Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Jedan od vrlo važnih segmenata poslovanja organizacije je sigurnost informacijskog sustava. Aquilonis nudi hrvatskim korisnicima proizvode koji su ocijenjeni kao najbolji u svojoj klasi, a bitno niže cijene od sličnih proizvoda iste kvalitete. ->>više

Pisci na mreži - Irena Matijašević

Pisci na mreži - 30. ožujka 2016. od 17,00 do 18,30 sati. gošća: Irena Matijašević

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

Poveznica na snimku 

Gošća 53. programa Pisci na mreži je Irena Matijašević, pjesnikinja, koja misli i o onima koji nisu znali da zaslužuju da uđu u pjesme, ali se na tome ne zaustavljaju njezini pjesnički, autorski i urednički interesi.

Namjera nam je danas u razgovoru s Irenom Matijašević, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Irenom Matijašević, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Irene Matijašević da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

I. Matijašević, Quorum, 1999–2005.

I. Matijašević, Crno pismo, 2015.

 

Linkovi – elektroničke knjige (Južne životinje, Naizgled)

http://elektronickeknjige.com/knjiga/matijasevic-irena/juzne-zivotinje/

http://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/naizgled/

 

Kritika – knjiga pjesama Južne životinje

http://www.matica.hr/vijenac/472/Bijeg%20od%20manire/

 

Intervju – knjiga pjesama Naizgled

http://www.booksa.hr/kolumne/o-poeziji-i-pjesnicima/irena-matijasevic-orfej-radi-trbusnjake-antigona-slusa-bregovica

 

Intervju i kritika – poetska drama Danska H2O

http://arhiva.portalnovosti.com/2013/02/irena-matijasevic-ofelija-hamleta-pojede-za-dorucak/

http://www.mvinfo.hr/knjiga/8870/danska-h2o

 

Kritike – roman Crno pismo

http://www.jutarnji.hr/knjizevna-kriticarka-o--crnom-pismu--irene-matijasevic-prozni-prvijenac-o-ljubavnom-ptsp-u/1484952/

http://strane.ba/ivan-sunjic-u-crnilu-pisma/

http://www.najboljeknjige.com/content/knjiga.aspx?BookID=5766&tab=2

http://www.matica.hr/vijenac/573/Dva%20nova%20prozna%20glasa/

 

Intervjui – roman Crno pismo

http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/342527/Zatvaranje-ociju-pred-ljubavi-nije-dopusteno.html

http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/216921/irena-matijasevic-dosta-je-poezije-pisem-crno-pismo

http://www.mvinfo.hr/clanak/irena-matijasevic-sutnja-je-imanentnija-ljubavi-od-govora

 

IRENA MATIJAŠEVIĆ:

ORFEJ RADI TRBUŠNJAKE, ANTIGONA SLUŠA BREGOVIĆA

Razgovarao: Marko Pogačar

 

 

U jednom razgovoru s Brankom Malešom potrebu da se pjesnički progovori smjestila si u sferu utjecaja „velikog“ tuđeg glasa, svojevrsnog otpjevavanja tradiciji, potrebe da se u tradiciju upiše, ali i istodobno je se preispiše, da se njen kanon modificira. Koji su autori, odnosno njihovi dominanti glasovi, bili presudni u ovoj „tjeskobi utjecaja“?

 

Nisu pjesnici ti koji su me opteretili, nijedan pjesnički tekst mi nikad nije proizveo nikakvu tjeskobu, dapače, suprotno. Moje pravo čitanje poezije je počelo dosta kasno, a velik dio mojeg obrazovanja bio je usmjeren prema sekundarnoj literaturi, a sama književnost je bila tek sredstvo za esejističke, književno kritičke ili književno-povijesne uvide. Ne kažem da studij komparativne u moje doba nije bio poticajan za razmišljanje, samo kažem da me nije naučio cijeniti književnost, pri čemu ne mislim da neka greška nije bila i u meni. Od svih rodova, dapače, najmanje sam cijenila pjesništvo, mislila sam da je to nešto što svatko može, a za teoriju se moraš dobro pomučiti i školovati. Kad već govorimo o tjeskobi utjecaja, radi se onda o tjeskobnom utjecaju teorije, koji me odveo daleko od same književnosti, a najdalje upravo od poezije. Tome nije kriv samo fakultet, nego i ukupno pozicioniranje poezije, onako kako to počinje u čitankama, kad poeziju podijele na „rodoljubnu“, „ljubavnu“ i „pejzažnu“. Užasavam se kad počnem misliti o tome kako u još uvijek mačoidnoj kulturi prolazi poezija. Vjerojatno mi je to još užasnije zbog toga što sam i sama tako razmišljala o poeziji. No, nakon manje-više ozbiljnog višegodišnjeg bavljenja teorijom, i sudjelovanjem u nekim znanstvenim projektima, jednog dana me to prestalo impresionirati. Osjetila sam otpor i prema strogosti znanstvenog postupka i čistoći misaonog procesa… Počela sam ispitivati svoj nered u glavi, nastao od nagomilane misaonosti koja je ujedno i jako afektivna, jer misao ima svoj afekt, i shvatila da to više ne nalazim u teoriji, čak ni u esejistici, nego da vapim za čistom književnošću, i to baš onom koja kristalizira, zgušnjava pa se potom razmahuje… Možda je onda riječ o tjeskobi koju je prouzročila teorija i logocentrizam, koji ja naravno, osviješten zahvaljujući upravo teoriji. Tjeskobu uzrokovanu znanošću o književnosti, počela sam liječiti književnošću, i počela opet čitati naivno, pokušavajući vratiti ljubav prema tekstu, o kojem neću pisati kritiku, niti ću ga analizirati, ni svrstavati u stilsku epohu, niti mjeriti jambove i troheje, ukratko neću ga savladavati svojim znanjem, niti iskorištavati da bih potvrdila neku teorijsku paradigmu. I onda su mi pod ruke dolazili Pessoa, Montale, Ivanišević, Quien, Whitman, Tor Ulven, počela sam i uređivati malu emisiju antologijske poezije u jedan sat u noći, pa su onda nastavili dolaziti suvremeni brazilski pjesnici, pa Goethe u samoposluživanju, pa Dorta Jagić, Danijel Dragojević, Hrvoje Jurić, Milko Valent, Krešimir Bagić, Marko Pogačar, Ivica Prtenjača, Olja Savičević Ivančević i još stotine njih… I moj svijet je postao posve drukčiji, ljestvica vrijednosti se obrnula. Mislila sam da svatko može pisati poeziju. Sad mislim da se teorija lakše može svladati voljom i upornošću, iako naravno ne i vrhunska teorija, a dobra poezija je još više izvan područja voljnog htijenja. Možda će ovo zvučati kao mistificiranje poezije, jer i u njoj ima tehnike, naravno, uvijek se može učiti od velikih uzora. Ukratko, nakon tjeskobe koju mi je proizvela književna znanost, sama sam u zrelijoj životnoj dobi ponovno učila čitati i pisati, «razgovarajući» s mrtvim i živim pjesnicima koje sam čitala i priređivala za emisije. Zapravo, fakultet i nije mjesto na kojem se dobiva puno, tek smjernice za neki dalji razvoj, a kod poluizgubljenih duhova, kakav je bio moj, trebalo je proći put od teorije prema poeziji, od znanosti o književnosti do književnosti same. Nekako je iz toga nastala potreba i da sama nešto pišem. Zapravo, cijela knjiga mojih pjesama je neki hommage piscima, pjesnicima, i ne počinje bez veze pjesmom Orfej, hommageom samoj umjetnosti, koju možemo tumačiti, ali njezinu bit nitko nikad neće otkriti.

 

Uvodni ciklus tvoje prve knjige pjesama posvećen je nekim od ključnih mitskih ili pseudomitskih figura zapadne civilizacije, ali oni dolaze iz dosta različitih tradicija i (pod)nose različite karakteristike i konotacije. No čini mi se da je naglasak na nečem drugom – o njima se stoljećima, kroz različite diskurse, govori, teoretizira ih se, usustavljuje, renarativizira, a ovdje im je ponovno dan glas, mogućnost da se samointerpretiraju i „operu“ od tradicionalnih interpretacija te pritom i sami na neki način prijeđu iz mythosa u logos...

 

Da, točno, pjesme o Orfeju, Ksantipi, Antigoni su pokušaji da ih se očisti od nanosa interpretacija, i da im se omogući samointerpretacija, samopredstavljanje. Neki progovaraju sa suspregnutom ljutnjom što im je tako dugo bilo onemogućeno da to učine, to se osjeti kod Ksantipe, da se tek u ovom sadašnjem trenutku ona osjeća moćnijom od Sokrata. Kod Antigone je tako dugo čekanje da ona sama kaže što misli o sebi rezultiralo više nekom tugaljivošću i polurezignacijom. Kod Alice iz zemlje čudesa je na djelu dječji postupak skandaliziranja „pravom“ groznom istinom o dobroj djevojčici Alici. Pa i Anica iz Thompsonove pjesme progovara onako kako ona smatra da treba, iskačući iz okvira nacionalizma, i uskačući u neko suvremeno opće mjesto obrazovane djevojke iz Knina koja čita Derridaa i zna da zbog toga neće lako naći muža. A Emma Bovary ima zavidno psihoanalitičko znanje i ljuti se pomalo na Flauberta, zbog nekih njegovih nesmotrenih izjava. Htjela sam dati priliku likovima da doista zažive, da književnost zasja novim sjajem, a da to neće nužno biti sjaj koji joj podaruje književna povijest i književna kritika, htjela sam mitske, književne i pop-kulturne likove možda i malo nasilno ugurati doslovno u život. Drugo, osloboditi ih svih uvriježenih tumačenja, nanosa, da se oni pročiste, što naposljetku dovodi do toga da se osamostaljuju od svojeg autora, djela kojem pripadaju i nalaze „vlastiti“ govor, a vlastitost se stječe kroz razliku i otpor, neku bitku s autorima, čitateljima, očekivanjima, kroz negaciju, ali ne potpuno, naravno, jer onda više ne bi bili oni. Alica je ipak ostala i Alica, Antigona Antigona i tako dalje. Bila mi je zanimljiva ta igra koliko daleko u toj slobodi možeš otići od originala, a da još uvijek zadržiš dodir s njim, koji neće biti samo na nivou imena. Antigona ipak spominje i svojeg Eteokla, Polinika, Emma svojeg Leona i Rodolphea, i one nisu sasvim izašle iz svojeg izvornog konteksta, odnosno iz djela u kojima također žive. U pjesmama koje sad pišem čini mi se da odlazim malo dalje, da me opsjedaju imena, ali da su ona pokidala svaku vezu s izvornicima, s prvim tumačenjima i zaplivala u nekoj svojoj slobodi u nepoznatom smjeru. A možda je na djelu u ciklusu o tim velikim likovima naše civilizacije bilo i nešto sasvim banalno: možda sam kao svojeg idealnog čitatelja zamislila nekog suvremenog srednjoškolca ili srednjoškolku kojemu nije jasno zašto čitati grčke mitove, antičku dramu i nadala se da će mu Orfej i Antigona koje sam im ponudila biti bliži i stvarniji, i da će nakon toga poželjeti, ipak, čitati književnost.

 

Tvoj je Orfej, kaže, pjesmom mijenjao svijet. Kakve su danas, i ima li ih, predispozicije za takvu promjenu? Može li koncept angažirane poezije još uvijek biti aktualan? Poezije kao društvene sile uopće? Drugim riječima, je li u pravu bio TheodorW. Adorno, ili Slavoj Žižek, kada je istu nemogućnost, upravo suprotno, svalio na prozu? I sam je Adorno, prošavši kroz velika vrata Paul Celana, ublažio i revidirao svoju „zloglasnu“ gnomu...

 

Ovo je jako teško pitanje. Mislim da je najveći angažman poezije danas uopće uspjeti doći do čitatelja, i kad stigne nekome u ruke tko je voli i cijeni, da je već obavila svoju malu „misiju“. Znači, smanjio se broj onih koji životnu radost ili sreću izjednačavaju s definicijama radosti i sreće koje nam daju komercijalne televizije, časopisi za suvremene žene i muškarce, s reklamama za automobile i parfeme. Smisao za umjetnost se stvara u obitelji, u školi, ali ako mediji rade protiv svega toga, ta bitka je vrlo teška. Ne vjerujem u drugi smisao umjetnosti osim da rafinira ljude, da ih senzibilizira, razvijajući usporedo kritički duh, odmak od proklamiranih vrijednosti koje su tog povijesnog trenutka «in», i stvaranje vlastite ljestvice vrijednosti, svojevrsnog samoizgrađivanja i selektiranja najboljeg što nudi vrijeme u kojem živimo. Jer osim što je ovo doba materijalizma, ovo je i doba većih sloboda, doba individualaca. Ako ste namirili osnovne egzistencijalne potrebe, moglo bi se reći da se možete posvetiti čemu god hoćete: slijediti orguljaše na njihovim turnejama po crkvama, možete brati i pripremati gljive, ići na klizanje i sanjkanje, možete proučavati žabe i insekte. Nema više velikih društvenih pokreta, nekog velikog gibanja masa na Zapadu, i dobro je da je došlo doba individualizma. Što se tiče Adorna i mogućnosti za poeziju nakon Auschwitza, mislim da ne vrijedi gledati unatrag, da svaka generacija iznosi svoju umjetnost, da nema stanke u tom procesu, i nema katastrofe koja bi mogla ubiti nadu, kad to govorim mislim na kalvarije u povijestima naroda, civilizacija, ali i pojedinačnih života, nada se uvijek vraća… Društveni angažman poezije? Budući da je riječ o umjetnosti za manjinu, angažman, kad bi i postojao, ne bi imao željenog učinka. Za senzibiliziranje javnosti za neka pitanja, ili angažirane poruke, danas nije zadužena poezija, ovo nije njezino stoljeće. Film i glazba su umjetnosti s velikim brojem konzumenata i na njima je veća odgovornost.

 

Iz mitskog svijeta prvog ciklusa vrlo se oštrim rezom spuštamo u područje „nama ravnih“ i/ili „lošijih od nas“: susjeda, svakidašnjih situacija, poznatih i nepoznatih koji nas okružuju, i isti registar je zadržan uglavnom do kraja knjige. Jako mi se svidio ovaj prijelaz iz „dedukcije“ u „indukciju“. Dobar dio pripada jednoj sljemenskoj gostionici... Je li „mali drugi“ istinski Drugi?

 

Nisam to doživjela kao „pad“ na razinu običnih ljudi, nego više kao pad natrag u zbilju, u kojoj nalazim ljude jednake sebi, meni više ili manje drage, bliske, ili pak one bitno „drukčije od sebe“ (ne bih nipošto rekla lošije), neke simpatično vulgarne dimnjačare, šutljive, povučene tajnice, ekstrovertirane frizere, dostojanstvene osamljenike… Oni su mi svi zanimljivi, jer su definirani, svatko ima nešto što ga drži na životu: dimnjačara njegovi vulgarni vicevi, frizera njegova površnost i otvorenost, vlasnika gostionice njegova lijenost, susjeda Boru njegovo igranje lota i kupovanje PVC-stolarije od dobitka… Jedina je razlika njih i Orfeja, Ksantipe i drugih ta što ih nisam morala čistiti ni od čega. Mogla sam ih samo učiniti književnošću, učiniti od njih književnost, tj. poeziju. A to je bitno drukčije negoli pretvoriti književni lik u osobu s kojom si životno prisan, koja ti je «tu negdje», oko srca, ili iza ugla, kao što je meni bio Orfej koji radi trbušnjake i piše lošu poeziju od koje ipak očekuje puno… Ili Antigona koja sluša Bregovića. Koliko mi je bilo zanimljivo tako se protuknjiževno igrati s Antigonom, tako mi je bilo zanimljivo i frizeru, dimnjačaru i tajnici dati ulaznicu u književnost. Zbog potrebe zaokruživanja knjige, prvi sam ciklus nazvala „Naizgled drugi“ jer to nije pravi drugi, ta Antigona je svatko od nas, ili ta Emma Bovary, to je i Flaubert, a to sam i ja, i nisam, teško je reći gdje je granica. A ciklus o tzv. malim ljudima sam nazvala Drugi jer sam shvatila da većinu njih ne razumijem, ne razumijem to na što se furaju, ali učinilo mi se, možda krivo, da nijedan od njih nije otuđeni intelektualac koji svaki dan dovodi u teško pitanje svoje odluke i odabire. Možda sam ja takva osoba, i zato mi je bilo lijepo promatrati ljude za koje mi se učinilo da ih ne muče sartrovske mučnine, i zato su zaslužili da uđu u pjesme.

 

Jedna od prvih impresija pri uranjanju u Naizgled jest najezda, informacijsko i podražajno preobilje. Kako i protagonistica na jednom mjestu kaže, anything goes. Je li ovo propuštanje svakodnevnog informacijskog preobilja u tekst samo realizacija spomenutog postmodernog mota, vrsta goldmanovskog „realizma“ koji se udaljava od istoimenog zbroja konvencija i približava aktualnom trenutku formalno, preko njegove „genetske“ strukture, ili način polemiziranja s istim? Kako u tom kontekstu prolazi dobro staro načelo selekcije kao preduvjeta književnog teksta, pa prema tome i književnost sama?

 

Preobilje? Da, to su lavine riječi koje su navirale. Možda zato što sam prvu zbirku objavila tako kasno, i očito sam bila jako sretna što sam progovorila konačno glasom koji nosi cijelu knjigu, a ne samo krhotine, kako sam prije objavljivala po časopisima. Ne mogu to drukčije izracionalizirati. To je vjerojatno i danak vremenu, preobilju informacija koje nas okružuje, i moj tekst tu nekad izravno polemizira s tim, ali ne pokušavajući biti bolji od vremena u kojem nastaje, ni pribraniji, ni selektivniji… Nisam stvarala izbrušene kristale, nego se prepustila toj lavini, zanosu govorenja, ekspanziji koja je vjerojatno objašnjiva činjenicama osobne povijesti, kako bi rekao Rorty, i životnog trenutka, povišenih raspoloženja, pa čak i do stanovite kontrolirane maničnosti govora. Voljela bih da sam i dalja tako zanesena, ponesena, kako se to već kaže, ali nisam. Nakon širenja dolazi sužavanje, to su prirodni ritmovi. Knjiga koju sad pišem više poštuje načelo selekcije, ali to nije rezultat nekog promišljanja nove poetike, nego jednostavno slušanje nekog promijenjenog glasa koji se bavi novim temama.

 

Na Trećem programu HR-a uređuješ nekoliko emisija. Jedna je posvećena poeziji, a jedna se bavi svojevrsnom paraleksikografijom. Izbor iz potonje uskoro bi se trebao pojaviti i u obliku knjige. Pričaj nam malo o tome...

 

Knjiga će se zvati Riječi i riječi i rezultat je emisije koja se emitira ne Trećem programu već šest godina i naišla je na jako dobre reakcije kod slušatelja, a i priličan odaziv domaćih autora, književnika, ali i znanstvenika, koji u slobodno odabranom žanru pišu paraleksikografiju. O riječima kao što su „lubenice“, „češalj“, „Iggy Pop“, „iguana“, „bankomat“, „autobus“, „krematorij“, „blebetanje“, „izmigoljiti“, „ljubavnik“, „sarme“, „samoograničavanje“, „patetika“, „brko“, „rupa“, „turbofolk“ i još oko stotinu i pedeset njih, pisalo je sedamdesetak autora u žanru kratke priče, autobiografske crtice, mikroeseja, ili žanrovskog hibrida, melangea. Sad je većina tih tekstova okupljena u jednu knjigu i neka su vrsta „osobnog rječnika“ ili „privatne enciklopedije“.

 

Rukopis na kojem radiš, čini se, donosi zamjetan poetički odmak. Obilje je reducirano, postupci su „radikalniji“, na jednom mjestu se, štoviše, kaže slava onome koji ne piše ništa. Možemo li uskoro očekivati knjigu i što bi nam novog ona mogla donijeti?

 

Slava onome koji ne piše ništa. Više to ne mislim, pjesma iz koje je taj citat završila je u smeću. U novoj knjizi bavim se identitetom, pozicioniram u odnosu na životinje, i čini mi se da proizvodim jednu izrazito „žensku“ knjigu, sa svim raznoraznim sadržajima i stilovima koje ženskost provocira u meni, ali i šire.


Bilješka o autorici

Irena Matijašević, rođena 1965. u Zagrebu. Diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskoga semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala u Quorumu, Vijencu, Zarezu, 15 dana, Poeziji, Fantomu slobode, Agonu i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa (HRT&AGM, 2008), kao dio projekta-emisije Riječi i riječi. Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik. Poetska drama Danska H20 djelomično je izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama (2013) u sklopu programa Pisci u Sponzi, u režiji Vlatke Vorkapić, zatim kao radio-drama na Hrvatskom radiju u režiji Jasne Mesarić (2013) te kao diplomska predstava redatelja Paola Tišljarića na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu (2014).

 

Bibliografija

Naizgled (AGM, 2007) – knjiga pjesama

Južne životinje(AGM, 2010) – knjiga pjesama

Danska H2O(AGM; 2012) – poetska drama

Crno pismo ( Algoritam, 2016) – roman

 

Kritički tekstovi (časopisi):

Liječenje psihoanalize poviješću, Zbornik Trećeg programa hrvatskog radija, 51/52 1997.

Sokalova pošalica i njezine žrtve, Vijenac, 124/VI, 1998.

Hlapljenje tisućljeća, Zarez 1/14, 1999.

Kulturalni studiji: summa summae, i razlike, Quorum 3/2000.

Hrvatska etnologija u devedesetima, Narodna umjetnost 38/2, 2001.

Ne-volja za rod, Zarez, 51/III, 2001.

Oh, Barbie, Zarez, 91/IV, 2002.

Pismena predaja, Zarez,96-97/V, 2003.

Jasnoća, Zarez 107/V, 2003.

Netko kao žena, Zarez, 109-110/V, 2003.

Književnost i samopomoć, 15 dana 1/ 2007.

 

Poezija (časopisi):

Reci da ne žednim kao drugi, Quorum, 3/1999.

Životinja koja se ne smije, Quorum, 2/2002.

Tisuću i dva razloga da se opametiš, Zarez,165/VII, 2005.

Uzemljenje, Quorum, 3/2005.

Noć, kao i more, pripada onim velikim šumnim cjelinama, Poezija,1-2, 2007

Panika, Agon,2015.

Jeka i sjena, Fantom slobode

 

(skupovi): gatherings, meetings, sets
 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting