Projekti
Resursi
Aquilonis
Stručno osposobljavanje
Pisci na mreži - Darija Žilić |
održano 29. siječnja 2014. Pogledajte snimku susreta: Poveznica na snimku - Darija Žilić
Darija Žilić: Bilo bi me frka živjeti u Splitu
Objavili ste do sada nekoliko knjiga poezije i eseja, surađivali u nizu časopisa, vodite i tribine u Hrvatskom društvu pisaca, kako sve stignete?
– Ma sve se može stići ako postoji dobra motivacija. U više od deset godina rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, organizirala sam mnoštvo tribina, međunarodnih suradnji, objavila sedam knjiga, osma je u pripremi (knjiga proze “Omara” bit će objavljena ove godine). Formirala sam se, dakle, na nezavisnoj sceni, izvan institucija, radeći, na primjer, projekt “Mama čita” u Multimedijalnom institutu u Zagrebu, na kojem su gostovali brojni pisci i aktivisti.
Pisanje poezije obično slovi kao ugodno kreativno iskustvo. Uživate li i u pisanju eseja i kakav je suživot pjesnikinje koja zagovara spontanost, vedrinu, emocije i učeno neznanje s analitičnom poetskom teoretičarkom?
– Ne volim baš intelektualističku poeziju. Nedavno preminula dobitnica Nobelove nagrade Wislava Szymborska najdraža mi je pjesnikinja. Njezin je izraz jednostavan, mudar, bez pretenzije. Dobru poeziju moraju svi moći razumjeti. Ne volim postmodernističku poeziju u kojoj je predmet jezik. Meni je zanimljivija poezija kojoj je u središtu tijelo, emocija. Nije nimalo slučajno da su u knjizi “Megaphone”, koja je prošle godine objavljena u SAD-u, izišli eseji autorica iz Hrvatske koje upravo afirmiraju taj neki ženski senzibilitet. To pokazuje kako je danas poezija u kojoj se ne bježi od osobnog, zapravo ona koja može biti zanimljiva i izvan okvira nacionalnih granica.
– Godinama surađujem i u tzv. regiji (premda mi u zadnje vrijeme baš smeta to šminkersko oduševljavanje istom), ali sada se suradnja proširila i na neke druge države. Nedavno sam boravila i u Bugarskoj. Oduševljena sam njihovom književnom scenom, a veselim se i prijevodima u njihovu književnom časopisu “Brod”. Posebno, pak, izdvajam suradnju s Italijom. U Cataniji je objavljena knjiga u kojoj se nalaze i pjesme autorica iz Hrvatske u prijevodu sjajne Bojane Bratić, prošle godine u godišnjaku svjetske poezije koji je objavljen u Pisi, a uskoro će neke pjesme biti prevedene na francuski...
– Nisam školovana jazz pjevačica. Pjevala sam na nekim poetskim događanjima, i to zato da se malo opustim, razveselim, jer sam bila dosta povučena i onako “stisnuta”. Pjevati jazz standarde nije osobita kreacija, jer je to reprodukcija, ali uživala sam u toj emanaciji energije koju pjevanje i glazba donose. Tko zna, možda u budućnosti zapjevam još koji put...
– Bogme, bilo mi je drago kad sam dobila “Kiklopa”, jer ta nagrada baš odjekne: javljaju se susjedi, prijatelji, odmah im porasteš u očima. Također mi je draga nagrada “Julije Benešić” za najbolju kritičku knjigu u 2010. Dobila sam nagradu za knjigu “Muza izvan geta” u kojoj se bavim književnim tekstovima pisaca iz Hrvatske i susjednih zemalja. Posebno su mi bile inspirativne autorice oko Asocijacije za žensku inicijativu u Beogradu, koje su tijekom devedesetih pisale poeziju i djelovale protiv rata i politike vlastite zemlje. Naslov knjige je parafraza pjesme srpske pjesnikinje Jelene Marinkov “Muza u getu” (aluzija na Srbiju devedesetih).
– Ma jasno da ne, a i društveni ugled je upitan. Zarada od poezije i teorije bila bi i ispodprosječna, pa je nužno baviti se drugim poslovima. Zadovoljstvo koje donosi pisanje važan je pokretač u životu, a inače ulaganje u znanje se isplati, jer kad ode mladost, imaš se za što uhvatiti. Moram priznati da me sad trenutno malo više zanima i iznadprosječna zarada.
– Facebook je odlična društvena mreža i ja sam je baš dobro iskoristila. Reklamirala sam svoje i tuđe knjige, birala finu glazbu, a ponekad i zakuhala nekim političkim statusima. Posebno mi je bilo zanimljivo provocirati novopečene ljevičare koji su odjednom hrabri i sada napadaju Franju Tuđmana, kad je već toliko vremena prošlo od njegove smrti. Smiješni su mi i tako popularni napadi na Crkvu koja se svodi na leglo pedofila, a također mi je iritantno bilo pljuvanje po Hercegovcima koji su odjednom ispali najveći krivci. To su uglavnom bile teme koje su izazivale puno rasprava.
– Nikada nismo dogovarali neko službeno gostovanje, ali sam rekla da bih, kad svratim u Split, vrlo rado gostovala na Rječilištu. Moj ujak Ivan Lautar i njegova obitelj žive blizu Firula, pa sam nekad odlazila ondje. Neobično, ali češće sam ondje odlazila kad se trebalo putovati više sati, u vrijeme rata. Sviđa mi se što se u Splitu odvija toliko lijepih književnih večeri i susreta (Rječilište, DADanti), ali i da je najmlađa generacija pjesnikinja upravo iz Splita: odlične goranovke Marija Andrijašević i Irena Delonga te dobitnica nagrade “Jutra poezije” Ivana Čagalj. Volim dalmatinsku pismu i srdačnost Dalmatinaca. Mada, bilo bi malo frka živjeti dolje, jer ste baš ono i preotvoreni. Ne znam kako bih se snašla.
– Bogme, bit će da se ne čuje dobro ili se ja valjda hvalim i najmanjim kuharskim uspjesima, pa se uspije čuti do dolje. Naime, stavljala sam po fejsu neke recepte, pa eto, pomislilo se valjda da sam odlična kuharica. Kamo sreće da sam prije učila kuhati i voziti auto?!
– Slažem se da je bez grupe teško opstati i zato će biti promjena kod mene. No ponosna sam na to što sam se izborila sama, uz podršku obitelji: u mojoj kući nije bilo knjiga, nisam imala background, niti me bilo koji muškarac štitio na mome putu.
– Napisala sam davno queer priču “Žuta suknja” u kojoj pišem o mom prijatelju koji je homoseksualac. Moj aktivizam ogledao se prije svega u novinarskom radu. Napravila sam intervjue s brojnim piscima, aktivistima, i prošle godine je u izdanju “Šura publikacija” objavljena knjiga “Paralelni vrtovi” u kojoj je nalazi pedesetak intervjua. Mislim da treba još puno raditi na mirovnom planu, poticati takvu literaturu. Što se tiče položaja žena, sigurno da je on bolji, ali ono što zabrinjava jest mizoginija, nepoštovanje žena. Isto tako bilo mi je smiješno da se feminizam poistovjećivao s lezbijstvom.
– Ne znam, nadam se da sam pozitivno utjecala. Nemam ništa protiv volonterskog rada, može se u tome puno toga naučiti, ali sam vidjela toliko iskorištenih ljudi da sam vrlo sumnjičava. I sama sam bila naivna kulturna aktivistica, koju su hvalili kao najvredniju, koja se za sve znala izboriti, osim za samu sebe. Eh... No s druge strane, tko sam ja da savjetujem: čini mi se i da je danas curica od petnaest godina “pametnija” od mene. Slobodna Dalmacija, 11. ožujka 2012.
Bilješka o autorici: Darija Žilić, rođena 1972. u Zagrebu. Školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest / komparativna književnost). Piše poeziju, kritiku i esejistiku, dugogodišnja voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Riječ je o programu u kojem su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije. Objavljivala eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral Tribune, Vijenac, Književna republika, Europski glasnik, Filozofska istraživanja, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., časopis Agon...). Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti- djela. Bila je jedna od urednica u časopisu Tema. Voditeljica tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca, književne tribine u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, a bila je i urednica književne tribine Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Prijevodi suvremene američke, slovenske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija te u časopisima Književna republika i Riječi.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić, Akkuaria, Catania, 2010) te u zborniku 2010 L annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi A megaphone, izdavači Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks, 2011. Sudjelovala na književnim festivalima u Francuskoj, SAD-u, Turskoj te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala.
Dodaci:
Autorski tekstovi – knjige Slobodna Dalmacija, intervju, 11.3.2012.
|