Croatian(HR)English (United Kingdom)

Novosti

Jedan od vrlo važnih segmenata poslovanja organizacije je sigurnost informacijskog sustava. Aquilonis nudi hrvatskim korisnicima proizvode koji su ocijenjeni kao najbolji u svojoj klasi, a bitno niže cijene od sličnih proizvoda iste kvalitete. ->>više

Pisci na mreži - Zvonko Kovač

Današnji je gost 63. programa Pisci na mreži Zvonko Kovač, autor koji je od lokalnih znanja i idioma stizao i na druga područja poezije koje se nose sa svojim što! Profesor, predavač, esejist i kritičar, istraživač različitih konteksta u kojima se književno djelo čita, zrcali i mijenja! Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Zvonkom Kovačem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Zvonkom Kovačem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Zvonka Kovača da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

za sudjelovanje pratite poveznicu...

 

Dodaci
http://www.sveske.ba/bs/autori/z/zvonko-kovac
http://www.delo.si/kultura/knjiga/zvonko-kovac-netipicni-slovenist-iz-zagreba.html
http://ivanlovrenovic.com/2014/02/zvonko-kovac-neprestani-s-rijecima/
http://okf-cetinje.org/zvonko-kovac-doba-od-kojega-smo-se-udaljili/
http://www.bozicabrkan.com/zvonko-kovac-nocne-more-tranzicije/

 

Autorski

Zvonko Kovač, Izbor iz poezije
Zvonko Kovač, Domovinski eseji


Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO

 

Bilješka o autoru

Zvonko Kovač, rođen 1951. godine u Donjoj Dubravi, Međimurje - sjeverozapadna Hrvatska. Gimnaziju Josipa Slavenskog završio 1970. godine u Čakovcu. Studij jugoslavenskih jezika i književnosti i filozofije diplomirao sam 1975. godine u Zagrebu. Nakon toga radio je šk. godine 1975-76 kao nastavnik za djecu naših iseljenika u Beču. Od 1977. asistent, docent i izvanredni profesor, a od 2001. godine redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je u međuvremenu magistrirao i doktorirao. Nekoliko godina radio je kao gost predavač na lektoratu Odsjeka za slavensku filologiju Sveučilištu u Göttingenu (1980–1982, 1991–1995), a 1990/91 i nekoliko mjeseci 2003. proveo je na stipendiji zaklade Alexander von Humboldt, također u Göttingenu, kasnije na kraćim stipendijama u Sloveniji i u Novom Sadu (Basileus). Predavao je kao gost profesor na fakultetima u Rijeci, Osijeku, Zadru, Dubrovniku, Ljubljani, Mariboru, Kopru, Novom Sadu, Sofiji, Grazu, Halleu, Hamburgu i dr. Vodio je nekoliko znanstvenih projekata te sudjelovao na oko stotinu međunarodnih znanstvenih skupova, bio mentor za više desetaka diplomskih, magistarskih (5) i doktorskih radova (11). Višegodišnja težišta u znanstveno-istraživačkom, nastavnom i stručnom radu su novije južnoslavenske književnosti, pitanja interpretacije književnosti, književna kritika i esejistika, južnoslavenska poredbena i interkulturna književnost te organizacijski problemi studija slavenskih jezika i književnosti. Bio je pročelnik Odsjeka za slavenske i Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti, a sada je predstojnik Katedre za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti. Književno-znanstvene i književno-kritičke radove objavio je u deset autorskih knjiga (od čega jedno ponovljeno i drugo bitno prošireno izdanje). Za svoj slavistički rad dobio je u Sloveniji Pretnarjevu nagradu, 2016.
Od studentskog doba pišem i objavljuje pjesme i književnu kritiku. Objavio je sedam knjiga poezije, za koju je dobio nagrade A. B. Šimić, Katarina Patačić i dr. Zbirka pjesama Zvon u kiši bila je u najužem izboru za nagrade Tin Ujević i Fran Galović.
Knjige pjesama: Courbette, Nagrada A.B. Šimić, Zagreb: Narodno sveučilište grada Zagreba, 1973; Korelacije, Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1982; Slutim sretnu ruku, Zagreb: Mladost, 1988; Goetingenske elegije, Zagreb: Meandar, 2001; Vrnul se buom, Čakovec: Zrinski, 2001; Co, kaj, Zagreb: Kajkavsko spravišče, 2009. (s Joškom Božanićem); Zvon u kiši, Čakovec: Insula, 2015.


Zvonko Kovač, Neprestani s riječima
Zvonko Kovač, Raznoliko pjesništvo, DHK, Zagreb, 2003.

Poetičnost može biti općom oznakom svake umjetnosti, naravno i književne: naše poimanje pjesme (lirike) nerazdvojno je povezano s određenjem lirskoga, poetičnoga, a također se poetičnosti proze kvalificiraju kao izrazite vrijednosti, međutim se odnos liričnoga ostvaruje u različitome opsegu a sigurno da tako funkcioniraju kao dvije različnosti koje nisu suprotne, ali koje svoje dodirište nalaze tek u našim tradicionalnim predstavama vrsne odnosno rodovske zasebnosti. Promotrimo načas obrnut odnos: proza u pjesmama, nijansira li ova sintagma vrijednosnu karakteristiku, dobiva li pjesma svoju dodatnu vrijednost kao što to proza opterećena liričnostima, nedvojbeno dobiva? Ima li proznost svoju pretežitu, umjetničku vrijednost i da li tekst koji smo naučili čitati kao prozni, a u obliku je kraćega zapisa, funkcionira i samo kao prozni, a ako ne, zašto mu je potrebna dodatna lakoća lirike? Da li je lirika u prozi, na razini posvemašnjeg esteticizma u književnosti, samo namjerno koketiranje s provjerenim poetskim vrednotama (a u pomanjkanju zbiljske fabulativnosti), ili je pak to stvarni pomak književne svijesti i prakse izvan ograničenosti tradicionalnim određenjima oblika (forme) i rečenosti (izjave), a u korist njihove idealne ravnoteže i usklađenosti? Knjiga Ivana Lovrenovića – Obašašća i basanja, (Svjetlost, Sarajevo, 1975) putopisna lirika u prozi, mogla bi nas uvjeriti u ovo drugo, idealnije nastojanje.
Tako bismo mogli reći: knjiga Ivana Lovrenovića uzbuđuje samosvojnim načinom govora, potvrđujući »liriku u prozi« kao neporecivu vlastitost, i u književno-teorijskom smislu, gdje su odnosi liričnoga i proznoga jednakopravni tkači tekstova, i gdje se oni i u tradicionalnom teorijskom crtovlju mogu, kao posebnosti, zanemariti, u korist cjelovitosti izraza. Kratkoća i suzdržanost na jednoj strani, smislenost i štura fabulativnost na drugoj: poetizacija se zbiva na crti dijakronosti, u prizivu tradicija, proznost pak obavještava, sunovraćuje u sadašnjost: »utješivi otcjepci vječnosti« ostajemo tako neprestani s riječima na usnama, odgonetači čuda, putujući. To su obašašća. Ushitna i mirna, ponosna i slaba, nemoćna ispod vedrine neba hercegovačkoga, krupna s bosanskim gromadama od planina: privržena lokalitetima ova putopisna poezija podatna je osobitostima basanja, slučajnostima uopćavanja, zainteresiranos-tima neobična putnika. Pjesnik je pun »zvjezdanih svrbeža«, a nemirima putovanja u najneposrednijem odnosu sa životom; objašnjava gradove i vode na način začudni, tajnom varcarskoga kala. Zato je i nepristojno pitati pošto je njegova tvorevina, i nećemo se cjenkati.
Ivan Lovrenović zna pisati. Najzanimljiviji je njegov odnos prema stvarnosti: suzdržano afirmativan, blago ironičan, humoran na način Bosne, hrapav u grlu bosansko-hercegovačke štokavštine, tečan na način svakoga izvora, svake izvornosti, prisan. Međutim, i odviše samotan; obgrljen u povijesnim paralelama, figurira svijet svoje rečenice u širokom rasponu, pobirući tek ona iskustva sadašnjice koja su preopterećena značajem, protegnuta historijom, t-ko, uposebnjeno, oslobođeno bosansko iskustvo progovara Ivanom Lovrenovićem svjesno, samosvojno, naznačujući svoj odnos na susjedne stoljetne tradicije realno, nepretenciozno, napuštajući njihove primamljivosti tamo gdje progovara vlastitošću tla na koje je vrnjen, entitetnostima sredine koja ga uzdiže, sredine koja mu je i odviše sudbinom a da bi je mogao iznevjeriti. Njegova je samoća u osobitosti, u poosobnjenosti gledanja, i govora, izdvojenosti, i boli; nije njegova samoća u neslaganju ni u oporbi ni u protestu, njegova je samoća pjesnička, u pristajanju, u pomirenju, u ljepoti svladavanja zbilje – riječima; njegova je samoća u bespomoćnoj nadmoći: u usudu pisanja. Pa ipak, mogli bismo pitati zašto ostajemo sami, zašto nas same ostavljaju, zar ne možemo jedni drugima ponuditi zajedničku Sutjesku? (»Tjeskoba Sutjeske«). Ali to nije problem. Život je kompleksniji, mudriji, prokletiji:
I, odjedanput, tko zna zašto, pluća se pune, kičma se ispravlja, zbunjenost hlapi; i odnekud horno se je, jednostavno se je, i znamo: sve je dobro, sve će biti dobro. [str. 68]
Jer ništa nije dobro, i jer ništa dobro biti neće.
Ovom knjigom bosansko-hercegovačka (književna) stvarnost dobiva vrsna tumača i pokazatelja svoga sadašnjega vremena i povijesti.

 

 
Web Hosting Cheap Web Hosting PayPal Hosting