održano 28. svibnja 2013.
 

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Ana Brnardić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ana Brnardic
Attendee key: Participant

Polimorfna imaginacija mraka

Iz knjige: Marko Pogačar, Jer mi smo mnogi, Suvremeno hrvatsko pjesništvo svojim riječima, Algoritam, Zagreb, 2011.

Prvu si knjigu Pisaljka nekog mudraca objavila s 18 godina, nakon što si za rukopis nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Nisam sklon godine dovoditi u vezu sa zrelošću osobe, a kamoli kvalitetom pjesničkog teksta, no ta je knjiga, čini mi se, ostala nekom vrstom ekscesa rane ozbiljnosti, izljevom toplog pisma koji se obnovio tek sedam godina kasnije. Što je to bilo u toj Pisaljki što ti je priskrbilo nekoliko remboovskih paralela i kako su se njome, u sedam godina, ispisivale krivulje zmija?

Pisaljka mi se čini kao nešto prapovijesno. Ona je nastala iz intenzivnog ekstatičnog samootkrivanja u godinama puberteta i otkrića o mogućnosti istinske slobode u pisanju. Ta mi knjiga najviše znači kao dokument o prvom zanosu. Tijekom sedam godina uglavnom sam se tražila, jer sam prelazila put od vjere u jednokratni zanos do vjere u naporan, strpljiv, radostan i postupan proces stvaranja vlastita svijeta u tekstu. I osim toga upala sam u „egzistencijalno“ razdoblje studija i podstanarstva, meni tada ne odveć inspirativno.

Prvim dvjema tvojim knjigama, čini mi se, dominiraju snažna, katkad gotovo konkretna, končetistička metafora i osjećaj glazbenog. Kad kažem glazbeno mislim prije svega na melodiku mahom prozne rečenice, glazbene fraze, neku vrstu unutarnjeg uha koje bdije nad pjesmom, a ne toliko na angažiranja tipičnih, uhom uhvatljivih eufonijskih struktura i auditivnih figura; zvuk ritma prije no ritam zvuka. Čak je i drveće glazbeno. Odakle ta tamna, nepravilna mjera i kamo vodi?

Nedavno sam čitala Cioranovu knjigu Suze i sveci u kojoj on, između ostalog, govori o značenju glazbe. Možda je ishitreno, ali ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo pisanje o glazbi moralo utjecati razdoblje u njegovu djetinjstvu kada je učio svirati violinu. Kad se glazbi posvećuje puna pažnja, u slušanju i sviranju, razvijaju se unutarnje uši i oči. Privlači me ideja o slušanju kao vrsti oplemenjujućeg posta koji čisti, izoštrava i proširuje duh. Takvo stanje, kad se dosegne, može biti snažna inspiracija za pisanje.

Valcer zmija može se, evidentno, čitati kao paralelizam kretnje, presvlačenja plesača, zavođenje, no, implicira li to spajanje „najviše“ kulture (u eleganciji, performativnosti, gotovo kiču valcera) i „najniže“ animalnosti (upravo zmija, poznato je, nagovori Evu da jede sa stabla spoznaje), čiste prirode, neku vrstu nelagode u prvoj? Vodi li taj otrovni valcer u iskonsko, pretkategorijalno; može li se otplesati u neko opipljivije onkraj?

U svom pitanju već daješ jedan mogući odgovor. Ne znam kako teoretizirati o vlastitim tekstovima. Tvoje tumačenje, čini se, odnosi se baš na pjesmu „Valcer zmija“, jer se ona igra binarnošću prirode i kulture. U toj, kao i u puno drugih pjesama u toj zbirci, htjela sam doseći neko „opipljivije onkraj“ glazbe u jeziku. No, mislim da mi je samo u rijetkim trenucima to pošlo za rukom. Više je riječ o pipanju u mraku.

Tvoji su protagonisti uvelike obilježeni prostorom, oni borave, pojavljuju se i prelijevaju u najrazličitijim, ali mahom uvijek zatvorenim, skučenim i intimnim, konkretno imenovanim, ali na neki specifičan način apstraktnim prostorima koji protagonista, poput privatne tajne kutijice čuvaju, izdvajaju iz procesa svijeta – iako nikada i nipošto potpuno. Je li u tom smislu Postanak ptica izlazak u prostor svijeta, prepuštanje njegovu toku, otvaranje kutije koja se, jednim potezom, pretvara u zaglušujući, brisani prostor?

I u Postanku ptica riječ je o sasvim intimnom prostoru. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Svaki „javni“ prostor u toj knjizi, poput minneapolskog aerodroma ili bukureštanskog parka, za mene je intiman poput vlastite sobe.
Promijenila se valjda moja percepcija slobode. Ako sam prije nužno trebala zidove svoje spavaće sobe oko sebe da bih mogla pisati i u sebi putovati, kasnije sam počela otkrivati kako se i na stvarnim putovanjima i dalje putuje unutar sebe, dapače sve što sam vidjela i doživjela morala sam vidjeti u pismu da bi to postalo stvarno, odnosno da bi dobilo značenje.

Ta se knjiga i naratološki sasvim reprezentativno i jasno otvara – lirska protagonistica odlazi, mijenja perspektivu i očište – izmješta se i seli se u sferu dalekog, drugog. Griješim li ako ovu knjigu, u jednom njezinu sloju, čitam kao lirski dnevnik kraćih i dužih bjegova, svojevrstan pjesnički putopis?

Ne griješiš. Iako neplanski, dva ciklusa u zbirci svojevrsni su lirski putopisi. „Američki putopis“ se doduše isprepleo s tadašnjim razmišljanjima o dobru i o zlu i idejama u knjigama koje sam tada čitala i s prvim osjećajem fizičke i psihičke bestežinskosti uzrokovane prekooceanskim letovima. No, „bijeg“ zapravo nije doslovni bijeg iz jedne u drugu zemlju, već bijeg iz svakodnevnih misli, a producira ih život svakodnevnih dužnosti. Putovanje stoga može duši pružiti odmor od navika i automatizama, dati šansu da se opet vidi nebo, cesta, drvo i čovjek. Pruža luksuz da se razmišlja o bitnim stvarima i da se postane nevidljiv u dokolici.

Zavodljivi, teško isprativi asocijativni nizovi, fragmentarnost i semantička neuhvatljivost, nesvodiva, ali prepoznatljiva atmosfera pjesme – koju je moguće prispodobiti, opet, kakvoj bajkovitoj, snovitoj sobi – ustupili su više prostora ekonomičnom, lucidnom, često narativnom stihu. Stih je, također, prvi put izabran kao ekskluzivni zastupnik pjesme. Kako u Pticama korespondiraju riječ i nota?

U Pticama ima opet muzike na sadržajnom planu, ima pijanista, studenata glazbe, violine, h-mola, vokalize i drugog. Neke su pjesme izravno nadahnute glazbom koju sam tada slušala (neiscrpiva inspiracija mi je VIII. Mahlerova, osobito drugi stavak, vezan uz Goetheova Fausta).
Dogodilo se da su u Pticama sve pjesme u stihu, za razliku od prve dvije knjige koje ispituju oblik pjesme u prozi. Ali ne namjerno. U razdoblju pisanja koje je prethodilo ovoj zbirci promijenila sam smjer kretanja: više nisam imala potrebu za beskrajnim silaženjem u vlastiti bunar, čega je opasnost pad u potpuni hermetizam. Možda je ta promjena očišta dovela do promjene forme u Pticama.

Ne mogu se otrgnuti dojmu svojevrsne negativne kozmogonije, htoničnosti, suptilnoj implementaciji negativnih kategorija koje su dane samorazumljivo i lako, kao da je jasno kako im je tu oduvijek mjesto. Mrak je domaći, ljudi su u njegovu obliku, čak je i strah pristojan; tek je u jednom stihu noć malo pretjerala s crnilom. Je li prividni izgon mraka iz naše kulture, na tragu Danijela Dragojevića, obmana koja nas može skupo stajati?

Ne vidim zašto bi mrak imao samo negativne konotacije, ili svjetlo samo pozitivne. Prosvjetiteljski konstrukt svjetla, simbol znanja i racionalne spoznaje stavljen je u suprotnost s mrakom neznanja i gluposti. Opseg značenja mraka je golem, imaginacija mraka je neiscrpna i polimorfna.

Tko su sve noćne Julije koje lutaju tvojim pjesmama, prostorima Zmija i onima Ptica? Kome i što sviraju; što priziva njihova melodija i je li ona, uostalom, jedna ili su mnoge?

Julija je, recimo, neka vrsta arhetipa koji se neprekidno iznutra mijenja. Arhetipi i jesu zapravo metamorfični, a takva je Julija, jedan od mojih tematskih lajtmotiva. Njezina selidba iz druge u treću zbirku, iz „devet Julija“ u „noćnu Juliju“ znak je da me i dalje intrigira njezina tajna. Iako, posve sam ju neplanirano opet napisala. Prije svega, ona je neka vrsta dvostrukog, književnoglazbenog entiteta, simbol glazbene duše koja ne stari na ovome svijetu, nego, poput Márquezove Remedios jednog dana ničim izazvana uzađe na nebesa.

Koje pjesnike prepoznaješ kao formativne; kojim se imenima ili tekstovima voliš iznova vraćati? I moje najdraže: što čitaš posljednjih dana?

Čitam Batailleov Erotizam. Formativni su (u smislu da su mi, na posve različite načine i u pravom času. pružili epifanijske momente) bili pjesnici i pisci: A. Bertrand, W. Szymborska, F. Pessoa, J. Frame, K. Mansfield, B. Schulz, D. Dragojević, A. Žagar, A. Škunca, N. Šop, A. Gide, Rilke, Th. Mann, N. V. Gogolj i još nekoliko njih.


 

Bilješka o autorici:

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu violinu. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući, a sada radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca. Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009) i Hotel cu muzicieni (izbor pjesama na rumunjskom, Bukurešt, 2009). Za prvu je knjigu nagrađena Goranovom nagradom (1998), Nagradom Grada Siska (1998) i Nagradom Slavić za pjesnički prvijenac (1999), a za drugu Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike (2005).

Pjesme su joj prevedene na desetak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih festivala. Osim poezije, objavljuje i kritičke tekstove. S Adrianom Oproiuom prevodi s rumunjskog na hrvatski modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.

 

Dodaci:

Ana Brnardić, Izbor iz poezije, 2013.

Internetske stranice:

Intervju (razgovarao M. Pogačar) – Booksa
Kritika N. Petkovića – Postanak ptica
Kritika Z. Mrkonjića – Valcer zmija
Kritika S. Jukić – Valcer zmija
O suvremenom hrvatskom pjesništvu