Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Naglasak rada Aquilonisa je na pronalaženju, prihvaćanju, uobličavanju, prikazivanju i širenju znanja.

Pisci na mreži - Ljubo Pauzin

19. ožujka 20014., 17:00-18:30h, ONLINE

 

Poveznica na snimku susreta:

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:

Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Pisci_Ljubo_Pauzin

Attendee key: Participant

 

 

"Čudesna vrata" u pjesništvu Ljube Pauzina

 Gost programa Pisci na mreži je Ljubo Pauzin, pjesnik čije su pjesme nastajala u dvosobnoj glavi, slijetale kao meteori na zemlju, čija je proza spoj lirskog i narativnog, i jedno i drugo i treće. Ali to nije sve: tu je radio i sve njegove tajne, tajni glasovi, emisije o važnom i dobrom u svijetu u kojem i s kojim živimo…

Namjera nam je danas u razgovoru sa Ljubom Pauzinom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ljubom Pauzinom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ljube Pauzina da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

 

 

Bilješka o piscu:

Ljubo Pauzin rođen je 1954. godine.
 1973. na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost.
 Književnik i prevoditelj, aktivan je na Hrvatskom radiju od 1975. godine (posljednjih desetak godina urednik je  dokumentarne  radio-drame i feature-a u Dramskom programu HR).
Član je EBU Feature Project Group, sada već u drugom dvogodišnjem mandatu, i prvi je hrvatski radio autor izabran u to visoko međunarodno tijelo.

Član je Hrvatskog društva pisaca , Društva hrvatskih književnika i Društva novinara Hrvatske.
 Dobitnik je više priznanja i nagrada za svoja autorska djela.

 Objavio:

  •  U mojoj dvosobnoj glavi, pjesme (CDD, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1985.)
  •  Razdoblje kiša, radio drama (Radio Zagreb, 1985.)
  •  Išla tako dvojica, radio igra za djecu, (Radio Zagreb, 1985.)
  •  Čudesna vrata, lutkarska dramska igra (Zagrebačko kazalište lutaka, 1987.)
  •  MADRACbajka, lutkarska dramska igra ( ZKL, 1988.)
  •  Dječji kutić, knjiga stihova za djecu, ilustrirao Krešo Bauer (Perecpress, Zagreb, 1989.)
  •  Patujčići iz zemlje snova, knjiga stihova za djecu, ilustrirala Ines Prica (Studio PiP, Zagreb, 1992.)
  •  Afrička bajka, lutkarska dramska igra (ZKL, 1995.)
  •  Grafitno srce, radio drama (Hrvatski radio, 1996.)
  •  Hotel atributa, knjiga pjesama (Naklada MD, Quorum, Zagreb, 1997.)
  •  Kiša je bila dječak, radio igra za djecu ( Hrvatski radio, 1999.)
  •  Budem biti bila, radio drama (Hrvatski radio, 2000.)
  •  Meteor je pao na zemlju, knjiga pjesama ( Naklada MD, Quorum, Zagreb, 2001.; Aora, Zagreb 2008.)
  •  Žuta opasnost, radio krimić (Hrvatski radio, 2006.)
  •  Slučajni bestijarij, roman, Aora, Zagreb 2008.

 

Dodaci:

Autorski tekstovi

Lj. Pauzin, Pik, 2014.

Lj. Pauzin, Hotel atributa

Lj. Pauzin, Meteor je pao na zemlju

 

 

 

Internetske stranice:

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima / Besplatne elektoničke knjige:

http://www.tportal.hr/showtime/film/11425/Vrhunski-feature-na-ZagrebDoxu.htmlZbiljna drogerija:

http://shop.knjizaranova.hr/products/lijepa-knjizevnost-i-poezija/Meteor-je-pao-na-Zemlju.html

http://www.studentnet.hr/cooltura/show/3460/

http://uz-gangu-i-bukaru.com/content/radio-ganga-premijera

 

Ljubo Pauzin

Slučajni bestijarij, Aora, Zagreb, 2008.

 

Iako je dosad izdao čak pet knjiga pjesama i devet dramskih tekstova (od kojih pet namijenjenih radijskom izvođenju dok su četiri teksta bila uprizorena u lutkarskim kazalištima) ime 55-godišnjeg pisca Ljube Pauzina donedavno je bilo gotovo posve nepoznato, i to ne samo široj javnosti već i velikom dijelu domaćoj pisanoj riječi sklonog čitateljstva, sve dok autor nije objavio svoj prvi roman, pa se njegovo ime tim povodom počelo pojavljivati u medijima. No, vjerojatno ni tih nekoliko napisa ne bi zamrčilo stranice internetskih sajtova da autorov roman nije ušao u finale medijski vrlo eksponirane nagrade izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni romaneskni rukopis. Ipak, umjesto lamentiranja nad medijskom marginalizacijom svake književnosti, a posebno one koja nije prozna, ili još točnije, romaneskna, zavirimo među korice Pauzinove ''dvosobne knjige'', kako ju zgodno naziva Aida Bagić u pogovornoj bilješci. Zagrebačka nakladnička kuća Aora nedavno je na police knjižara plasirala knjigu Ljube Pauzinakoja sadrži reizdanje njegove prije osam godina već objavljene zbirke pjesamaMeteor je pao na zemljui već rečeni, za medijski razglašenu nagradu nominirani romaneskni rukopis, naslovljen Slučajni bestijarij. Takvo objedinjavanje poezije i proze u jednome svesku nije slučajno, jer, kako nam čitanje Pauzinova romana otkriva, autor svoju prozu piše s poetskim ambicijama, uz pregršt lirskih proplamsaja i poetskom slogu bliskih asocijativnih bljeskova.

 

Radi se o reminiscencijskoj prozi po atmosferi prilično bliskoj PustinjamaRade Jarka iMalim ljubavimaBranka Maleša, dok s Nebeskim biciklistimaIrene Lukšić dijeli prostornu i vremensku ambijentiranost – Karlovac, šezdesete godine prošlog stoljeća. Kao i većina autora koji se prihvate rekonstrukcije odrastanja, tako i Ljubo Pauzinu stanovitoj mjeri mitologizira vremenske i prostorne ambijente svoga djetinjstva, podsječajući kako se vlastiti dojmovi i iskustva uvijek čine unikatnima, iako im zapravo tek protok vremena dodaje draž, lišavajući ih nesavršenosti i glancajući im hrapavosti i neravnine. No, šarm ove vrste teksta jest u posredovanju iskustava prispodobivih isključivo vremenu u kojem su doživljena, dok bi danas teško bila moguća, pa možda čak i nezamisliva.

 

Pauzinovo pripovijedanje karakterizira fragmentarnost, što je mudro odabran postupak jer se sjećanja i inače javljaju u bljeskovima i donose tek ulomke iskustava, a rijetko njihove cjeline; on polagano priprema teren, oblikuje okvire i polako u njih unosi prozne slike, oplahnute nježnom i toplom, nostalgičnom liričnošću. Pauzinov Slučajni bestijarijsvojevrstan jeliterarni labirint ljudskih jedinki, nostalgijom zamagljena zbirka rijetkih primjeraka ''ljudskih životinjica'' koje su pripovjedačev život učinile posebnim. Pritom se slučajnost iz naslova odnosi kako na njihov odabir (uvjetovan nepouzdanošću i nepredvidljivošću pamćenja) tako i na način na koji su ti ljudi ostavili svoj trag u pripovjedačevu iskustvu. No, u zoološkoj odrednici naslova nikako ne valja tražiti eventualnu zlobu autorova pristupa već valja prepoznati maštovitost koja je svoj utjecaj imala u njegovu doživljavanju drugih i iščitavanju tragova koji su oni ostavili u sjećanju. Pažljiv čitatelj uočit će da svi pripadnici tog ''životinjskog herbarija'' ustvari predstavljaju svojevrsna utjelovljenja usamljenosti, pojedinačne izdvojene ljudske jedinice samoće – i prostitutke Rita i Crna, i slikar Tićo, i alokoholičarski dvojac Bodo i Jela nesrećom su i neprilagođenošću obilježeni akteri tadašnjeg karlovačkog svagdana čijih je zaboravljenih postojanja jedini trag još crnilo slova na bjelini stranica ove knjige.

 

Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. No, pojedina pripovjedačeva obraćanja samome sebi imaju i svoju metafikcijsku ulogu; u dijalozima sa samim sobom narator nerijetko izražava sumnju u kakvoću dotad napisanog, ali i odlučnost u nastavak, naglašavajući kako se trudi pisati bez vraćanja na početak i bez čitanja već izrečenog, te na više mjesta apostrofirajući kako se uzdaje u osjećaj koji upravlja rukom kako bi tekst koji nastaje bio u što većoj mjeri oslobođen pisca. Roman obiluje takvim propitivanjima procesa pisanja i odnosa između autora i teksta, uz izricanje shvaćanja teksta kao entiteta koji živi svoj samostalan život, neovisan o piščevoj osobi, koja je tek medij samoostvarenja priče. Istovrsnu metafikcijsku funkciju ima i nekoliko ulomaka posvećenih Dragojli Jarnević, karlovačkoj spisateljici po kojoj je nazvana tamošnja osnovna škola; to je žena koja ga asocira na samo pripovijedanje i na pripovjedačko umijeće, a čiji je moto bio - pripovijedanje lišeno zataškavanja vlastitih mana i lišeno prešućivanja slabosti kojima svaki čovjek obiluje.

 

Začetak svoje priče Pauzinov pripovjedač locira na groblje, točnije na grob Dragojle Jarnević jer je, kako kaže, iz te grobne ''metafore svršetka niknuo komadić konca koji će tragati za ostatkom klupka, čudnom grudicom nemira koja će godinama u njemu tiho tinjati, a što je ustvari priča koja čeka svog pripovjedača'', čime se ponovo vraća na ideju o priči kao samostalnom entitetu neovisnom o piščevoj osobi. Prethodni citat već daje naslutiti kao se radi o introvertiranu, hipersenzibilnu pripovjedaču, najsretnijem kad ''otpuže natrag u sebe'', kada ga ostave samog pa više ne mora razmišljati kako stoje stvari i kakav dojam ostavlja, te kad više ne mora, poput iznošena kaputa na ramenima,nositi ponašanje na koje je sve oko sebe navikao. No on u tekstu locira i začetak svoje alijeniranosti, u zanimljivoj dionici onasilničkoj semiologiji mladenačke komunikacije šaketanjem, kao dijela dječačkog odrastanja ispunjenog okrutnim i opasnim igricama tijekom jedne od kojih je stradala njegova sestra, a što je zacrnilo njegov cijeli život, u ranoj mu dobi ukazavši na krhkost života te mu dodijelivši Smrt kao trajnu družicu koja ga otad prati u stopu, kao svojevrsna mjera svih stvari. Taj se nesretni događaj nadaje središtem inače vrlo labavo strukturirane knjige lišene čvrste fabularne okosnice i linearnog pripovjednog slijeda te satkane od asocijativnog nizanja reminiscencijskih fragmenata izvučenih iz tamnih skladišta sjećanja i iznesenih na papir u solilokvijskom obliku, uz pregršt odvojaka i zavijutaka, rukavaca i melizama.

 

Iako ambijentirano u šezdesete godine prošlog stoljeća, naratorovo reminiscencijsko lutanje krajolicima vlastite opstojnosti i odrastanja u potpunosti je lišeno društveno-socijalne analitičnosti i prispodobive joj kritičnosti; autor kao da se trudi ostaviti dojam bezvremenosti što njegov rukopis čini vrlo apartnim u kontekstu recentne i trenutno prevladavajuće, na mimetizmu temeljene neorealističke prozne matrice. Pauzin kao da svjesno izbjegava sve što bi moglo asocirati na kolektivitet, što je jedna od primarnih asocijacija kada se spomene vrijeme njegova odrastanja; usredotočujući se na intimitet jednog pojedinačnog iskustva autor implicitno pledira za silazak iz sfera mitomanskih, ideologiziranih, visokih povijesno-nacionalnih tema u prostor malog, običnog, građanskog svakodnevlja, što predstavlja humanistički, filantropski postupak povratka čovjeku – pojedincu i individualcu, onkraj žurnalističkim izričajem obilježenih ukazivanja na političke i ine silnice kojima je uvjetovan svakodnevni život, ali i banaliziran suvremeni domaći prozni korpus.

 

Božidar Alajbegović, Bibliovizor, III. program Hrvatskog radija, 2009.

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting