Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Želite poučavati druge, za svoj gušt ili za novac? Nemate prostor? Ne znate kako to oglasiti, naplatiti, organizirati? Niste sigurni te radite li to dobro? surprise Za vas smo stvorili Oazu znanja!  Pogledajte!

Pisci-na-mrezi-Karuza

Pisci na mreži - 2. prosinca 2015. od 17,00 do 18,30 sati. gost SENKO KARUZA

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

  poveznica na snimku

 

Današnji gost programa Pisci na mreži je Senko Karuza, književna vrsta, onaj koji nas je doveo u područja otoka, Mediterana, djetinjstva kad nam se činilo da ih nismo ni napustili: druge pripovjedačke strategije, interesi i teme činili su naš povratak i „užitak u tekstu“ bogatijim, zanimljivijim i neobičnim. Istodobno, upravo je ta razlika postala ključno mjesto za njegovo prevođenje, pripitomljavanje u sasvim drugim prostorima i kontekstima.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Senkom Karuzom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Senkom Karuzom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Senka Karuze da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Autorski

S. Karuza, Busbuskalai, izbor, 1997.

S. Karuza, Ima li života prije smrti, izbor, 2005.

S. Karuza, Vodič po otoku, izbor, 2005.

S. Karuza, Priče, izbor, 2015.

 

Linkovi

http://www.pipschipsvideoclips.com/hr/astronauti/af/?postId=467

http://www.vecernji.hr/knjige/senko-karuza-je-dnevnicar-opceprisutnog-otocnog-nestajanja-208031

http://www.morsko-prase.hr/reportaza_8.htm

 

 

Miroslav Mićanović

„Čovjek bi se lako mogao izgubiti u ovakvoj noći“

Senko Karuza: Busbuskalai, Naklada MD, Zagreb, 1997.

 

Puno je dobrih razloga da urednik ne piše tekst o knjizi za koju osjeća da je s njim dijelio jedan dio njezine sudbine, jer mogla bi ta gesta biti prvi izraz nepovjerenja u tekst iz kojeg tek treba iskoračiti čitatelj. Za mene jedan od ponajboljih razloga da ne pišem o knjizi Senka Karuze Busbuskalai jest u tome što niti jednim dijelom ne bih mogao prenijeti, zabilježiti onaj "teški rad" razgovora o umjetnosti, artu, književnosti, prozi, priči, „teški rad“ koji je istodobno značio razgovor o vlastitoj koži i njezinim utisnućima, stvarima koje su dio životne priče (priče o životu) jednako kao što su dio radosti i muke prakse pisanja. Budući da je upravo iz odustajanja nastala i napisana knjiga Busbuskalai, ja pristajem i pišem tekst koji nastaje iz moga odustajanja i, dobrim dijelom, nemoći da se napravi precizan katalog svih onih pripovjedačkih senzacija koje čine svijet Busbuskalai zanimljivim, uzbudljivim i važnim.

Da ne bih prebrzo odustao od statusa urednika, nudim na uvid tekst zaslovnice, dakle, tekst koji je na poleđini knjige trebao popratiti njezinu unutarnju sudbinu:

Knjiga priča Senka Karuze Busbuskalai naizgled je izvan trenutnih standarda suvremene hrvatske proze, što ne znači da nam upravo zato ne doznačuje bitna pitanja i izazove o procesu pisanja, užitku čitanja i sposobnosti pripovjedača da nadiđe obzor čitateljske recepcije. Odustajanjem od ugovorenih pravila, naknadnom samorefleksijom i sposobnošću naznačavanja neuhvatljivoga, prešućenoga, nerečenoga, proza Senka Karuze ulazi u središte čitateljskoga interesa. Preraspodjela različitih vrsta moći i brza izmjena oprečnih strategija pričanja – odgovori su nadirućem kaosu, kaosu jezičnih, govornih, diskurzivnih praksi i, ujedno, svemu onome što neprekidno urušava obiteljske i muško/ženske odnose, sposobnost slobode i kretanja. Busbuskalai nastaje kao polikonteksturalna inačica urbanoga, mračnoga, ezoteričnoga, žestokoga života i, ne nužno u ravnomjernoj dijaloškoj opreci, spram prostora djetinjstva, poznatih predjela, svijetloga i nježnoga. Knjiga je to zvukova, daha i dahtanja, dijaloga i nesporazuma, gdje libidinalno (koje uključuje žensko/ništa, sjeme/zatiranje, seksualnost, opsesivne teme promašenosti života i njegova svakodnevnoga spašavanja) postaje odlučujuća moć koja daje pričama ekstenzivnost, neodređenost i dvosmislenost. Čitatelju, koji je uživalac, knjiga priča Senka Karuze Busbuskalai neće se otvarati i zatvarati ravnomjerno, jer presjecišta i čvorovi ove knjige, njezin mlaz i njezina školjka, nadolazit će i zapljuskivati ga samo ukoliko i on bude spreman biti dio nekoga novog pitanja, nekoga novog iskustva, neke nove strasti, ne nove u ne/doživljenosti već u sposobnosti da se daju imena i otkrivaju figure koje nisu vječne i nisu konačne.

 

Bitno određenje strategije pripovijedanja/pričanja u knjizi priča Busbuskalai moglo bi biti u tomu da je sve ono što je u njoj napisano samo dio one borbe i one strane koja je ostala nenapisana, nevidljiva. Busbuskalai ostaje otvorena struktura, jer pripovjedač zaštitu stječe u mogućnosti tišine, one budućnosti koja je ostavljena i čitatelju i pripovjedaču – tek će se pisati o onome što se misli. Završna scena knjige, povišena je i snažna u priznanju običnosti, zato izgleda kao da oni koje smo zatekli za stolom, pri jelu, sklapanjem knjige tamo ostaju živjeti, trajati, jesti, mirni i nepomični.

Zajedno sa svim stvarima oko njih (vidljivim i nevidljivim), zajedno sa svim stvarima o kojima se u trenutku ne govori i, možda, i ne može reći.  Oni su ostali jer onaj koji nam je otvorio vrata priči (kako bih rado rekao životu) izlazi zajedno s nama. On je zadobio naše povjerenje što znači da nismo pročitali knjigu koja ima svoj definitivan kraj i nad kojom mi možemo izreći pravorijek, upravo suprotno, ona (knjiga Busbuskalai) traži da se vratimo baš na ona mjesta koja su u njoj predodređena za zaborav, jer su nam prezentirana kao nevažna, propusna, slaba. Iz samosvjesne nepretencioznosti i odustajanja od definitivnog rasporeda, odustajanja od konačne investicije i prava na zadnju riječ otvara se prostor za drukčije, Drugo, razumijevanje stvari. Stvari svijeta, stvari ljudi, stvari teksta.

Nesporazum i buka, kao nosive projekcije knjige, nerijetko su supostavljeni u dva prostora: u prostor vlastite tjelesnosti i u „krugu obitelji“. Naizgled, pripovjedač je, u želji da izbjegne nevolje i bijes, jutarnje nezadovoljstvo, uvijek na putu da posloži stvari, ali, naravno, one se uvijek okreću protiv njega. Ili, možda je on došao u svijet koji je već bio pripremljen za njega i loše skrojen, a on teško njemu odupire, teško ga prepoznaje, teško se s njim hrve. Ništa nije i ništa nije ni moglo ući u nepostojeći red, Busbuskalai, mali kućni duh ove proze postoji i u pričama u kojima se ne spominje, postoji u životima onih koji nisu svjesni njegova postojanja, ali im generira probleme, sukobe, napetosti i stvara muku.

Pripovjedač sebe i prepoznaje kad u naznakama bilježi činjenice svakodnevnoga, on (pripovjedač) jest ta uznemirena i decentrirana svijest koja se stalno osjeća prozvanom u svijetu uređenih odnosa, on je taj koji nastoji dokučiti sve ono što pobjegne sa svakim buđenjem, on je taj koji se saginje i razgovara s onim čega nema, s onim što je teško izreći.

Tjelesnost, seksualnost, erotičnost, igra, lijepo, skriveno – izmicanje, gubitak, zakašnjelost, zaborav, pogrešnost – čine tijelo ove proze. Važno je kako nas ono privlači, u kakvoj nam se scenografiji nude, prikazuju događaji i na koji način ja, mi (čitatelji) izlazimo iz toga prostora.

Priča „Povratak ratnika“ umnogome ima ono što čini duh priča u knjizi Busbuskalai. Uvodnim dijalogom situiraju se bitni odnosi i definiraju problemi. Ali ono što se izravno reklo ubrzo se negira i iza doslovnosti, ispod te jasnoće (i krutosti) imenuju se ideje i namjere. Ostvariti totalnu komunikacija, u kojoj riječi imaju status pomoćnika– ključna je točka emocionalne slike Busbuskalaija. Ali, odmah, brzo dodajem: ta se potpunost ne pretvara u zatvorenost i završenost teksta. Tekst je minuciozno građen i on je mjesto gdje se ukrštaju različite silnice i zato su moguće različite interpretacije. Naime, upravo pripovijedanjem, riječima, u jeziku, negira se doslovna izjava da riječ malo znači.

Završni dio priče „Povratak ratnika“ potvrđuje ljepotu i snagu pripovjedačke moći. Prva rečenica: ritmičan, precizan popis mehaničkih radnji (ustajem, otvaram). Druga rečenica: situiranje u dva bitna staništa pripovjedačke egzistencije – tamu i tišinu. Iduće dvije ujednačene, „opisne“ rečenice koje određuje prostorne odnose, ali ne samo statistički već u njima je sačuvano oko, podsvjesno, tjelesno detektiranje vlastita stanja. Dvije rečenice koje kada govore o onome izvan u potpunosti definiraju jednu egzistenciju, trajanje (Nebo je vedro i vidim zvijezde. Ulica je suha i pusta.)

Iduća rečenica u svom prvom dijelu prikuplja obje senzacije iz prethodnih rečenica (i mehaničku, pokretnu i emocionalnu, senzornu: „Svježina me lagano osvaja...“ U drugom dijelu rečenice uveden je složen kompleks odnosa, stvorena mreža koja nas kao čitatelja potpuno razotkriva, osvaja, koja nam ne postavlja pitanja, ne muči nas, nije u javnom dijalogu: „... poput nekoga stranog tijela“. Upravo je taj izjavni dio rečenice svojom tjelesnošću, uvođenjem drugoga, stranoga, proizveo ono što se u početku priče htjelo: „Čeznem za odnosom kojem bih razmjenjivao sva osjetila, riječi bi bile samo pomoć“. Dakle, htjelo se u početku nešto što (možda) nije moguće, ali upravo s tom nemogućnošću, ne otvoreno, ne deklarativno već posredno, postupno i, to je važno, riječima, ipak je započela komunikacija i razmjena osjetila. Tim sam rečenicama bio u potpunosti obuzet i reagirao sam na njih tjelesno, izvan riječi koje muče, izvan stvari koje muče: „Svježina me lagano osvaja, poput nekoga stranog tijela.“

Drugi dio ovoga kratkog ulomka obnavlja ideju prvoga: sustavno, precizno, ponavljajući radnje (zatvaram, zaključavam, navlačim), pokrete, osjećanja, atmosferu, dio neistraženoga egzistencijalnoga, metafizičkoga poretka stvari. Taj dio opisuje i isijava energiju; u jednoj gesti, u jednostavnosti gotovo da slavi vlastito postojanje. Rekao bih da je završna rečenica priče „Povratak ratnika“ kulminacija svih onih neizrečenih ideja i sretni dio one muke koja je uspjela reći nešto o sebi: „Čovjek bi se lako mogao izgubiti u ovakvoj noći.“

 


 

Bilješka o autoru

 

Senko Karuza, rođen 1957. godine u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana). Uvrštavan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča, prevođen na strane jezike, nastupao na više domaćih i stranih festivala. Osnivač neformalnog Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Ispisivao kratke priče u Slobodnoj Dalmaciji pod zajedničkim nazivom Vodič po otoku, na osnovi kojih je i nastala istoimena knjiga.

Objavio: Busbuskalai (Naklada MD, Zagreb, 1997), knjiga priča; Ima li života prije smrti (Naklada MD, Zagreb, 2005), knjiga priča; Tri krokodila (s B. Čegecom i M. Mićanovićem, Meandar, Zagreb, 2005), knjiga priča; Vodič po otoku (Naklada MD, Zagreb, 2005), knjiga priča; Teško mi je reći (Profil, Zagreb, 2007), sabrane priče; Kamara obscura (Profil, Zagreb, 2010), knjiga priča.

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting