održano 29. siječnja 2014.
 

Pogledajte snimku susreta:

https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view?id=Darija+Zilic&pw=Participant

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Darija Zilic
Attendee key: Participant

Darija Žilić: Bilo bi me frka živjeti u Splitu

Darija Žilić godinama je zapažena na pjesničkoj sceni po odličnim i nagrađivanim pjesmama i zbirkama. No Darija je ujedno zanimljiva i produktivna esejistkinja, društvena aktivistica, voditeljica tribina, prevoditeljica, facebook i twitter komentatorica... U svemu što radi, Darija, čini se, ide do kraja, radije svoja nego dio mase, uravnotežena izvan ljevice i desnice, s potrebom da se mlađima ukaže na spolne i društvene zamke. Čini se, prava sugovornica za “Liniju X”.

Objavili ste do sada nekoliko knjiga poezije i eseja, surađivali u nizu časopisa, vodite i tribine u Hrvatskom društvu pisaca, kako sve stignete?

– Ma sve se može stići ako postoji dobra motivacija. U više od deset godina rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, organizirala sam mnoštvo tribina, međunarodnih suradnji, objavila sedam knjiga, osma je u pripremi (knjiga proze “Omara” bit će objavljena ove godine). Formirala sam se, dakle, na nezavisnoj sceni, izvan institucija, radeći, na primjer, projekt “Mama čita” u Multimedijalnom institutu u Zagrebu, na kojem su gostovali brojni pisci i aktivisti.
U mojemu književnokritičkom radu iznimno su mi pomogli Ženski studiji, jer sam početkom dvijetisućitih za samo 200 kuna u programu mogla slušati predavanja o filozofiji, ženskom aktivizmu, ali i čitati knjige na stranim jezicima koje su tada bile vrlo skupe. Eto, recentna feministička literatura koja mi je bila dostupna tada, odredila je i moj kritički rukopis u to vrijeme.

Emocija i tijelo u središtu

Pisanje poezije obično slovi kao ugodno kreativno iskustvo. Uživate li i u pisanju eseja i kakav je suživot pjesnikinje koja zagovara spontanost, vedrinu, emocije i učeno neznanje s analitičnom poetskom teoretičarkom?

– Ne volim baš intelektualističku poeziju. Nedavno preminula dobitnica Nobelove nagrade Wislava Szymborska najdraža mi je pjesnikinja. Njezin je izraz jednostavan, mudar, bez pretenzije. Dobru poeziju moraju svi moći razumjeti. Ne volim postmodernističku poeziju u kojoj je predmet jezik. Meni je zanimljivija poezija kojoj je u središtu tijelo, emocija. Nije nimalo slučajno da su u knjizi “Megaphone”, koja je prošle godine objavljena u SAD-u, izišli eseji autorica iz Hrvatske koje upravo afirmiraju taj neki ženski senzibilitet. To pokazuje kako je danas poezija u kojoj se ne bježi od osobnog, zapravo ona koja može biti zanimljiva i izvan okvira nacionalnih granica.

Prevodite s engleskoga i surađujete s nizom časopisa u regiji. Kakve dojmove dobivate od tih kontakata i kakva je slika Hrvatske nakon tih susreta?

– Godinama surađujem i u tzv. regiji (premda mi u zadnje vrijeme baš smeta to šminkersko oduševljavanje istom), ali sada se suradnja proširila i na neke druge države. Nedavno sam boravila i u Bugarskoj. Oduševljena sam njihovom književnom scenom, a veselim se i prijevodima u njihovu književnom časopisu “Brod”. Posebno, pak, izdvajam suradnju s Italijom. U Cataniji je objavljena knjiga u kojoj se nalaze i pjesme autorica iz Hrvatske u prijevodu sjajne Bojane Bratić, prošle godine u godišnjaku svjetske poezije koji je objavljen u Pisi, a uskoro će neke pjesme biti prevedene na francuski...
Što se tiče mojih prijevoda, ponosna sam na prijevod i izbor suvremenih arapskih pjesnikinja te na izbor iz američkog ženskog pjesništva. Sve to objavljeno je u časopisu Književna republika. Nikad u stranoj zemlji ne brundam protiv vlastite – to treba činiti samo kad si “doma”.

Nastupali ste i kao jazz pjevačica. Jeste li pjevali i vlastite pjesme?

– Nisam školovana jazz pjevačica. Pjevala sam na nekim poetskim događanjima, i to zato da se malo opustim, razveselim, jer sam bila dosta povučena i onako “stisnuta”. Pjevati jazz standarde nije osobita kreacija, jer je to reprodukcija, ali uživala sam u toj emanaciji energije koju pjevanje i glazba donose. Tko zna, možda u budućnosti zapjevam još koji put...

Za odličnu zbirku “Pleši, Modesty, pleši”, prije tri mjeseca dobili ste i “Kiklopa”, za pjesničku knjigu godine. Kako je primiti takvu nagradu, poraste li puls, ispravi li se držanje, javljaju li se nove ideje, a susjedi, rodbina i kolege dodatno podignu stupanj poštovanja...?

– Bogme, bilo mi je drago kad sam dobila “Kiklopa”, jer ta nagrada baš odjekne: javljaju se susjedi, prijatelji, odmah im porasteš u očima. Također mi je draga nagrada “Julije Benešić” za najbolju kritičku knjigu u 2010. Dobila sam nagradu za knjigu “Muza izvan geta” u kojoj se bavim književnim tekstovima pisaca iz Hrvatske i susjednih zemalja. Posebno su mi bile inspirativne autorice oko Asocijacije za žensku inicijativu u Beogradu, koje su tijekom devedesetih pisale poeziju i djelovale protiv rata i politike vlastite zemlje. Naslov knjige je parafraza pjesme srpske pjesnikinje Jelene Marinkov “Muza u getu” (aluzija na Srbiju devedesetih).

Ako nije indiskretno, ulažete li pripadajuću zaradu od svih tih silnih poslova i knjiga u nekretnine, nakit, krzno, ili karitativno potpomažete mlade pjesnike? Ili je zaista istina da poezija i teorija donose samo društveni ugled, a ne i iznadprosječnu zaradu?

– Ma jasno da ne, a i društveni ugled je upitan. Zarada od poezije i teorije bila bi i ispodprosječna, pa je nužno baviti se drugim poslovima. Zadovoljstvo koje donosi pisanje važan je pokretač u životu, a inače ulaganje u znanje se isplati, jer kad ode mladost, imaš se za što uhvatiti. Moram priznati da me sad trenutno malo više zanima i iznadprosječna zarada.
Provokacija ‘ljevičara’

Sada ste uključeni i na twitter, a i na facebooku ste bili vrlo agilna sudionica, komentirali ste, dijelili pjesme i tekstove. No, na veliku žalost brojnih Face prijatelja, na neko vrijeme ste se naglo i povukli. Što je razlog, jesu li stvari izmakle kontroli, je li facebook neprijatelj kreativnosti?

– Facebook je odlična društvena mreža i ja sam je baš dobro iskoristila. Reklamirala sam svoje i tuđe knjige, birala finu glazbu, a ponekad i zakuhala nekim političkim statusima. Posebno mi je bilo zanimljivo provocirati novopečene ljevičare koji su odjednom hrabri i sada napadaju Franju Tuđmana, kad je već toliko vremena prošlo od njegove smrti. Smiješni su mi i tako popularni napadi na Crkvu koja se svodi na leglo pedofila, a također mi je iritantno bilo pljuvanje po Hercegovcima koji su odjednom ispali najveći krivci. To su uglavnom bile teme koje su izazivale puno rasprava.
Osim toga, premda sam u devedesetima bila žestoka ljevičarka, s vremenom sam shvatila da su kategorije lijevo-desno smiješne i da su mnogi profesionalni borci u nevladinim organizacijama više marili za svoje karijere i novac nego za tuđa ljudska prava. Sad sam na twitteru, tamo je onako sterilno. Ubacim poneku informaciju i to je sve. Nekad mi nedostaje druženje na facebooku, ali budući da se na mom zidu stalno raspravljalo, rekoh, čemu izazivati vraga više?! A i bogme, lako se postane ovisnik, a vremena je sve manje. Neću se vraćati na face.

Već mjesecima pjesnicima iz kruga Rječilišta obećavate da ćete doći u Split. Čujemo da imate neke privatne veze sa Splitom? Kakvim se Split čini jednoj rođenoj Zagrepčanki?

– Nikada nismo dogovarali neko službeno gostovanje, ali sam rekla da bih, kad svratim u Split, vrlo rado gostovala na Rječilištu. Moj ujak Ivan Lautar i njegova obitelj žive blizu Firula, pa sam nekad odlazila ondje. Neobično, ali češće sam ondje odlazila kad se trebalo putovati više sati, u vrijeme rata. Sviđa mi se što se u Splitu odvija toliko lijepih književnih večeri i susreta (Rječilište, DADanti), ali i da je najmlađa generacija pjesnikinja upravo iz Splita: odlične goranovke Marija Andrijašević i Irena Delonga te dobitnica nagrade “Jutra poezije” Ivana Čagalj. Volim dalmatinsku pismu i srdačnost Dalmatinaca. Mada, bilo bi malo frka živjeti dolje, jer ste baš ono i preotvoreni. Ne znam kako bih se snašla.

Čuje se do Splita da volite i kuhati? Što se krčka u posljednje vrijeme u pjesnikinjinu loncu i na kojim teoretskim postavkama on počiva?

– Bogme, bit će da se ne čuje dobro ili se ja valjda hvalim i najmanjim kuharskim uspjesima, pa se uspije čuti do dolje. Naime, stavljala sam po fejsu neke recepte, pa eto, pomislilo se valjda da sam odlična kuharica. Kamo sreće da sam prije učila kuhati i voziti auto?!

Svojedobno ste izjavili da ne volite okupljanje po sestrinstvima. Ostajete li pri tome stavu, i zašto, kada je bez grupe i danas teško opstati?

– Slažem se da je bez grupe teško opstati i zato će biti promjena kod mene. No ponosna sam na to što sam se izborila sama, uz podršku obitelji: u mojoj kući nije bilo knjiga, nisam imala background, niti me bilo koji muškarac štitio na mome putu.

Osviješteno određujete specifično žensku poeziju, ali ste otvoreni za ispitivanje spolnih opredjeljenja i pozicija. Nakon godina vašeg aktivističkog staža, čini li vam se da kao društvo napredujemo na tom području?

– Napisala sam davno queer priču “Žuta suknja” u kojoj pišem o mom prijatelju koji je homoseksualac. Moj aktivizam ogledao se prije svega u novinarskom radu. Napravila sam intervjue s brojnim piscima, aktivistima, i prošle godine je u izdanju “Šura publikacija” objavljena knjiga “Paralelni vrtovi” u kojoj je nalazi pedesetak intervjua. Mislim da treba još puno raditi na mirovnom planu, poticati takvu literaturu. Što se tiče položaja žena, sigurno da je on bolji, ali ono što zabrinjava jest mizoginija, nepoštovanje žena. Isto tako bilo mi je smiješno da se feminizam poistovjećivao s lezbijstvom.

Pisali ste zanimljive savjete mladoj pjesnikinji u kojima ste govorili da se olako ne prepušta volonterskom radu? Je li vam poznato da je bilo kakvih praktičnih efekata od toga?

– Ne znam, nadam se da sam pozitivno utjecala. Nemam ništa protiv volonterskog rada, može se u tome puno toga naučiti, ali sam vidjela toliko iskorištenih ljudi da sam vrlo sumnjičava. I sama sam bila naivna kulturna aktivistica, koju su hvalili kao najvredniju, koja se za sve znala izboriti, osim za samu sebe. Eh... No s druge strane, tko sam ja da savjetujem: čini mi se i da je danas curica od petnaest godina “pametnija” od mene.
Pismima sam se nastojala obraćati onim finim i pametnim curama koje doma čitaju knjige i koje pišu pjesme, a koje će biti ismijavane i ponižavane jer danas je u trendu samo estrada. Ne sjećam se točno, ali savjeti su se svodili na to da žena treba imati samopouzdanja, da treba cijeniti vlastiti rad i trud.

Siniša Kekez

Slobodna Dalmacija, 11. ožujka 2012.

Bilješka o autorici:

Darija Žilić, rođena 1972. u Zagrebu. Školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest / komparativna književnost). Piše poeziju, kritiku i esejistiku, dugogodišnja voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Riječ je o programu u kojem su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije. Objavljivala eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral Tribune, Vijenac, Književna republika, Europski glasnik, Filozofska istraživanja, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., časopis Agon...). Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti- djela. Bila je jedna od urednica u časopisu Tema. Voditeljica tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca, književne tribine u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, a bila je i urednica književne tribine Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Prijevodi suvremene američke, slovenske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija te u časopisima Književna republika i Riječi.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić, Akkuaria, Catania, 2010) te u zborniku 2010 L annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi A megaphone, izdavači Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks, 2011. Sudjelovala na književnim festivalima u Francuskoj, SAD-u, Turskoj te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala.


Objavila
Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
Pisati mlijekom, zbirka ogleda o suvremenom pjesništvu, Altagama, Zagreb 2008.
Grudi i jagode, pjesme, www.elektronickeknjige.com 2009.
Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
Paralelni vrtovi; intervjui s piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012. (uvrštena u polufinale regionalne nagrade Jutarnjeg lista)
Tropizmi 2, Litteris, 2014.

Nagrade
Nagrada Julije Benešić za najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. (Muza izvan geta)
Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (Pleši, Modesty, pleši)


 

Dodaci:

Autorski tekstovi – knjige
D. Žilić, Pleši, Modesty
D. Žilić, Omara
D. Žilić, Muza u getu
D. Žilić, Nomadi i hibridi

Korisni linkovi

Slobodna Dalmacija, intervju, 11.3.2012.

Slobodna Dalmacija, 5.6.2013