Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Ako ste mala organizacija, jeste li znali da ne morate imati svoje servere i softver, već da sve možete besplatno koristiti na Internetu?! laugh Pitajte nas o tome!

Pisci na mreži - Nikola Petković

SRIJEDA, 21. listopada 2020.

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 98. programa Pisci na mreži bit će Nikola Petković, autor koji se zatječe u različitim spisateljskim ulogama: od poezije i poezija, romana, kritika i znanstvenih knjiga… Autor za kojeg kritika kaže„osoba je izuzetne erudicije, kozmopolitskih uvjerenja, spretan stilist i veoma duhovit komentator društvenoga stratuma“. (Milorad Stojević)

Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Nikolom Petkovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nikolom Petkovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Nikoli Petkoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Nikola Petković: Izbor iz poezije, proze

 

Linkovi

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/nikola-petkovic-lektira-je-danas-zlocin-protiv-covjecnosti-koje-je-dijete-prezivi-i-nastavi-citati-zasluzuje-orden-specijal-4-foto-20190604

https://booksa.hr/kolumne/kritike/kritika-136-nikola-petkovic 

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/kad-me-to-pocelo-zanimati-svi-su-vec-bili-mrtvi-nikola-petkovic-romansirao-talijansku-okupaciju-bakra-na-temelju-pronadene-biljeznice-svog-djeda-8433245

https://mvinfo.hr/knjiga/5817/harterije-hrvatsko-pjesnistvo-pocetkom-tisucljeca

https://www.youtube.com/watch?v=iLORCVJmPLY

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

*******************************

 

Stanje stiha i lica kritike

Krešimir Bagić

 

Što nude Harterije II/III? Zapravo dosta toga. Kroniku pjesništva, slijepu i lijepu vjeru u poeziju i duboki smisao govora o njoj, upućuju na obrise intelektualnog portreta njezina autora, podsjećaju javnost da postoje vrijednosti kojih smo nedovoljno svjesni i koje nedovoljno cijenimo

 

Oko poezije okupljeno općinstvo s vremena na vrijeme zabrinuto uzdahne: Nema kritike! Kako to obično s generalizacijama biva, i ta više govori o osjećaju i ‘duševnim bolima’ tog općinstva nego o faktima. Kritike naime ipak ima. Doduše ima je premalo, veoma je raznorodna i obično se rijetko čita (taj su običaj, da prostite, izgubili i oni koji zdvajaju nad njezinim postojanjem). Zadnjih je godina nedvojbeno najprisutniji kritičar recentnog pjesništva Nikola Petković. Taj agilni pisac i sveučilištarac još od srpnja 2007. u tjednom ritmu na stranicama Novog lista procjenjuje stanje stiha na Kvarneru, u Istri, Hrvatskoj i „na ovim prostorima“. Dio objavljenih tekstova ukoričio je 2009. u knjizi Harterije. U naslovnoj se stopljenici susreću različite aluzije – može ju se razumijevati kao arteriju hartije, histeriju hartije, kao intelektualnog potomka Kamovljeve Ištipane hartije ili pak kao proizvod tipično riječkog književnog uma (zbog onog registracijskog RI u sredini riječi). Potkraj 2013. Petković tiska Harterije II/III. Knjiga, koju je uredila Jadranka Pintarić, sadrži 169 tekstova podijeljenih u tri cjeline – u prvoj abecednim redom prezimena pjesnika poslagane su kritike autorskih zbirki, u drugoj su prikazi antologija i izbora, a u trećoj sarkastično intonirani članci o pojedinim knjigama, gestama i pojavama na lirskoj sceni.

 

Obrazovan, ludičan,političan, samoživ

 

Što nude Harterije II/III? Zapravo dosta toga. Kroniku pjesništva, slijepu i lijepu vjeru u poeziju i duboki smisao govora o njoj, upućuju na obrise intelektualnog portreta njezina autora, podsjećaju javnost da postoje vrijednosti kojih smo nedovoljno svjesni i koje nedovoljno cijenimo itd. Čitajući knjigu, vraćajući se pojedinim tekstovima i kritičkim dijagnozama, zanimalo me kojim se kriterijima rukovodi kritičar Petković pri poetičkom opisu te kako izriče kritički sud. Jer: u novinskom kontekstu vrijednosna je ocjena jedini kritičarev adut koji je bar donekle usporediv s karakterom novinske informacije.

Nikola Petković je izrazito obrazovan, ludičan, političan i samoživ kritičar. Kada kažem obrazovan, na pameti mi je činjenica da se njegov komentatorski diskurz temelji na uvidima i konceptima suvremenih odvjetaka književne teorije (dekonstrukcije, postkolonijalne teorije, rodnih studija...), na bogatoj filozofskoj lektiri i obilju kulturoloških konstrukata i naracija. Unatoč novinskom kontekstu i žovijalnosti na brzu ruku sklopljenih rečenica, iza tih tekstova proviruje znalac koji bez okolišanja raspravlja o transcedenciji, nemjestu, centripetalnom i centrifugalnom tipu kolonizacije, o emanaciji, diseminaciji, koji namiguje Aristotelu, Heideggeru, Kantu, Barthesu, Derridau.

Kada kažem ludičan, kanim naglasiti da je riječ o kritičaru raskošne asocijativnosti, sklonom anegdoti i gegu, kritičaru koji analitički metajezik povezuje s razgovornim frazemima pa se odjednom može natakariti katren na lancun, a susjedi mogu postati esencija i komunalni redari, ontoteološki stup zapadne metafizike i mlatimudani. Ludičan je i način na koji Petković rješava pitanje: što reći o pjesnicima koji puno pišu, a malo se mijenjaju? Čovjek o istome baš nema želju (a teško da i može) često i različito govoriti. Petković ponekad jednostavno prenese dio teksta o prethodnoj knjizi u tekst o onoj koju upravo prikazuje. Pisao je primjerice o dvije Fiamengove knjige tiskane 2009, i to tako da je govor o drugoj otvorio istom rečenicom kao i govor o prvoj – dapače prepisao je veći dio već objavljenog teksta.

Nikola Petković je političan kritičar, ostavlja dojam kozmopolita i otvorenog čovjeka. Najizravniji je kada reagira na kakvu političku nekorektnost. Elementi ideološkoga rječnika u njegovu se diskurzu pojavljuju na očekivanim i neočekivanim mjestima, spominje npr. fašistoidan i naporan mit o vječnoj mladosti i estetici ‘androidizirane piletine’, u stihovima prepoznaje nacional-astralnu postmodernu i nacional-buniku ili pak zapisuje egzaltirane ocjene aktualnog stanja poput: „Umjesto da zapuše vjetar, vlasnici nove Hrvatske, po narodu su počeli puštati vjetrove.“

Kada ga napokon okarakterizirah samoživim kritičarem, mislio sam na nezadrživo prodiranje njegova Ja u tekst – Petković čitateljima (uz estetske preferencije) otkriva svoje afinitete, strahove, trenutačna raspoloženja, opisuje situacije u kojima se nalazi i ljude koje susreće. Nerijetko ta njegova karakteristika ide tako daleko da ironično kvalificira misao ili rečenicu koju je upravo napisao: „ovo opet cendra sredovječni modernist u meni“ – „Ja sam vidite, čitajući ovo, otišao korak dalje. Izvan prostora.“ K tome Nikola Petković je kritičar koji će ponekad izbrisati i formalni znak distance između kritičara i (nekih) pjesnika. On primjerice govori o Brankinoj kozmogoniji, novoj Brankovoj poeziji, Markovim Predmetima, Rešu, dobrom Kemi, pustolovu Tomici, Damiru itd. Kada se pojavi osobno ime, ono je u Petkovićevu slučaju prilično pouzdan signal da će kritika biti pozitivno intonirana.

Čini mi se da dosad rečeno upućuje na to da je Nikola Petković kritičar koji ne izbjegava vrijednosne kvalifikacije ili možda točnije: Nikola Petković je pristojan čovjek koji se ne uspijeva suzdržati. Iza njegovih ocjena stoje različiti poticaji i razlozi. U tekstovima je oblikovao široku lepezu izricanja suda o pjesnicima i njihovim zbirkama. Izdvojit ću, prigodno imenovati, kratko opisati i oprimjeriti pet njegovih kritičkih lica. Nazvat ću ih jednostavno: strogi i pravedni Petković, oduševljeni Petković, blagonakloni Petković, raskalašeni Petković i iziritirani Petković. Pa krenimo redom.

 

1. Strogi i pravedni Petković

Koncentrira se na knjigu, raspravlja o estetici teksta, poetičkim i tehničkim rješenjima, upozorava na propuste, hvali i prigovara jasno, argumentirano, bez afektivnih dodataka. Ne prepušta se aluzijama i asocijacijama.

Primjer: prikaz knjige Uresi: „aplikacije“ Seada Begovića čiji lirski idiom hotimice spaja tri hrvatska dijalekta. Petkovićev komentar Begovićevih poetičkih rješenja te osobito polemika s njegovim postavkama zapisanim u pogovoru knjige promišljeni su, odmjereni i uvjerljivi.

 

2. Oduševljeni Petković

Stihovi koje čita obuzimaju kritičara. On počinje misliti i putovati s njima, komentar je snažno natopljen svojim predmetom, kritičar poetizira, njegov govor uistinu postaje sugovor – misaon je, igriv ili melankoličan, ovisno o tonu knjige koju prikazuje.

Primjer prvi: prikazujući zbirku Kockasta kugla Zvonimira Baloga, koja vrvi ingenioznim jezičnim igrama, Petković pokušava kritički govor oplemeniti balogovskim ludizmom. Npr.: „Sam sa sebeom, sav van sebe, u sebe otključan i na mnoge u sebi nastanjene i iz sobe sebe izbačene sebee podijeljen, Zvonimir Balog pričalica je pričač koji, pričajući pjesme (...) piše nešto toliko čarobno da, bojim se, štogod ja iz sebea o njemeu ovdje napisao neće biti dostojno genijalnosti ove knjige.“

Primjer drugi: pišući o Čegecovim Zapisima iz pustog jezika Nikola Peković si baš daje oduška – njegovo je oduševljenje eksplicitno i vrckavo, a način njegova izricanja u dosluhu sa stilskim dominantama knjige. „Branko Čegec piše, ah, zlo i naopako, nobeje brodu guknji.“ Izraz nobeje brodu guknji kritičarski je oblik metateze, namjernog premetanja slogova unutar riječi kojim se izraz očuđuje a njegova semantika pojačava – vratimo li slogove na svoja mjesta, Petković zapravo veli da je Čegecova zbirka jebeno dobra knjiga. Osim što je tako izrečena ocjena ekstatična, njezinu stilsku fakturu obilježava korespondencija s postupkom na kojemu se zasniva zadnja pjesma Čegecove zbirke (Pakonao naopako), tj. s metatetičnim izvrtanjem kanonskog oblika riječi.

 

3. Blagonakloni Petković

Stihovi o kojima piše zapravo mu nisu prirasli srcu. Misli da su banalni, izlizani, neuvjerljivi ili nespretni. Međutim blizak mu je autor, njegov način mišljenja, svjetonazor ili politički stav. Petković dvoji, suzdržava se koliko može, spašava knjigu od poetičara u sebi raznorodnim asocijacijama koje ga vode prema drugim knjigama, znanosti, raritetnim podacima ili svakodnevnim bizarnostima. Ipak, kada se prikaz približi kraju, obično zapiše i pokoju prijekornu misao, ali vidljivo eufemiziranu. Kritiku doduše u pravilu okonča kakvom protokolarnom pohvalom.

Primjer prvi: recenzija zbirke Posljednje suze nafte i krvi Sarajlije Ahmeda Burića. Petković u Burićevoj knjizi nalazi slično razumijevanje svijeta oko sebe – rata, ratnog nasljeđa, patnje, čovječnosti, dijaloga. Uime tog idejnog suglasja u zagrade stavlja estetske kriterije, dapače svoju blagonaklonost nedvosmisleno obznanjuje: „Ukoliko uzmete u ruke ovu knjigu [...] ne odustanite suočeni sa slabašnim stihovima na koje ćete naići. Idite dalje, jer dvije njezine trećine zaslužuju čitateljsku pažnju. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog njezine važnosti u vremenu.“ Naravno kritičar kritičara u ovoj bi preporuci mogao naći prostor za polemičnu raspravu o smislu i funkciji poezije, o tome trebaju li prava pitanja biti postavljena na umjetnički jedinstven način ili ih je dovoljno samo postaviti i sl.

Primjer drugi: recenzija zbirke Mali otok se ljulja Tonija Cukrova. Lokalni autor, lokalni (prvićki) idiom. Petković Cukrova karakterizira amaterom i autorom dobrih namjera, zaljubljenikom u prostor uvjeravajući i sebe i dobrohotno općinstvo u sljedeće: „Ne, ne radi se o lošim pjesmama. Ima ih svakakvih. I dobrih.“

Kako se dade primijetiti, Petkovićevo kritičko lice koje nazvah blagonaklonim ima više inačica. Jednom je na sceni Kozmopolit, drugi put Čakavac pa Riječanin, Kvorumaš itd.

 

4. Raskalašeni Petković

Knjiga o kojoj piše odjednom se pretvara u stanicu s koje se polazi na nepredvidiva misaona putovanja. Kritičar poseže za veoma različitim naracijama nudeći ih kao moguće analogije tematskom prostoru knjige pri čem te analogije ne moraju biti vidljive golim okom ni spoznatljive konvencionalnom mišlju. Kritika se promeće u samodostatan solilokvij ili intelektualnu igru jer se kritičar prepušta svojim interesima i idiosinkrazijama, a stihove uz koje se oni artikuliraju nekad više a nekad manje sretno privodi u taj psihogramski krug.

Primjer: tekst u povodu zbirke Postanak ptica Ane Brnardić. Raskalašeni ga Petković otvara angažiranim suočavanjem Parmenida, biskupa Bogovića i Jezerinca te don Kaćunka, u drugom ulomku pojavljuju se „BBA (Bivši Bijeli Anđeo) Zlajči (Čelni) Krst Superstar (pomoćni) sudac“, razulareni sotonisti, aforističko suprotstavljanje Boga i Đavla, zatim se u istu rečenicu naseljavaju Arthur Schopenhauer i Boris Beck... Tek onda u igru ulazi knjiga Ane Brnardić, a govor o njoj otvara prostor spominjanju filozofa i mudozofa, etnokulturalnih egzorcista, razmišljanju o tome da su ljudi bez teritorija zapravo ljudi bez identiteta i sl. Očito je na djelu esejističko osamostaljivanje kritičkoga teksta.

 

5. Iziritirani Petković

Epitet iziritirani u ovom kontekstu znači: kadšto ljutit, kadšto bijesan, kadšto razočaran, kadšto nalik prevarenom čovjeku, ali uvijek strasan u iskazivanju odnosa spram štiva koje mu je dopalo šaka. Ovdje mislim na one tekstove i trenutke kada se u Petkoviću budi polemička energija. U Harterijama takvi su tekstovi okupljeni u trećoj cjelini Kad poezija niče! Parafrastični naslovi kritika otkrivaju da iza glagolskog oblika niče zapravo glavom i bradom proviruje Friedrich Nietzsche – Volja za proć, O čistini i gaži u izvanmoralnom smislu, Poezija u tragičnom razdoblju srkâ, Tako je govorio Kama Sutra. U njima Petković među ostalim pokazuje da nije zlopamtilo, ali da ipak pamti. Pa se i sjeti kada se osjeti izazvanim. Tako primjerice uz pjesme Tomislava Marijana Bilosnića upućene Nerudi, Poundu, Homeru, Katulu i dr. kritičar evocira stihove istog autora iz 1980. u kojima ovaj pjeva o vijeku „kojemu se obratio Broz / nazivajući ga ljudskim imenom / preobražaja“. No i u tzv. ozbiljnom, decentnom dijelu knjige znaju se pojaviti slično intonirani tekstovi. Nisu česti, ali zbog njih dijelom postoje i kritike i kritičari, zbog njih se kritike zapravo i čitaju i povremeno sotoniziraju.

Primjer prvi: za zbirku Banalis Gloria Gordane Benić Petković ustvrđuje da je poput NLO-a preletjela ponad njegove glave: „Pri preletu nije me nasreću ozlijedila, ali me nažalost nije ni iluminirala.“ Toliko je iziritiran da se ironično iščuđava mlađem kolegi Marku Pogačaru koji je istu knjigu proglasio „najzanimljivijom poezijom u RH“, i to tako što je – veli Petković – 95% teksta potrošio na njezinu kontekstualizaciju, a preostalih 5% na govor o samoj knjizi.

Primjer drugi: kritika o zbirci Je li to sve? Drage Glamuzine. Pjesnik varira svoje prethodne knjige, a naš kritičar u zaključku piše: „Je li to sve? Iskreno se nadam da jest. Nadam se da je projekt čiji autor doslovno shvaća onu koja kaže da pisac cijeli život piše jednu te istu knjigu, priveden kraju. [...] Jer, vrijeme je da Glamuzina ipak, nakon Mesara nešto, ne nužno bolje [...] i napiše. Ali, bez da sam sebe prepisuje, pardon, bez autocitatnosti, jer mislim da se ovo prvo sad ovako kaže.“

 

Iskričava mudrosnost

Predložena tipologija kritičarskih lica Nikole Petkovića okazionalna je, usputna i ponajprije se tiče mojih čitateljskih navika, ograničenja i talenata. Kada sam već do te mjere zaronio u Petkovićev kritičarski stil, izdvojio bih još samo jednu njegovu bitnu karakteristiku. Nazvat ću je iskričava mudrosnost. Naime taj kritičar uime humanističkih vrijednosti, morala, istine, prava na razliku i sl. počesto aforistički najavljuje, zaključuje ili pak poentira svoje kritičke glose. Ti aforizmi na ozbiljan ili uvrnut način prikupljaju iskustvo njegova čitanja, npr.:

 

Kultura je imenica ženskog roda s izrazito muškim sadržajem.

[...] puno je bolje maglu čitati nego istu prodavati.

[...] gdjegod da idemo, na put vodimo sebe.

Većina tih aforizama temelji se na paradoksu. A i kako bi drukčije!? Govoriti o poeziji uvijek je pustolovina s neizvjesnim ishodom. Ali beskrajno uzbudljiva pustolovina.

 

Vijenac, 522 – 6. ožujka 2014.

 

 

**********************************************

 

Bilješka o autoru

Nikola Petković(1962), književnik, književni kritičar, sveučilišni profesor, esejist, publicist, urednik, prevoditelj i scenarist. Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za kulturalne studije i Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Predstojnik je katedre za Europske studije. Znanstvene i stručne radove, poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao i objavljuje u mnogim domaćim i inozemnim zbornicima, listovima, časopisima. Bio je predsjednik Hrvatskog društva pisaca od 2011. do 2018.

Objavio

Proza: Put u Gonars (roman) Zagreb: Profil, 2018; Kako svezati cipele (roman) Zagreb: Algoritam, 2011; Uspavanka za mrtve (roman) Zagreb: Profil Internacional, (2007); Priče iz davnine (roman) Zagreb: Quorum, 1989.

Poezija: na hrvatskom jeziku: Odisejev pas, Zagreb: h,d,p/Durieux, 2007; Dan na bijelu hljebu, Zagreb: Meandar, 2001; Melodije Istre i Kvarnera, Rijeka: ICR, 1989; Vile i vilenjaci, Zagreb: Quorum, 1984; na engleskom jeziku: Las Regiones Perdidas (Poem; Bibliophile edition) LaNana Creek Press: Nacogdoches, 2001; na engleskom i hrvatskom jeziku /u koautorstvu s Cindy Lynn Brown: Glasovi iz zone tišine (Voics from Stillezone), Zagreb: HDP, 2015.

Knjiga za djecu: Vila-Riječ, Zagreb: Kašmir Promet, 2013 (ilustrirala Andrea Petrlik-Huseinović)

Znanstvene knjige: Identitet i granica, Zagreb: Jesenski i Turk, 2010; Srednja Europa: Zbilja, mit, utopija, Rijeka: Adamić, 2002 / A Central Europe of Our Own: Postmodernism, Postcolonialism, Postcommunism and The Absence of Authenticity; Rijeka: Adamić, 2002. (drugo, elektroničko izdanje, Dibido Publishers, Frankfirt AM, 2009)

Eseji i kritike: Harterije IV, Hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća, Zagreb: HDP, 2016; Harterije II, III, Hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća, Zagreb: HDP i Grafocentar, 2013; Harterije: Hrvatsko pjesništvo početkom tisućljeća. Zagreb: HDP i Jesenski i Turk, 2009; Mozak od 2 marke, Rijeka: Adamić, Biblioteka Veljko Vičević, 2001.

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting