Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Pišite bez straha po zidovima! Na sastancima, kod brainstorminga, planiranja, kao putokaze ili kod kuće! Savršena igračka za djecu! smiley Ne ostavlja tragove na zidu. Grafiti folija se sama drži na bilo kojoj podlozi.

Pisci na mreži - Miroslav Mićanović i put u središte kratke priče

 

7. ožujka 2012.

 

Pogledajte snimku susreta

 

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: ZSV Cakovec
Attendee key: Participant

 

Susret se održao u sklopu Županijskog stručnog vijeća nastavnika hrvatskog jezika Međimurske županije.

 


 

Miroslav Mićanović: O kratkoj priči...

 

Što je kratka priča?
Odgovor na pitanje je jednostavan: kratka je priča kratka priča. Još kad se ne bismo pitali kratka u odnosu na što i kad ne bismo znali da povijest pričanja i priče nije tako kratka, da i sami nismo svakodnevno u iskušenju sažetosti, fragmenta, događajnostisložili bismo se s tvrdnjom. Ali kao što obično jest: dobra kratka priča nas brzo uvjeri u svoju snagu, bila ona samo jedna rečenica ili paragraf i prije nego počnemo misliti o njezinoj strukturi i značenju. Pitanja je mnogo, kao što je i kratkih priča oko nas bezbroj i događaju nam se kad i ne pomišljamo da nas njihova značenja okružuju, dodiruju i – čekaju.


Razgovor o kratkoj priči pokušaj je da se iz različitih perspektiva sagleda njezina paradoksalna narav. Kratkoća i fragmentarnost koji proizvode začudnost i neobičnost koja je pamtljiva i upečatljiva. Kako nastaje kratka priča? Tko je pripovjedač kratke priče? Što je tematsko-motivski prostor kratke priče? Jezik i pričanje u svakodnevnici? Kako kratku priču pisatikako je čitati? Može li kratka priča biti: riječ, rečenica? Kratka priča kao pokretan i tranzitni žanrsve govori o prostoru, o sebi. Kome kratka priča govori? Tko su autori kratke priče? Hrvatska kratka priča?
Prije nego li počnemo odgovarati, recimo još ponešto o prostoru u kojem se kratkim pričama danas često bavimo.


Stanje. Radionice. Vrata radionice. Ulaz.
Radionice kratke priče postale su sastavni dio svakodnevne ponude i potražnje, marketinga, dio uvjerenja da se različitim metodama i tehnikama može doći do željenoga znanja i uspjeha. Uspjeh nerijetko znači brzinu, sposobnost da se na razmjerno jednostavan način postigne ono što se stječe dugotrajnim procesima učenja. Vještina komuniciranja i umješnost prepoznavanja onoga što je trenutno prestižno, upotreba medija u samopredstavljanju kao da su  upisani u tekst kojem je zajamčena pažnja kritike, publike, javnosti.


Ključ / ključevi
Ključna mjesta rada u pisanju su, ipak, na strani onih koji vjeruju u magiju riječi, u učinak koji se postiže sustavnošću i promišljenošću, koji žive u uvjerenju da je pisanje jedan od najvažnijih poslova za onoga tko se tekstom (pričom) bavi. Pisanje nagrađuje one koji su predani tom pozivu i svakodnevno mu odgovaraju. Oni pišu dok sjede pred svjetlucavim ekranom kompjutora, ali i dok šeću, putuju, sanjaju i spavaju, bude se, dok su na ulici, na križanju različitih, nerijetko zagonetnih, znakova.


Početak pisanja
Početak pisanja jest u Riječi koja se čita, ali i preduvjet dobrog pisanja jest dobro čitanja, ali ne samo onih tekstova koji pristižu iz najbližeg srodstva: poezije ili drame nego iz drugih umjetničkih praksi (glazbe, filma, likovnosti, stripa…) Čitanje prostora, čitanje svijeta u svim njegovim sličnostima i razlikama, nesvodivim figuramaeto posla za pisca kratke priče.


Pitanja
Pitanja: što je tekst, gdje je moja uloga, kakav je moj jedinstveni (autentični) pripovjedački glaspočetak su razgovora na putu u središte kratke priče.

Prostor nastajanja kratke pričerad s učenicima
JA donosi teret različitih znanja koje želi prenijeti, usaditi i sačuvati u tekstovima učenika, sudionika u procesu taljenja riječi i stvaranja značenja.
To nije prostor u kojemu se nužno proizvode pisci nego je to dogovorna zajednica onih koji u jednom trenutku razmjenjuju iskustva, nude na provjeru ono što pišu. To je prostor unutar kojeg se prikupljaju informacije o vlastitom tekstu koji nastaje i živi u susjedstvu drugih tekstova. Riječ je o traženju vlastite ulogu i mjesta u svijetu u kojem su tekstovi već napisani i uloge podijeljene. Priča koju si napisao stiže u svijet pun drugih tekstova i pokušava zadobiti pažnju drugih, sačuvati njihovo zanimanje i ostati u društvu onih koji se raduju tvojoj priči, tvojoj prisutnosti.


Možemo li započeti jednostavnije i poticajnije, snažnije i nesigurnije, brže, kraće i poduzetnije. Upoznati se, pitati ih imaju li zraka, dišu li ili kako se zovu. Možemo li pamtiti što su rekli i iz njihova predstavljanja započeti priču i reći im: Dolaziš u društvo onih koji pišu različite tekstove (priče) i počinješ govoriti, pisati. Tražiš svoju ulogu između toliko drugih uloga, tražiš mjesto za svoj tekst između toliko drugih već napisanih i pročitanih? Želiš se dopasti onome do sebe, onome koji te gleda sjedeći preko puta tebe, onoj koja te ne čuje i već je odlutala zbog monotonije tvoga glasa, zbog svega očekivanoga što zna da ćeš reći. Ali ti želiš biti u društvu, biti zapažen, voljen, cijenjen? Kako to učiniti, napisati? Što odgovara tvojoj prirodi, koliko ćeš dugo šutjeti, govoriti, kad ćeš se javiti? Hoćeš li imati naslov?

Zajednica sudionika, autora
Sudjelovanje u prostoru nastanka kratke priče podrazumijeva dogovor: zajednica smo onih koji pišu, kreću se u simuliranom prostoru zajedništva i razmjenjuju informacije: gledaju se i upoznaju međusobno, pišu, čitaju i govore o sebi, jedni o drugima. Prepoznaju zajedničke poteškoće, pitanja, sumnje i dajući drugima odgovore, otvaraju prostor za vlastita slova, riječi, fragmenteza igru.
Onome koji vodi nije lako odustati od pripremljenih materijala, metodologije, ali upravo na tom mjestu odustajanja od formalnog okvira započinje zajednička pustolovina i – zaborav. Pusti ih da sami zapišu vlastite riječi, riječi s njima važnim značenjima (more, ljubav, istina, osjećaj, prostranstvo...), zapisuju najčešće ono što će im otežati posao, upisat će ono na što su ih nagovarali od prvog razreda, od prve čitanke, od prve lektire (mama, tata, zavičaj, proljeće, ljeto, jesen, zima, ljubav, dobrota...).


Popis riječi
Ako su već zapisali svoje riječi, započnimo s jednom odabranom: razgovarajmo o njoj, smještajmo je, vrtimo i rotirajmo. Nastavljamo... Rastavljamo i sastavljamo u pet do deset natuknica, asocijacija, riječi, početaka, fragmenata nama ključne riječi. Križamo ono što se svima ponavlja i uviđamo da je radijacijski krug punoznačnih riječi vrlo određen, nevelik i sličan tolikim drugima. More kao da ne da izvan svojih koordinata dubine, visine i boja, more kao da nema trajekt, lulu, palubu, potpalublje, posvađane roditelje, siromašne, kao da nema drugi jezik, drugo što, ča i kaj. More kao da živi od školske općenitosti i dobrote. Ostalo nam je malo našega i što sad?
Nastavit ćemo putovanje idući put nakon toga: što sad? Što sad može biti novi naslov, prva rečenica, može biti završetak. Može biti naslov ispod kojeg ćemo napisati kratku priču odgovora, a onda ga izbrisati, zamijeniti s nekim drugim. Možemo naknadno dati priči naslov: More. Vratiti joj ime koje smo namjerno zaboravili, vratiti ime koje nam nije dalo da putujemo u nepoznato, koje nije dopustilo da uživamo u zvučanju riječi, u njihov igri, jer su nas naučili što sve more može značiti. Dobro, istina je, kažemo jedni drugima: naknadno dodan naslov priči jest privlačenje drugoga naknadnog mora. Mora koje je sad ono pravo. Prvo. Kao kratka priča. Kao dobra kratka priča.

 



 

Bilješka o autoru:

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.


Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011.
 

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting