Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Naglasak rada Aquilonisa je na pronalaženju, prihvaćanju, uobličavanju, prikazivanju i širenju znanja.

Pisci na mreži - Ivan Rogić Nehajev

 

održano 29. siječnja 2013.

 

Pogledajte snimku susreta:

https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view?id=Ivan+Rogic+Nehajev&pw=Participant

 

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ivan Rogic Nehajev
Attendee key: Participant

 

Ivan Rogić Nehajev: Loto lotosa, ciklus pjesama

(III. program Hrvatskog radija, Poezija naglas. Urednik: Danijel Dragojević)uvodna bilješka

 


Prizivanje riječi u igru, odnos prema njihovim različitim značenjskim mogućnostima, stvarnim, upotrebnim i onim sanjanim, neočekivanim – odvija se u poeziji Ivana Rogića Nehajeva na različitim mjestima, situacijama, u različitim prilikama i prigodama. Nije nepoznato da radost igranja riječima i očekivana nesputanost istodobno traže svoje čvrsto mjesto, uporište, jer i svaka igra hoće svoje razloge i pravila. Dakle, pitanje jest u kojim se okvirima, idejama odvija ritmična, uporna, razjedinjena i raznolika poezija zaziva, retoričkih upita, skraćenih perspektiva i riječi…

Molitva, mogli bismo odmah pročitati u naslovu prve pjesme ciklusa, molitva koja je poziv na sabranost i upućenost onome izvan nas, koja je naš meta-položaj u svijetu, mogli bismo reći: u okviru dogovorenoga izgovorivog teksta traje ulaženje u labirint i mrežu poezije Ivana Rogića Nehajeva. Vjerujući u govornikovu opreznost i svijest o onome što se mrmlja i pokušava reći, govori i upisuje u prostor, koji sasvim sigurno nije sakralni objekt, čitatelju za početak  preostaje ponoviti, skoro bi nam se omaklo reći, 'u dobroj vjeri' zaziv 'gospi od zdravlja'.

Budući da naš sugovornik u prolaženju svijetom (vlastitim tijelom, dakle), s pitanjima o sebi i drugima, nije od jučer i nije mu doista samo do molbe, molitve, on nas uvlači u prostor prizemnog, govornog i svakodnevnog… Ili stižemo zajedno s njim do onoga nama bližega zabrinutog i stišanog ja, koje se nesebično umnožava i dijeli, čiji plus i minus nije tako jednoznačan i jednostavan. Razmjer je na putu od zavičaja do svemira, smjeli bismo reći na prvoj čitateljskoj postaji, velik i nadohvat, ali potrebno je još prije toga disati (praviti udisaj – izdisaj, disati…).

Riječ je o strategiji koja se ne da opisati i svesti samo na očekivane suprotnosti i pridodane parove nego se upravo radi na nerazmjeru, rahlosti i nesigurnosti riječi i značenja, s jedne strane i punini tijela i zazivu gospi dobrog savjeta i uzroku radosti, dakle, vokativu u njegovu sjaju i dorečenosti, s druge strane. Ne doskoči se uvijek i ne odgovori samo s uskraćenim i igrivim riječima, preskocima u značenju, ili rečeno jednostavno: reljefni i uzbudljivi registar jezičnih znakova ne iscrpljuje se u svojoj vanjskosti i pojavnosti.

Pjesnik, govornik, lirski subjekt koristi jezik kao zahvalnu građu, kojoj se ipak nenametljivo i skriveno, pridaje samo ulogu u prostoru pjesme, teksta. Govorni i tematski raster isprepliće se i uzajamno ispomaže, ali njihova važnost na planu pjesme nije samo u formalnom preslagivanju i preraspodjeli, borba se odvija dok se pjesma giba, trlja i klizi. Napetost je u razlici, u trenutnoj prevlasti jednoga ili drugoga, čitatelj je u labirintu i na vrhu vala, istodobno, užitak je govoru i kretanju, jeziku i uvidu koji se javlja na pojedinoj istanci teksta, na njegovu odmorištu.

Niz koji proistječe iz zvuka, zabija se kao hitac u tijelo, bljesak i bijelo nisu samo standardi za gledanje, jednako kao crveno i modro nego svi oni skupa u raspršenosti upotpunjuju nacrt, plan pjesme. Težina i teža, o kojoj se nitko ne pita, premješta se po točkama tijela, središtu i rubu, položaj i  tjelesnost opći su okviri njegova teksta. Kristali u različitim kontekstima, kao srebro ili nož, oštrina - iziskuju opreznost ili su poziv na uvid, na osjećaj kojem nismo još odredili uzrok. Početak ili kraj pisanja i upisivanja, čitanja i pamćenja neodvojivi su i nužni formalni dio teksta, kao njegov naslov, prvi i zadnji stih, strofa i ritam, ali govornik i tekst se upućeni jedan prema drugom samotematiziraju, pitaju se o sebi.

Što je čije - pra – prapočetak, pravrijeme pisma, 'zapuštenog pisma', pitanje je koje se nadvija nad svim pjesmama, ali je i to pitanje uokvireno drugim znanjima. Ivan Rogić Nehajev je pjesnik koji je u potrazi za onim što izmiče znanju, vlastitom iskustvu, on se vrlo rado seli, on je nomad u postojećem poretku i, paradoksalno, kolikogod ga upravo on izrađuje i određuje okvir tekstu, on ga sam želi isprazniti, od dosadašnjih značenja, jer 'nema gospodara sveti grad'.

Riječ je o rahlosti teksta, zemlji, o soli i zidu, traži se karta, ulaz u 'drugdje drugačije', u ničije, stvara se rez i mjesto za prijeglas, prijelaz, za 'između suglesa i samoglasa'.

Rekao bih da je nevidljivi i neuhvatljivi okvir uzbudljivoj protočnosti glasova i riječi, prizora i tekstova u stanovitoj pomirenosti i stišanosti, koja se sasvim sigurno ne zove melankolija, ali ni radost joj nije ime. Ime joj je u procesu, u trajanju, u pismu! Ime joj je u našem čitanju, u našem prolazu, u našem užitku i žudnji, ali nisam li već na mjestu s kojeg bježi upravo pročitani tekst.

(Miroslav Mićanović)



 

Bilješka o autoru:

Ivan Rogić Nehajev, rođen je 1943. godine. Pjesnik i esejist.
Objavio: Predgovor, 1969; Odlazak s Patmosa, 1971; Marina kruna, 1971; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje, 1980; Pjesme o imenima, ženama i drugo, 1985.; Ogledi i pabirci, 1988.; Peti stupanj prijenosa, 1992; Periferijski puls u srcu od grada, 1992; Figure ukroćene sreće, 1994; Osnove uranometrije, 1994; Smaragdni brid: /Vukovar 91. i hrvatski identitet/, 1998; Sredozemlje, sedmi put, 1999, Pabirci i po koja pjesma, 2004.

 


 

Dodaci:

17 prigodnih zapisa o Kasandri

Iz zapisa slobodnog suhozidara

Pabirci i pokoja pjesma

 

Internetske stranice:

Utjeha kaosa

Riječki stari grad

Moderna vremena Info

Vijenac

Nagrada Goranov vijenac

 

 

 

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting