivan. Međutim, pitanje je koliko ta konstrukcija dekonstruktivna i kako se nosi s prostorom u kojem se nalazi. Ne mora sve što je konstruktivno biti pozitivno. U mojoj poeziji se događa pozitivni konstruktivni mazohizam jer se ranjavam tamo gdje boli do granice kad više neću imati što povrijediti u sebi. Ako taj proces rezultira s nečim što vrijedi, onda je mazohizam sigurno konstruktivan. Al' proces tog mazohizma sigurno nije bio konstruktivan i to je ono dekonstruktivno u svemu. Tako da je užitak u svakom slučaju destruktivan, ali samo dok se promatra ono što užitak čini. Kad prestane, ako nema nekakvog produkta i konstruktivnog pogleda na stvari, treba pobjeći glavom bez obzira. Jer onda to više nije poetski mazohizam. A nije ni zdravo, je l'...

 

Vratimo se na trenutak kanonu. S obzirom na tvoj specifični i, u suvremenoj hrvatskoj poeziji, vjerujem, jedinstveni slalom kroz konvencionalno obrazovanje (pauzirala si od „klasičnog“ obrazovanja nekoliko godina nakon odustajanja od srednje škole, da bi joj se nedavno vratila kao maturant u večernjem formatu), postoji li instanca koja je utjecala na njegovo formiranje; što je usmjeravalo tvoje čitanje u tom formativnom razdoblju i koliko se njegova udaljenost od domaćeg „standarda“ odrazila na tvom autorskom rukopisu? Dok su drugi patili pod Šenoom i tada popularnim Ivanom Toljem, ti si gutala Austera, Hamsuna, Pynchona, velike i opskurne američke pjesnike u internetskim specijaliziranim časopisima...

Moje osnovnoškolsko obrazovanje je prolazilo u mukama. Naime, nikad ne bih naučila lekciju iz povijesti decidirano kako su to tražili od mene, nikada ne bih napisala zadaćnicu iz hrvatskog tako da pogodim bit, nisam razumjela matematiku i kemiju, fiziku sam uvijek izjednačavala s atomskom bombom, za profesora tehničkog odgoja sam jednostavno imala pretešku ruku i previše sam mrljala papir, tako bio je uvjeren da nikad ništa neće biti od mene, tjelesni sam imala 5 jer sam mogla šutnuti medicinku u finu materinu, jedanaest metara, više od većine dečki iz razreda… Zamisli sad ocjene na kraju godine i upis u srednju školu. Predivno! Jedino što sam znala kad sam izašla iz osnovne škole bio je engleski jezik. Koji mi u Trgovačkoj i nije koristio previše. Zato sam većinu srednjoškolskog obrazovanja provodila čitajući i čitajući i gutajući knjige, više nasumično nego s nekakvom ciljanom misijom. Tako sam naišla i na Austera i na Pynchona, slučajno. Nakon što sam imala osjećaj da sam pročitala većinu toga što su svi čitali, prešla sam na one knjige koje nisu imale toliko otisnutih datuma na poleđini. Neko vrijeme sam čitala samo takve knjige, a bilo je i faza kad više jednostavno nisam mogla čitati, a znale su trajati i trajati.

Što se tiče odražavanja na moj autorski rukopis… Naravno da ga ima, od toga nema smisla bježati. Odgojena sam na američkim piscima, moj jezik je blizak njihovom jer samo tako i u tom slučaju imam osjećaj da će me netko razumjeti. Ja sam razumjela njih i logika stvari je na mjestu, jelda? I dan danas radije grabim knjige na engleskom i čitam, prijevode sad sve češće i češće izbjegavam, a i sam si upoznat s činjenicom da svoje pjesme prvo sebi izgovaram na engleskom, pričam sama sa sobom svoju poeziju, prevodim si je i zapisujem. Od važnih pisaca koji su imali određeni utjecaj na mene svojim tekstovima... Ajde, sad ćeš se iznenaditi. Za početak, jedan domaći, a da se moji nisu šezdesetih doselili u grad, bio bi i lokalni – Dinko Šimunović i Duga. Tu novelu sam, kad sam bila dijete, često znala čitati prije spavanja, a kako sam živjela u uvjerenju da su lektire dosadne, nije mi bilo jasno kako je baš Duga završila među lektirnim naslovima. Nitko sretniji od mene. Isto tako se znalo događati da me uspavljuje Henry Miller sa Sexusom u „najnezgodnijoj“ životnoj fazi, pubertetu. To su knjige koje mi je stari ostavio na policama da čitam. Uz njih dvojicu ide i Bernard Shaw s Mladim lavovima, Sallinger i Devet priča i na kraju, Auster nakon što sam odgledala Smoke i Blue in the Face. Tako sam, da, evo sjetila sam se, otkrila Austera i njegovu Glazbu slučaja. Meni njegova najdraža knjiga. Sad, ako želiš ići do kraja vezano za utjecaje, s ovim bi trebao spojiti američki nezavisni film i većinu europske kinematografije, tone muzike i specifičnih ljudi...

 

Brzopotezno, kome bi bez razmišljanja poklonila svoju knjigu i zašto?

Bez razmišljanja – Mariji Čudini, da joj zahvalim na Tigru. Sve mi je rekla kad više nisam znala gdje tražiti odgovore. I sigurno d. a. levyju, jer sam zbog njega shvatila da nije uopće loše ostati u pjesmi jedan stih predugo.

 

Sklon sam proglašavanju vitalnih funkcija pjesme ugroženim, ukoliko ona zaista sadrži „stih previše“. Ali što znači i gdje počinje taj višak? Kada je pjesma dobro zatvorena sa svih strana? Može li se ona preliti preko rubova i još uvijek funkcionirati? Drugim riječima, svako čitanje je iznova uokviruje, dakle, treba li „dužinu“ tražiti u „gustoći“?

Čuj, d.a. levy ima strofe i strofe u pjesmama predugo. Međutim, čim uđeš u njegov svijet i proučiš sve te botuniće zbog kojih je taj svijet funkcionalan, shvatiš da zapravo ima strofu, dvije-tri premalo! S tim da, potpuno se slažem s tobom oko vitalnih funkcija dobre pjesme. Ali, jedina razlika između pjesme koja ima stih previše i one koja se zatvorila na vrijeme je ta da je ona pjesma s jednim stihom viška zapravo loša. I na to ti je ukazao stih viška! Ove dobro zatvorene su (u većini slučajeva) na konceptualnoj razini ili, ako nisu, dobro su odigrane na razini intuitivnog raspolaganja konceptom pjesme (da sad ne kažem talenta) i onoga što pokušavaš reći. Ukratko, dobre su. Pjesme koje se prelijevaju preko rubova su pretjerivanje. Ne znam kako pomoći takvim pjesmama, zapravo, čemu pomaganje? Ali da, mišljenja sam da dužinu treba tražiti u slojevitosti pjesama. Što više slojeva to više detektivskog pristupa. Izgleda da sad ipak mislim na čitatelja i da sam nakratko spojila te naše razdvojene svjetove.

 

Već naslov tvoje prve knjige, čini se, najavljuje izrazitu konfesionalnost. Čitateljeva očekivanja nisu iznevjerena. Lirski subjekt, dapače, opasno konvergira autorskom... Je li to rat ili pakt? Opet Baudelaire: Hypocrite lecteur, —mon semblable, —mon frère ili požali... il' da si prokleta? Srednji put, kroz prazno središte?

Rat i pakt. U ratu gdje dolazi do te konvergencije sebi nanosim potrebnu bol da bi se pjesma ostvarila i napisala i izravno utječem na autorsko. U paktu si nabijam pritisak vezan za moju osobnost, tj. osobnost subjekta koja je ratnička i stalno zaziva borbu i promjene. To je nekakvo potrebno stanje trenutačnog primirja gdje ću sigurno prekršiti pakt i krenuti opet glavom bez obzira naprijed, u rušilački pohod u kojem će se lirski subjekt ostvariti do kraja. Pakt je sredina koja nije ni rat ni mir, nešto što je nastalo bez odmjeravanja snaga, a to je u mom svijetu, ako bih pakt promatrala kao nešto što je tu za stalno, nepostojeća disciplina. Treba ići do kraja ili ne kretati uopće. Svako stanje koje vrši pritisak na volju, koje izaziva krajnost u svojoj osrednjosti je dobro ako postoji izlaz iz njega (rat). Ali kad bi stanje pakta bilo nepromjenjivo, vjerojatno bih prestala pisati jer bi me uvjerenje da je okolini potreban još jedan automatizirani podanik, smjestilo na neki drugi položaj, submisivan u toj mjeri da bih zaboravila kako i imam tu poetsku stranu. Gore od zaborava te poetske strane je samo loše pisanje. Pa ono, ako mi se pakt kao dominantni odnos u poeziji nametne, biram amneziju. Inače bih sigurno požalila.

 

Iz sveg navedenog tekstu se nameće prilično snažna egzistencijalna pozadina. Što je s igrom? Poznata je njezina uloga u sustavu suvremenog hrvatskog pjesništva, ukoliko je o sustavu uopće moguće govoriti. Značajne poetike isplele su se upravo oko tog provodnog pojma...

Egzistencijalna pozadina plus igra jednako je uvrnuta ironija. Mora biti igre, ali ne osjećam kao da mi je ona temelj ili glavni motiv u priči. Igra je ovdje, kad se i ako dogodi, slučajna. Isto kao što je i egzistencijalni klik bio slučajan. Sve je niz slučajnosti, ne želim niti razmišljati o dubini stvari kad je tako jednostavna.

 

Znali su ti spočitavati nedostatak lirizma. Tvoji tekstovi su ponekad zaista zakrčeni svijetom. No, takvo je viđenje po meni potpuno promašeno. Plan izraza izrazito, afektivno dominira. Kako se (p)odnose svijet i tekst?

Koliko zbilja ima ili nema lizirma u knjizi… Lirizam devedesetih pretvorio se u patetične, gotovo nakazne, i neočekivane post-ujevićevske, lektirne stihove koje su ljudi čitali tih godina, a koji se, jer je pedagogija odgoja pokazala svoj utjecaj, pišu i dan danas. Što vrijeme više prolazi, te pjesme postaju neprohodne od svoje, nazovimo je, lirike. Svejedno, i dalje ustrajemo na toj formi, i dalje se pišu takve pjesme i ono najbolje od svega, daje im se ogroman medijski prostor!? Tebi to nije sumnjivo? Meni je, recimo to tako, uvjet za pisanje bio ne pisati ko drugi. Ne na svjesnoj razini, dakako, ali osjetiš u sebi razinu frustracije koja ti želi nešto reći, tj. da trebaš podignuti kriterije buntom u sebi, a bunt, kako god da okreneš, zaziva svijet. Ako je primanje svijeta u poeziju uvjet za njenu prohodnost, a naizgled manjak lirike, ja sam očigledno pristala na to, jer sam našla načina da to profunkcionira. Međutim, ono što je meni bilo bitno u mojoj poeziji je da je pričam ja, a ne drugi. Samo tako u narativnoj poeziji pjesmu možeš postaviti kao komunikatora, a ne komunikanta i popustiti pred deformiranim načinom komunikacije. Možda mi se zato spočitava taj manjak lirike, jer pjesma ne daje pravo na primanje informacija, samo ih šalje i to na najgori mogući način – zaziva nekakvu promjenu, a pritom samu sebe ne da oblikovati niti prilagoditi čitatelju. Ukratko, milost ne dajem nit' je tražim.

 

Pisanje kao stalna borba? Permanentna revolucija? Tvoja parafraza poznatog Končarevog uzvika sugerira gotovo militantnu beskompromisnost. Postoji li volja/impuls za ekstenzijom tekstualne inovacije na društveno polje? Prevrednovanje svijeta, ne nužno kao estetske kategorije? Prvi dio istog Končarevog iskaza bio je, navodno, kukavice, pucajte u grudi, što je i dobio. Postoji li opasnost?

Militantna beskompromisnost u svakom slučaju, pogotovo kad se pojavi poetski impuls. Preferiram je i inače u životu, ali često tamo negdje, farizejski u tišini, pa kasnije postane problem kad počnem pričati i govoriti na glas ispred ljudi koji imaju nekakva očekivanja naspram mene. Meni su, kad se stavim u ulogu pjesnika, ljudi čuđenje u svijetu baš u tom kontekstu očekivanja. Kad sam u ulozi čovjeka, ne čudim se ničem, ne očekujem ništa od nikoga i ne treba mi kontekst u koje bih morala smjestiti sve što se događa oko mene. Nemam vremena, a izvanjsko bitno za život selektivno primam u sebe i odgajam ko bambuse. Godinama. Teško podnosim manipuliranje pjesničkim uzusom, jer on u mom svijetu ne postoji. Tako da, kad me svijet percipira kao pjesnikinju, dođe mi iskočiti iz vlastite kože. Opasnost u svakom slučaju, uvijek mora postojati, jer je opasnost mjera sigurnosti. U velikoj mjeri baš zato pisanje ne dovodim u vezu sa stalnom borbom, to je više bitka tu i tamo, kad se stvarno trebam izboriti za svoje ideje i ciljeve ili u krajnjoj mjeri, za život. Iako mi je u zadnje vrijeme idejno rješenje za svaki problem šarm. Valjda to dođe s godinama. A što se tiče ekstenzije teksta u društvo, ne znam, stvarno ne mogu predvidjeti svoj odnos sa svijetom kad se poezija počne opet događati, ali mogu ti ponoviti ono što sam Milku Valentu rekla prije par mjeseci, kako mi je jako teško korespondirati sa svijetom ako neću dobiti povratnu informaciju, tj. kad ne osjećam što se događa izvana. Moj se poetski impuls ni pedlja nije pomakao od introspekcije.

 

Poezija je, mislim, na neki način seizmička funkcija jezika. Mjesto gdje je njegova tektonika ugrožena, ali iz tih agresivnih pomaka i sudaranja uvijek je rođeno nešto novo. Koja te pjesma posljednja zaista uzdrmala? Kako je, najopćenitije, egzistirati na tom aktivnom području, na nesigurnim sponama ploča? Čemu se možemo nadati?

Kako se u zadnje vrijeme motam oko američke poezije, onda naravno potres dolazi otud. Od Marka Hartenenbacha in my own defense. Priča baš o odnosu svijeta i pjesnika i valjda najljepši dio pjesme je, nimalo neobično, njezin kraj. Šteta što ne postoji u hrvatskom prijevodu. Možda u njoj ima i nešto o egzistenciji na sponama poezije. Znam samo da, dok ne razmišljam o poeziji, vodimo sasvim miran suživot. Osjećamo se na razini koja nam je u naravi. Tu gdje se poezija i ja susrećemo ne postoji vremensko jamstvo koje uvjetuje ideja i koncept. Ako na to nadovežeš činjenicu da dobra, ako hoćeš i jedina vjerodostojna, poezija nastaje nepromišljeno i na gotovo trenutačnoj realizaciji ideje, onda ti moram reći da ne znam čemu se i kad nadati. Jer to ni ja ne znam.


 

Bilješka o autorici

Marija Andrijašević, rođena 1984. u Splitu. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagradu Goran za mlade pjesnike dobila je 2007. za rukopis davide, svašta su mi radili.

Prije i poslije toga objavljivala u književnoj periodici (Re, Quorum, Knjigomat, Poezija…). Poezija joj je uključena u antologije suvremenog pjesništva (I u nebo i u niks; Hrvatska mlada lirika), u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia. Povremeno prevodi suvremenu američku poeziju za Treći program hrvatskog radija, a i sama je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, poljski... Živi i radi kao šetačica svog psa Saleta u Zagrebu. Plaću zarađuje u Kulturi promjene Studentskog centra kao community managerica.

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting