Projekti
Resursi
Aquilonis
Stručno osposobljavanje
Pisci na mreži - Ana Brnardić |
održano 28. svibnja 2013. Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Iz knjige: Marko Pogačar, Jer mi smo mnogi, Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima, Algoritam, Zagreb, 2011.
Prvu si knjigu Pisaljka nekog mudraca objavila s 18 godina, nakon što si za rukopis nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nisam sklon godine dovoditi u vezu sa zrelošću osobe, a kamoli kvalitetom pjesničkog teksta, no ta je knjiga, čini mi se, ostala nekom vrstom ekscesa rane ozbiljnosti, izljevom toplog pisma koji se obnovio tek sedam godina kasnije. Što je to bilo u toj Pisaljki što ti je priskrbilo nekoliko remboovskih paralela i kako su se njome, u sedam godina, ispisivale krivulje zmija?
Pisaljka mi se čini kao nešto prapovijesno. Ona je nastala iz intenzivnog ekstatičnog samootkrivanja u godinama puberteta i otkrića o mogućnosti istinske slobode u pisanju. Ta mi knjiga najviše znači kao dokument o prvom zanosu. Tijekom sedam godina uglavnom sam se tražila, jer sam prelazila put od vjere u jednokratni zanos do vjere u naporan, strpljiv, radostan i postupan proces stvaranja vlastita svijeta u tekstu. I osim toga upala sam u „egzistencijalno“ razdoblje studija i podstanarstva, meni tada ne odveć inspirativno.
Nedavno sam čitala Cioranovu knjigu Suze i sveci u kojoj on, između ostalog, govori o značenju glazbe. Možda je ishitreno, ali ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo pisanje o glazbi moralo utjecati razdoblje u njegovu djetinjstvu kada je učio svirati violinu. Kad se glazbi posvećuje puna pažnja, u slušanju i sviranju, razvijaju se unutarnje uši i oči. Privlači me ideja o slušanju kao vrsti oplemenjujućeg posta koji čisti, izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje, kad se dosegne, može biti snažna inspiracija za pisanje.
U svom pitanju već daješ jedan mogući odgovor. Ne znam kako teoretizirati o vlastitim tekstovima. Tvoje tumačenje, čini se, odnosi se baš na pjesmu „Valcer zmija“, jer se ona igra binarnošću prirode i kulture. U toj, kao i u puno drugih pjesama u toj zbirci, htjela sam doseći neko „opipljivije onkraj“ glazbe u jeziku. No, mislim da mi je samo u rijetkim trenucima to pošlo za rukom. Više je riječ o pipanju u mraku.
I u Postanku ptica riječ je o sasvim intimnom prostoru. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Svaki „javni“ prostor u toj knjizi, poput minneapolskog aerodroma ili bukureštanskog parka, za mene je intiman poput vlastite sobe.
Ne griješiš. Iako neplanski, dva ciklusa u zbirci svojevrsni su lirski putopisi. „Američki putopis“ se doduše isprepleo s tadašnjim razmišljanjima o dobru i o zlu i idejama u knjigama koje sam tada čitala i s prvim osjećajem fizičke i psihičke bestežinskosti uzrokovane prekooceanskim letovima. No, „bijeg“ zapravo nije doslovni bijeg iz jedne u drugu zemlju, već bijeg iz svakodnevnih misli, a producira ih život svakodnevnih dužnosti. Putovanje stoga može duši pružiti odmor od navika i automatizama, dati šansu da se opet vidi nebo, cesta, drvo i čovjek. Pruža luksuz da se razmišlja o bitnim stvarima i da se postane nevidljiv u dokolici.
U Pticama ima opet muzike na sadržajnom planu, ima pijanista, studenata glazbe, violine, h-mola, vokalize i drugog. Neke su pjesme izravno nadahnute glazbom koju sam tada slušala (neiscrpiva inspiracija mi je VIII. Mahlerova, osobito drugi stavak, vezan uz Goetheova Fausta).
Ne vidim zašto bi mrak imao samo negativne konotacije, ili svjetlo samo pozitivne. Prosvjetiteljski konstrukt svjetla, simbol znanja i racionalne spoznaje stavljen je u suprotnost s mrakom neznanja i gluposti. Opseg značenja mraka je golem, imaginacija mraka je neiscrpna i polimorfna.
Julija je, recimo, neka vrsta arhetipa koji se neprekidno iznutra mijenja. Arhetipi i jesu zapravo metamorfični, a takva je Julija, jedan od mojih tematskih lajtmotiva. Njezina selidba iz druge u treću zbirku, iz „devet Julija“ u „noćnu Juliju“ znak je da me i dalje intrigira njezina tajna. Iako, posve sam ju neplanirano opet napisala. Prije svega, ona je neka vrsta dvostrukog, književnoglazbenog entiteta, simbol glazbene duše koja ne stari na ovome svijetu, nego, poput Márquezove Remedios jednog dana ničim izazvana uzađe na nebesa.
Čitam Batailleov Erotizam. Formativni su (u smislu da su mi, na posve različite načine i u pravom času. pružili epifanijske momente) bili pjesnici i pisci: A. Bertrand, W. Szymborska, F. Pessoa, J. Frame, K. Mansfield, B. Schulz, D. Dragojević, A. Žagar, A. Škunca, N. Šop, A. Gide, Rilke, Th. Mann, N. V. Gogolj i još nekoliko njih. Bilješka o autorici: Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu violinu. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući, a sada radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca. Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Hotel cu muzicieni (izbor pjesama na rumunjskom, Bukurešt, 2009). Za prvu je knjigu nagrađena Goranovom nagradom (1998), Nagradom Grada Siska (1998) i Nagradom Slavić za pjesnički prvijenac (1999), a za drugu Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike (2005).
Pjesme su joj prevedene na desetak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih festivala. Osim poezije, objavljuje i kritičke tekstove. S Adrianom Oproiuom prevodi s rumunjskog na hrvatski modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.
Dodaci: Ana Brnardić, Izbor iz poezije, 2013.
Internetske stranice:
Intervju (razgovarao M. Pogačar) – Booksa
|