Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Želite poučavati druge, za svoj gušt ili za novac? Nemate prostor? Ne znate kako to oglasiti, naplatiti, organizirati? Niste sigurni te radite li to dobro? surprise Za vas smo stvorili Oazu znanja!  Pogledajte!

Pisci na mreži - Nataša Govedić

Srijeda, 11. studenoga 2020. godine od 17 do 18:30 sati

Pogledajte snimku susreta!

 

Gošća 99. programa Pisci na mreži bit će Nataša Govedić, autorica, između ostalog, niza znanstvenih knjiga, kritika, pjesnikinja, autorica romana Kako voljeti morskog psa, koji je autobiografija, „ali uz lirske, epistolarne i filozofske dionice, interludije u formi bajke, prozne obrade dramskog i filmskog pripovijedanja, prozne eseje i likovne refleksije... (Tina Barbarić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je u razgovoru s Natašom Govedić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Natašom Govedić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Nataši Govedić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

N. Govedić, Zlice i vilice, poezija, izbor, 2020

N. Govedić, Zmajir, roman za djecu, izbor, 2020

N. Govedić, Kako zavoljeti morskog psa, roman, izbor, 2020

 

Linkovi

Kritike romana:

https://mvinfo.hr/clanak/natasa-govedic-kako-zavoljeti-morskog-psa

https://www.booksa.hr/kolumne/kritike/patnja-bez-katarze

https://magazin.hrt.hr/567037/sto-citati-netipican-ljubavni-roman-ili-pricu-o-granici-iskrenosti

 

Intervjui:

https://www.portalnovosti.com/natasa-govedic-psihologija-i-psihijatrija-strahovito-se-boje-svoje-i-nase-politicnosti

https://www.jutarnji.hr/globus/kultura/meni-je-sposobnost-povjerenja-u-ljude-prvi-kriterij-emocionalnog-zdravlja-nekog-covjeka-15021262

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/natasa-govedic-nasi-odnosi-sadrze-i-gladne-morske-pse-ne-samo-plave-lagune-20200514/print

https://www.pressreader.com/croatia/express-0962/20200717/page/60

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

**************

Nataša Govedić

Došašća, susreti, dijalozi i suživoti

Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zagreb, 2020.

 

U pjesničkoj zbirci Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan svijet se pamti prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva. Zbirka poziva i na dramsko uprizorenje, a njezina čakavština upućuje na živo mišljenje standarda

 

Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“.

Zbirka stihova Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan sastoji se od četrdeset pjesama, koje možemo tumačiti i kao četrdeset godova jednog duboko ukorijenjenog stabla odnosa. Ciklus se, kako i samo ime kaže, vrti u krug i svakom pjesmom počinje ispočetka, gotovo kao knjiga bajki: bili jednom njih dvoje, Smiljko i pjesnikinja, a onda su bili ponovno zajedno, u raznim vremenima, životnim dobima, gradovima, sjećanjima i budućnostima. Smiljko je bratić i brat, prijatelj, kumpanjon, najbliža osoba lirskog subjekta. Sugovornik koji zna sve tajne glasa autorice, pjesnikinje, sestre, sestrične i drugarice (navedene odrednice jednako točno opisuju njihovu „kliznu“, ali uvijek intimnu bliskost). U zbirci su, doduše, prisutni još i Vedran i autoričina sestra i cijela njena obitelj i susjedi i kompletna Istra i Jacques Derrida i stotinjak pjesnika, svakako i muž i djeca, ali okosnicu svih vrtnji čine susreti Smiljka i autorice. Susreti dosljedno započinju formulacijom korištenom i u samome naslovu zbirke: pozdravom, momentom kada jedna osoba prepoznaje drugu osobu i daje joj znak rukom, neposredno pozivajući na susret („Smiljko i ja si mahnemo“). Susreti se protežu od ranog djetinjstva do daleko iza smrti svih onih koji sa Smiljkom i pjesnikinjom bar ponekad i bar djelomično žive u istom vremenu. S napomenom da je vrijeme susreta i sadašnje i neprolazno.

 

Lirska subjekticapretežito akcijskog roda

Ne znamo je li Smiljko stvaran (pitanje njegove potencijalne izmišljenosti zbirci daje nujnu notu), ali ne znamo ni koliko su stvarne geografske odrednice unutar teksta. Primjerice, što je to „stvarna“ Istra ili „zbiljski“ Zagreb autorice Eveline Rudan? Je li Smiljko stvarniji od Strojarskog fakulteta na kojem čitamo da radi u ovoj zbirci stihova? Je li pjesnikinja stvarnija od Filozofskog fakulteta, na kojem također saznajemo da je zaposlena (kako u zbirci, tako i u dokumentarnom životu)? Je li Smiljko sinonim za poeziju, igru, stanja stvaranja? Je li Smiljko želja za prijateljem ili iskustvo bratskog prijateljstva ili pomalo od svega navedenog?

Bahtin tvrdi da se odrednicom „drama“ određuje participacijski trijumvirat: prvi glas ili glas koji nam se obraća, drugi glas ili glas koji sluša i treći glas u koji ulazi sve što utječe na kontekst i relaciju prvog i drugog glasa. Sva je književnost prožeta dramskim situacijama jer smo neminovno izloženi jedni drugima. S druge strane, svaki glas može simulirati i višeglasje. U zbirci Eveline Rudan lirski subjekt predstavlja nam se kao „susretan“: on uspostavlja i pamti svijet prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva. Glas možda jest su/sretan i zato što ne pamti ništa osim opisanih konkretnosti bliskih susreta, pamti kroz te zajedničke detalje. Pjesnikinji upravo dvojina koju dijeli sa Smiljkom jamči i pravo na postojanje vlastita glasa, zbog čega je ujedno pred nama i književno djelo posvećeno temi memorije kao relacijske okosnice našeg postojanja. Susrećem te, dakle znam tko sam, gdje sam i čemu se mogu veseliti. U samom sam središtu i tamo nikad nisam sama. Sjećanje tu nikako nije na strani sjete, nego daleko više na strani stalnog kruga revitalizacije: Smiljko i ja si mahnemo… I zajednička igra, razgovor, sanjarenje, istraživanje ponovno uzimaju maha. Može se otići veoma daleko. Citiram pjesnikinju:

 

pušti telefon i dobrodi do mene

dojdi na barki, na barki magari

i uzme smiljko barku i odozgora z sedmega

bordiža po zraku, po zraku drito do mene

drito do mene na parkiralište spred filozofskega

stavimo barku u kraj

stavimo je kadi naši vežu bičiklete, govorin smiljketu

 

Smiljko može doletjeti, dobroditi, došetati, dolutati, slučajno nabasati, skočiti ili dotrčati, ali uvijek ide ususret. S njim se lako vratit „doma“, u prostor istarskog djetinjstva, gdje se brstilo jagodice i odmaralo dok su protagoniste čuvale domaće životinje, ali i stripovi i knjige. Opet citiram iz zbirke:

 

vedran će čitat zagora teneja

smiljko ripa kirbija

ja ću se namurat u komandanta marka i kita telera

(trideset let pokle moj najmlajši će štit komandanta marka

a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist

meni ni bil, ali ja sam oniput bila muški).

 

Autorica je sa Smiljkom i Vedranom uvijek bila pretežito muško, jer su njihove družbe u pravilu bile akcijskog roda: od rane dobi poljoprivredni poslovi, ali i penjanje, plivanje, trčanje, premeti ili zvijezde i tek pokoji pokolj bundeva. Snaga koja nastaje iz te tomsojerovske-haklberifinovske ravnopravnosti s dečkima puna je senzualnosti, samopouzdanja, borbenosti. Obećava onu vrstu bratstva koja je suprotna muškoj vojničkoj grupi: stalno međusobno poklanjanje, a ne oduzimanje slobode. „Velina, velina, velina, kadi si“ (Evelina, Evelina, Evelina, gdje si“) iz igre skrivača odzvanja kao refren mnogih pustolovina, otkrivanja, pronalazaka kao zajedničke misije ovog narativnog trolista (uvijek su tu pjesnikinja i Smiljko, a u blizini je obično i manje eksponirani Vedran). Možda je Smiljko jedini način da pjesnikinja pronađe samu sebe, inače pomalo skrivenu od svijeta? U nekom drugom kontekstu, Smiljko bi mogao biti i anđeo čuvar. Ali važno je da ga autorica razrješava jednostavnog ontološkog statusa. Mogao bi biti i njena najdublja potreba i posve konkretno lice s kojim jede sir i pije teran. Smiljko je, nadalje, mnogo više slušač nego aktivni sugovornik. On je tu s njom i za nju, gotovo nikad ništa ne tražeći za sebe. I upravo mu ta „savršena“ družbenost poklanja mjeru gotovo tragične velikodušnosti.

 

Dijalekt zajedništva

Čakavština na kojoj je zbirka napisana funkcionira ne samo kao materinji jezik autorice, nego i kao paralelno živo mišljenje standarda, koliko i mišljenje dijalekta. Ispod svake pjesme je glosarij koji nam prevodi zagonetne čakavske riječi na štokavski (citiram: merlin je mrkva, dubi su stabla, podzimak je jesen itd), ali ne standardizira ih, nego više ukazuje na bogatstvo prometovanja između standarda, dijalekta i često kroatiziranog talijanskog jezika, tako da svaku pjesmu čitamo u svojevrsnom kružnom književnom toku, provjeravajući značenja pojedinih riječi iz „gornjih“ stihova još jednom „na dnu“ stranice, a onda im se vraćajući u tekstu pjesme. Knjiga, stoga, nudi različite oblike prijateljevanja između lirskih protagonista, ali i između jezika. Dominira pripovijedanje o Smiljku, o njihovom pokretnom svijetu koji se u bilo kojem trenutku može prebaciti s ove ili one strane Učke i biti jednako prisan. Ali tu je i duboki trag prijateljevanja štokavštine i čakavštine, kao i velike utopije malih slova (nema velikih – i to na razini čitave zbirke). Kao štokavska čitateljica, nemam nikakvih problema ni sa čitanjem zbirke bez rječnika. Dapače, uživam u tome što me neke riječi zaustavljaju, potiču na razmišljanje, impresioniraju svojom novom intonacijom ili konotacijom. Neke vuku na slovenski, druge na talijanski, a neke, pak, nikako da pobjegnu iz standarda, kao da su mu zarobljenice (te su i najmanje zanimljive). Na ovaj način poezija Eveline Rudan neprekidno misli o svojoj višejezičnosti i dopušta nam da je prihvatimo kao živo prevođenje. U zbirci naravno čujemo i Istru Milana Rakovca i Tamare Obrovac i Francija Blaškovića, ali i nove transhistrijske glasove blagog Smiljka (nazvanog po ljekovitoj biljci) i strastvene Veline. Svi oni nose svoja brojna jezična lica i bujna tradicijska vrela s velikim ponosom i dostojanstvom. Ponekad mislim da je Istra hrvatska Irska, barem po jezičnoj nesalomivosti njezinih bardova.  

 

Višejezičjem protiv kolonizatora

U svojoj knjizi Arhiv i repertoar (2002) o povijesti kao izvedbi sjećanja i sjećanju kao izvedbi povijesti, Diana Taylor navodi primjer peruanske kazališne skupine Yuyachkani, čije ime istovremeno znači „razmišljam“, „sjećam se“ i „ja sam tvoja misao“, „mogu misliti samo kroz tebe“. Naglasak je na tome da iskustvo neke zajednice nastaje u kontaktu, kao što i tradicija i inovacija stalno iznova re/konstituiraju jedna drugu (Eliot je bio u pravu), a „priča o mojoj komuni“, kao ni „priča o meni“ nikako se ne može stabilizirati u neki fiksni set povijesnih, lingvističkih ili političkih odrednica. Svaka izvedba pojedinačnih sjećanja otvara, destabilizira i mijenja čitav repertoar. I knjigu Eveline Rudan moguće je čitati ne „samo“ kao izvanredno originalnu, samosvojnu, emocionalno potresnu i stihovno majstorski eksperimentalnu suvremenu poeziju na temu prijateljstva (ili žudnje prijateljstva kao bratstva i bratstva kao prijateljstva), klasik već u trenutku objavljivanja, već i kao dramsku izvedbu mnogih intimnih glasova koji se istovremeno kreću jezikom autorice. To bogatstvo jezičnih kretanja pravi je razlog zašto nikada nećemo biti kolonizirana zemlja. Uvijek ćemo imati načina da raskujemo neke dominantne jezične okove. Ili riječima Eveline Rudan:

 

cili dan smo govorili, ćakulali, kušeljali

razminjali se i pominjali

povidali i brontulali engleski

ni to malo, pita smiljko, ni to malo

je, to je malo kontradiktorno, rečen ja

die wahre heimat ist eigentlich die sprache

der wahr kolonialismus is auch eigentlich die sprache

 

Ali i otpor kolonijalnom ili ropskom statusu sadržaj je u tom bogatstvu načina kojima se može imenovati razgovor (ćakulali, kušeljali, pominjali, povidali, brontulali). Jedan od razloga zašto je Smiljko najbliži sugovornik autorice je i u tome što pristaje na raznosmjerku njezinih jezika i čitanja – ne gubi interes, izdržljivost, budnost. Za njega i Vedrana pjesnikinja ostaje „Indijanka“, možda baš iz Perua, a ne samo iz (spominjanog) filmskog Hollywooda.

 

Stihovi za scenu

Cijela zbirka poziva na dramsko uprizorenje, posebno na plesne odgovore kinetici drugovanja i dinamici višejezičnosti. Zbirka nije samo kroz popis likova otvorena narativnim mogućnostima pozornice, nego je daleko više otvorena istraživanju kretanja kontaktnog jezika i kontaktnog tijela: posebno mislim na srodnost zbirke s plesnim izrazom još jedne istarske umjetnice „divljeg“, protestnog, nepripitomljenog pokreta, Roberte Milevoj. Naravno da pisati za kazalište ne znači nužno pisati drame. Poezija je stasala upravo kroz teatar i premda je u našem vremenu postala „odbačeni“ jezik, jezik koji stenje pod teretom svoje tobožnje institucionalne ekskluzivnosti i demokratski se distribuira još jedino glazbom (primjerice reperskom kulturom), mislim da je u pravu Artaud, kao pjesnik i kao dramatičar. Artaud: „Stoga kažem da je baš odbačeni jezik munja koja pred nas iskače u trenutku disanja i kojom se moje pero utiskuje u papir“. Poezija mora biti to bijelo nebesko sljepilo da bi uopće mogla preživjeti. A ono što nas zasljepljuje u odnosu pjesnikinje i Smiljka upravo je njihova međusobna ležerna, nepretenciozna, ali isto toliko i neomeđena međusobna otvorenost. Oni su toliko otvoreni jedno prema drugome da time otvaraju, proširuju i svijet. Rudan:

 

to do list mi se ne križa

nič mi se ne križa mu govorin

samo se piše, samo se nadopišiva

na jenoj beloj, beloj harti

lete slova zgora zdola

lete slova zgora zdola

store kolut, store stoj na rukama

store zvijezdu, store premet

i već smo na čisticak

tamo poli dimboke vale

smiljko, vedran i ja

ja delan zvijezdu

vedran dela stoj

smiljko čita sirius

dimboka vala kanta

 

Pročitala sam Smiljka mnogo puta, prvo u časopisu Forum gdje je u dijelovima objavljen, sada i kao Frakturinu zbirku pjesma. Nikad se nisam igrala s Velinom i Smiljkom u Žminju, ni u Puli, ni sjedila s lirskim protagonistima na pikniku između dva zagrebačka fakulteta, ali ipak su urasli u mene i posijali me u svoja sjećanja, iz kojih se sada dalje zajednički šire primarni godovi teksta. Za mene je to najveći eksperiment ove zbirke: susretna metoda karakterizacije likova i njihovih stanja.

 

Nasuprotnost

Karakterizacija Smiljka i Veline, naime, nije progresivna, ne vodi prema „ovladavanju“ predstavljenim osobnostima, nego im dopušta da nastupaju prvenstveno u službi prijateljevanja, čudeći se jedan drugome i prihvaćajući jedan drugoga, povjeravajući se i naginjući jedno prema drugome da čuju i ono što nije u opsegu izgovorenog jezika. Ta vrsta odnosne dramaturgije likova najviše podsjeća na Platonove dijaloge. Jedino je ovdje Sokrat ženskog roda i gozba koju stvara nije konceptualno ekskluzivna. Svatko može letjeti s Velinom i Smiljkom na čarobnom ćilimu.

Kao u davna vremena, poezija Eveline Rudan puna je dobrodošlice prema vrlo različitim vrstama čitatelja. Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“. Naprotiv, Evelina Rudan stvara vrstu poetskog dijaloga u kojem samo treba sudjelovati i uvijek iznova biti zatečen time što sve ne znamo o sebi i drugima. Opet sokratovski, to neznanje je možda najbliže i poeziji i filozofiji i drami ljudskog zajedništva.

 

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-poezija/dosasca-susreti-dijalozi-i-suzivoti, 22. rujna 2020.

 

**************

Bilješka o autorici

Nataša Govedić (1969) djeluje kao književnica, kritičarka i edukatorica. Doktorirala je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. godine javno djeluje kao kazališna, književna i filmska kritičarka, a od 2012. godine stalno je zaposlena na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Dosad je u Hrvatskoj objavila više od sto i pedeset znanstvenih radova te trinaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i teorije književnosti (baveći se temama afektivnih studija i adaptacije, pri čemu posljednja nosi naslov Veličanstveno Ništa: dramaturgije depresije, 2019). U Francuskoj je objavila uredničku antologiju hrvatske drame poUne parade de cirque: Anthologie des écritures théâtrales contemporaines de Croatie (Paris: L'éspace d'un instant, 2012), a znanstvene članke objavljuje i u britanskim, talijanskim, slovenskim, srpskim i njemačkim publikacijama.

Osim užeg područja teatrologije i studija izvedbe, od 2002. godine bavi se i dramskom pedagogijom, radioničkim radom na temelju dijaloških i performativnih praksi te facilitiranjem edukacijsko-dramskih procesa. Od 2012. godine kontinuirano surađuje s Učiteljskim fakultetom, kako na redovnom, tako i na doktorskom studiju dramske pedagogije. Glavna je urednica feminističkoga časopisa Treća te stalna suradnica Centra za ženske studije. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva pisaca za djecu i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Njezin književni rad, osim pisanja kritike, obuhvaća dva romana za djecu (Mrežir, 2012 i Zamjir, 2015), od kojih je Mrežir nagrađen nagradom SF-era, zatim jednu knjigu bajki (Čarozapisi, 2010) i posljednji roman Kako zavoljeti morskog psa (2019), koji je 2020. godine bio finalist T-comove nagrade za najbolji roman 2019. godine. Fraktura će izdati 2021. godine objaviti njezinu zbirku pjesama Zlice i vilice.

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting