Pisci na mreži - 2. studenog 2016. u 17,00 Martina Vidaić
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
Snimku pogledajte na adresi: https://youtu.be/BHmpP1Attok
Gošća 58. programaPisci na mreži je Martina Vidaić,autorica koja je dobila prestižnu nagradu „Goran“ za mlade pjesnike, za rukopis Era gmazova, koji je, objavljen kao knjiga, dobio dužnu kritičarsku i čitateljsku pažnju, a ona piše dalje i dalje… O njezinu pisanju i o mnogo čemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam jeu razgovoru s Martinom Vidaić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor s Martinom Vidaić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajteponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Martine Vidaić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski
M. Vidaić, Tamni čovjek Birger, 2016.
M. Vidaić, Bijesno cvijeće, 2016.
N. Petković, Era gmazova, obrazloženje nagrade „Goran“ (2011)
Link
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Tin Lemac
ERA NOVIH STVARNOSTI
Martina Vidaić: Era gmazova, SKUD IGK, Zagreb, 2011.
Debitantske pjesničke zbirke najčešće predstavljaju uvod u opuse pojedinih autora i eksplikaciju njihovih prvotnih poetičko-stilskih zaleta. U njima se često autori okušavaju na iskustvima svojih prethodnika, slavama svojih uzora ili divljenjima prema svojim suvremenicima. Osim situiranja književne situacije u senzibilitet vremena nastanka, pojavljuju se često i određene početničke greške u uporabi nekih istrošenih motiva i stilema, te nevješto korištenje poetskog gradiva. Kako početničke zbirke mogu i izbjeći te, ponekad i nužne, rak-rane pjesnikovanja te se odlikovati zavidnom književnom zrelošću, pokazuje i prvijenac Martine Vidaić "Era gmazova" koji je ovjenčan i Goranovim vijencem 2011. godine. Mlada pjesnikinja, profesorica književnosti po struci, vješto se primiče generacijskom pjesničkom senzibilitetu i gradi kule na njegovim prilično visokim liticama. U kratkoj recenziji kojom je popraćena zbirka, a služi kao ocjena zašto je baš taj rukopis zaslužio Goranov vijenac, druga mlada i profilirana pjesnikinja Ana Brnardić, govori o tome kako zbirku karakteriziraju metaforički bogat, polivalentan izraz, resemantizirani uobičajeni jezik kojim se stvara i tumači novi inovativni poredak stvari, referentne točke lokalnog i privatnog kao uporišta junakinjina lirskog svijeta, mitološko izvorište i početak kao točka koja se nastoji dostići, sintaktički pravilno ustrojstvo stihova i ritam uvjetovan semantičkim grozdanjima i rasplitanjima motiva, te filmski i literarni imaginarij kao glavni konstituensi smisla. U tom letimičnom pregledu date su gotovo sve naznake ovog pjesničkog rukopisa u nekom općenitom pogledu na njega. Ono što ovaj rukopis vezuje za jednu od struja aktualnog hrvatskog pjesništva pripadnost je stvarnosnom pjesničkom modusu koji se profilirao od 90-ih godina prošlog stoljeća kao reakcija na izravan upliv izvanknjiževne ratne zbilje na diskurze autora i premrežio njihove tek nastale ili već razrađene poetike. Kako termin "stvarnosno" predstavlja stanovitu anomaliju u pojmovlju, tj. ukazuje se kao znanstveno, pa čak i kritički, vrlo neprecizan pojam kojim se pokrivaju načelna stilska polja denotativnosti, metonimičnosti i mimetičke preslike izvanknjiževne zbilje u tekst, a da se pritom ne preispituje njegova opstojnost unutar semantičkih i poetičkih sagledavanja, često se pojavljuju rukopisi koji svjedoče njegovoj razgradnji, te ukazuju kako se on mora nužno redefinirati. Iako sam pisao neke radove o toj problematici i imam stanovite ideje, ostavljam po strani još nedovoljno preispitanu problematiku i krećem s interpretacijom u već postojećim kategorijalnim slojevima koji su prisutni. Važna točka u unutrašnjoj koherenciji samog pjesničkog rukopisa njegova je podjela na cikluse u kojima se odlikuje stanoviti raspored poetske građe na stvarnosnoj pjesničkoj osi. Prvi ciklus "Slijepa ulica" otvara pjesma "U početku je bilo malo ljudi" koja iznosi poetički okvir zbirke, a to je predstavljanje neke lokalne ulične scene koja bi pripadala izvanknjiževnoj zbilji u mitskom modusu geneze svijeta i kozmosa. Mitska struktura stvaranja svijeta ujedno je i metapoetički impuls stvaranja diskurza, a formativno se vezuje za uporabne fantastičke moduse. Fantastizacija, tj. uže gledano mitizacija lokalne stvarnosti rezultira opredmećenjem stvarnosnog koda kao novim poglavljem u razradi stvarnosnog diskurza. Pod navedenim opredmećenjem smatram predstavu stvarnosnih signala nekim drugim modusom i njihovo čvrsto aksiološko povezivanje. U navedenom ciklusu sve pjesme pokazuju slična rješenja. Osim tog temeljnog poetičkog načela, pojavljuju se stilski pokazatelji stvarnosne poetike kao što su začudne usporedbe u kojima se elementi kozmološkog, mitskog ili prirodnog imaginarija uspoređuju s onima iz trivijalnog imaginarija (sunce slabi skokovito kao akumulator, torba je opremljena kao poganski grob, lokva mreška trešnju kao trgovac majicu na štandu) i frazeologizirani izričaji (samo su najlukaviji imali šanse). Svi su oni opredmećujući elementi stvarnosnih situacija kao što je odlazak na izlet, kupovina peke u Benkovcu, kupovina majice u trgovini odjećom, provođenje večeri uz televizijski ekran. Uz navedene indikatore stvarnosne poetike, pojavljuju se i klasični postodernistički umetci koji svjedoče o autoričinoj književnoj kulturi kao što su aluzije na Baudelairea i Eliota. U drugom ciklusu naslovljenom "Planovi" nalazimo na pjesme u kojima se ne opredmećuje stvarnosni kod, već se konotativiziraju stvarnosne situacije kao što su obrana od komaraca, depiliranje i plan uređenja vrta. Podnaslov ciklusa daje konotaciju predmnijevanja budućeg koje se iz aspekta daleke mitske prošlosti čini kao nesaglediva kategorija. Stvarnosni se sloj konotativizira figurom mita čime se pripaja cjelokupnom poetičkom okviru zbirke. U ciklusu "Hladetina" nalazimo na neke pjesme u kojima se konotativizira stvarnosni diskurz (Kolovoz, podne, Ložnica, Poziranje) te neke kojima se pojavljuje navedeno opredmećenje stvarnosnog koda (Sudoku, Automatizam, Cirkulacija). Ravnoteža između konotativizacije kao postupka očuđavanja stvarnosne građe i dovođenja estetičnosti u prvi plan i opredmećenja kao izricanja dubljeg semantičkog sloja ispod prozirne mimetičnosti dovela je do ozbiljnijeg shvaćanja i postuliranja stvarnosne poetike. U ciklusu "Ti, tkivo" dolazi do osnaženog opredmećenja i pojave poetički, stilski i estetski najsnažnijih pjesama "Sobe, svuda" i "Plaža pored bolnice". U završnom ciklusu "Male neugodne bolesti" pjesma nosi u naslovu riječ povijest čime pjesnikinja svjedoči o vlastitu rastu kroz opredmećenja brojnih stvarnosnih signala kao što su loš ten, loša frizura, fašizam i propali poredak. Izvan navedenih kategorija koja smještaju zbirku u jedno od diskurzivnih polja suvremenog hrvatskog pjesništva, nju karakterizira naglašena ekspresivnost emocija prilikom opisa situacija i atmosfera na traklovskom ili bennovskom tragu koji se, također opredmećeni od ekspresionističkog kanona, mogu uklopiti u svako vrijeme krize duhovnih i kulturnih vrijednosti. Svaka kvalitetna ekspresija pobjeda je nad tmurnom stvarnošću, no i svaka dobra poetička tematizacija pobjeda je nad lošim primjerima stvarnosnog diskurza i utrt put ka eri novih stvarnosti, daleko od trivijalne mimetičnosti koja je zakrčila cestu stvarnosnog pjesništva. Ovaj će rukopis, kao i neki drugi izdani u posljednje vrijeme, pomoći u njegovoj suptilnijoj tematizaciji i estetizaciji.
Bilješka o autorici
Martina Vidaić(Zadar, 1986) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. 2011. godine dobila je nagradu „Goran“ namijenjenu pjesnicima do tridesete godine za rukopis zbirke koja je krajem iste godine izdana pod naslovom Era gmazova. Potkraj 2014. dovršila je svoju drugu knjigu poezije Tamni čovjek Birger, koja očekuje skoro tiskanje. Trenutačno radi na trećoj zbirci radnog naslova Bijesno cvijeće te na kraćem romanu radnog naslova Amateri. Nakon dobivanja „Gorana“ sudjelovala je na nekoliko regionalnih međunarodnih festivala (Brutal Zagreb, Struške večeri poezije, Odakle zovem Podgorica, Europski pjesnički turnir Maribor), a pojedinačne pjesme prevedene su joj na nekoliko europskih jezika (engleski, makedonski, talijanski, mađarski, slovenski, njemački i slovački). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. u izdanju HDP-a (uredio Marko Pogačar) te u relevantnim književnim časopisima (Zadarska smotra, Quorum, Relations, Sarajevske sveske) i drugim izborima. 2015. izabrana je kao jedna od pet hrvatskih predstavnica/predstavnika u međunarodnom projektu Versopolis koji okuplja jedanaest uglednih europskih festivala u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja. Povremeno napiše i pokoju kratku priču, ali do sada je samo dvije objavila.