Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Ako povremeno trebate prostor za svoje poslovanje, pomoć u organizaciji događaja, administraciju ili tehniku, za vas smo stvorili Poslovnu oazu. Pogledajte što sve ne morate sami imati ili raditi.
Pisci na mreži - Miroslav Kirin

 

25. rujna 2012.

 

Pogledajte snimku susreta:

https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view?id=Miroslav+Kirin&pw=Participant

 

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Miroslav Kirin
Attendee key: Participant

 

 

Miroslav Kirin

Snažna žudnja za pisanjem

Razgovarao: Marko Pogačar

 

Većina je tvojih pjesničkih knjiga, čini mi se, barem u nekoj mjeri konceptualizirana. Njihov je okvir mahom određen propitivanjem kakvoga formalnog obrasca (poput distiha u Tantalonu) ili tematskog sklopa (npr. problem komunikacije u Jalozima), iako se one u tome nipošto ne iscrpljuju. Zbog toga mi se čini nužnim, osim možda u slučaju Iza renesanse, inzistirati na knjigama, a ne zbirkama. Kakav je status pojedinačne pjesme u tim okolnostima? Kakav je uopće odnos između pjesme, kao minimalnog samodostatnog i zaokruženog entiteta i širih skupova – ciklusa pjesama, knjige?

Tu „konceptualnost“ prepoznao je još i pokojni Hrvoje Pejaković, pjesnik i kritičar čija prisutnost u promišljanju hrvatske poezije srećom još ne jenjava, a tragove njegova rijetko pomnog i dragocjenog čitanja željeli bismo osjetiti i u sadašnjem kritičarskom djelovanju, bar kad je o poeziji riječ. Ipak, čini mi se, a želio bih biti optimističan, kako se ta dobra tradicija pažljivog i kompetentnog čitanja, koje ne pati od improvizacije niti od teorijske lektire, u nekih čitača ipak nastavlja. Potaknut tvojim pitanjem osvrnuo sam se na svoje dosadašnje knjige, ali i neke cikluse koji na koncu u njih nisu uvršteni. Doista se stječe dojam kako je riječ o nekoliko prilično različitih pristupa od kojih svaki drugačije uzurpira prostor pisanja. Kao da pišem iz pozicije pessoaevskih heteronima. Ta heteronimnost prisutna je u gotovo svakoj knjizi – vidljivo je to još u prvoj knjizi Od nje do vječnosti – a možda je najmanje ima u Jalozima, knjizi koju smatram svojevrsnom prekretnicom u svom pisanju po čvršćem vezivan u uz matricu realnog nauštrb simuliranog i imaginarnog, što je bila karakteristika prethodnih knjiga. Osim toga, nekako se govorenje oslobodilo prisile govorenja i možda je više u tome uživalo nego u prijašnjim knjigama, a i lišilo se zavodljivosti figurativnog govora. Što se tiče statusa pojedinačne pjesme u donekle konceptualiziranoj knjizi, on je i njoj usprkos neupitan. Čak ju koncept još više provocira. I u knjizi koja odozgo iscrtava putanju svog kretanja pjesma se mora realizirati kao samotna i samoopstojna činjenica. Što će reći, ona bi, idealno, trebala biti zbirka-zbiljka u malome, ogledno stanje, poetički i smisleno. No rijetkima se događa takva sreća da im pjesma može očitovati vlastitu samostalnost i s lakoćom se odcijepiti od tijela zbirke. Uspjela pjesma ne bi mogla uspjeti da nema tih manje uspjelih – svoju snagu crpi upravo iz njihove slabosti. Često se pitam što bi bilo kada bismo bili rigorozni i u zbirkama objavili samo one pjesme za koje držimo da su najbolje. Pisci kao poprilično narcisdna bića to jednostavno ne mogu – to bi, eventualno, mogao urednik. To nije samo stvar ekonomske isplativosti tiskanja, odnosno prirode medija koji nameće poetički ustroj. (Recimo, to što se sad glazba može bilježiti i prodavati na medijima od 80 minuta stvara prisilu da se taj prostor popuni, što je iznimno zahtjevno i ambicije mnogih glazbenika padaju na takvim iskušenjima, premda i dalje, srećom, ima glazbenika koji „bezobrazno“ kontra zahtjeva tržišta znadu snimiti album u trajanju od samo 25-30 minuta.) Tada bi, vjerujem, i među pjesmama došlo do „prirodnog odabiranja“, ponovno bi se neke izdvojile, druge bile potisnute, i taj bi proces sažimanja knjige naposljetku spao na jednu pjesmu, a možda ni na nju.

 

U naslovu tvoje pretposljednje zbirke pjesama Jalozi dijalogu je (doduše u množini) oduzeta garancija multilateralnosti, iskoraka prema drugome/drugima; njegov uvjet mogućnosti. Taj je „lažni“, otpušteni prefiks, sa sobom odnio polifoniju i postavio u fokus samu mogućnost dijaloške komunikacije, upravo njezinu jalovost. No, griješim li ako mi se čini da u podtekstu stoji upravo svojevrstan nagovor na dijalog, imputacija njegove nužnosti, na kraju krajeva, osporavanje stava o pjesničkoj riječi kao monološkoj?

Dijalog je uvijek susret krnjih monologa, koji upravo tom svojom nedovršenom strukturom pozivaju onoga drugog da se nadoveže. Ne vjerujem u dijalog dovršenih struktura. Upravo je jalovost (jalogičnost) govora ta koja omogućuje komunikaciju i pokreće raznorodne diskurse. Kertészov citat, iz Kadiša za nerođeno dijete, romana koji sam čitao dok sam pisao Jaloge, sjajno mi je poslužio kao motto, zapravo kao pred-govor i dijaloški partner kroz cijelu zbirku. Nastojao sam da se govor slobodno seli iz glasa u glas, čime se glas „maskira“, kako je primijetio Branislav Oblučar, da se ne umnažaju samo iskazne pozicije nego i registri govora, sve do čistog mrmljanja. Knjiga Jalozi isprva je bila podijeljena na tri ciklusa: „Dijalozi“, „Jalozi“ i „Mrmljanja“. Iz toga je razvidno da sam kanio testirati sve mogućnosti i dosege govora, sve do njegova potencijalnog samouništenja, i tu se jasno očitovala konceptualnost o kojoj smo već razgovarali. No kada je i zašto došlo do raspada tog koncepta, zapravo ne znam. Možda se govor govorenjem samoiskupio, samouskrsnuo. Nagovor na dijalog? Uvijek! O čemu je drugom u poeziji riječ? Španjolski pjesnik Pedro Salinas je prilično točno odredio što je poezija: „Poezija je upućena na onaj viši oblik značenja, koji se nalazi u nerazumljivosti. Napisana pjesma zacijelo završava, ali ne prestaje; ona traži jednu drugu pjesmu u sebi samoj, u piscu, u čitatelju, u šutnji.“

 

 

Pročitajte cijeli intervju...
 

 



 

Bilješka o autoru:

 

Miroslav Kirin (1965, Sisak) pjesnik, prevoditelj i prozaik, diplomirao je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Od nje do vječnosti, (1989. –  nagrada Goran za mlade pjesnike), Tantalon (Meandar, Zagreb, 1998) Zukva (2004), Iza renesanse, (2004), Jalozi, (2006.) Zbiljka (2009). Također je objavio roman Album (2001), za koji je nagrađen Nagradom Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu u 2001. godini, i fotoesejističku knjigu Iskopano (2012). Poezija i proza prevedena mu je na engleski, kineski, mađarski, njemački, rumunjski i ruski te zastupljena u brojnim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Član je Hrvatskog društva pisaca i hrvatskog P.E.N. centra. Prevodio je Paula Austera, Johna Updikea, Vendelu Vida, Yiyun Li, ali i brojne pjesnike i pjesnikinje, primjerice Anne Carson i Mei-mei Berssenbrugge. Posljednjih nekoliko godina izučava i prevodi suvremenu kinesku poeziju.


 


 

 

Dodaci:

Kirin, Iskopano (izabrani ulomci)
Kirin, Zbiljka, 2009.
Kirin, Jalozi, 2006.
Kirin, Zukva, 2004.
Kirin. Album (uvodni dio)
Kirin. Album (završni ulomak)

 

Internetske stranice:

Hrvatskiplus.org

Booksa.hr

Blog.dnevnik.hr

MVInfo.hr

 

 

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting