PISCI NA MREŽI, SRIJEDA, 29.9.2021. od 17 do 18:30 sati

Pogledajte snimku susreta.

 

 

Gost 107. programa Pisci na mreži bit će Ivan Vidak, autor u čijem pripovjedačkom svijetu„električnog magičnog realizma, jedna lokalna pripovijest i njezin historijski resantiman poprimaju čudnovata obilježja, a njezin se glavni junak, u specifičnoj deklinaciji života, opire najraznovrsnijim diktatima...“ – što je samo jedan od kritičkih poziva na čitanje njegova romana Radio Siga (2020). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

 

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Vidakom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Vidakom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene pjesme, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivanu Vidaku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Ivan Vidak, Nokturno, Ugljik na suncu (2015)

Ivan Vidak, Radio Siga (2020)

Marina Balažev, Dinamit-priče Ivana Vidaka (2016)

 

 

Linkovi

 

Radio Siga

https://express.24sata.hr/kultura/ivan-vidak-radio-siga-precizan-prikaz-kaosa-25004

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-proza/udri-glasonosu

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/dobro-napisan-roman-o-seoskom-sirocetu-koje-svaki-dan-uz-bubanj-diktira-vijesti-15049523

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1937947

 

Ugljik na suncu

http://www.casopiskvaka.com.hr/2016/04/gordana-maloseja-ivan-vidak-ugljik-na.html

https://www.elektrobeton.net/strafta/cinicni-prometej/

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

Neven Ušumović

Udri glasonošu!

Ivan Vidak: Radio Siga, Sandorf, Zagreb, 2020.

 

Hrvatska i srpska književna kritika reagirala je vrlo pozitivno na prvijenac Ivana Vidaka (Sombor, 1981), ciklus priča Ugljik na suncu (Sandorf, 2015). Između ostalog, Davor Šišović pisao je za Glas Istre kako se radi o svojevrsnom „spoju naturalizma i folklora“; Vladimir Arsenić je za portal e-novine istaknuo „crnotalasnu atmosferu sveta zatvorenog u sebe“; Marina Balažev za subotičku Hrvatsku riječ piše kako je proza u ovoj knjizi „majstorska“, te iako se radi o prvoj knjizi autora, ističe kako pripovjedač „vješto nijansira raspoloženja, svakodnevnu brutalnost i grubost provincije“, a istovremeno održava distancu, te „ne zapada u optuživanje“.

Prvi roman Ivana Vidaka Radio Siga pažljivo je opremljen cijelim nizom paratekstualnih elemenata. Upečatljivu naslovnicu ilustrirao je koprivnički umjetnik Zvonimir Hans Haramija: maleni lik u rukama je monstruma, izložen njegovom proždirućem urliku. Urednička bilješka najavljuje nam Vidakov „električni magični realizam“. Podnaslov „deklinacija“ upućuje nas na važnost jezične dimenzije ove knjige: roman je podijeljen u sedam poglavlja, pri čemu svako poglavlje kao naslov ima pitanja koja idu uz pojedine padeže; čitajući polako shvaćamo da Vidak pod time ne referira na postmodernu tekstualnost: naime, isticanje jezičnog, odnosno govornog elementa ovdje je u funkciji naglašavanja fantastičnih sfera realnosti o kojima ćemo kasnije pisati. Sukob realnog i fantastičnog sugerira nam i moto romana, citat preuzet iz knjige američkog psihologa Juliana Jaynesa; govori se o „zbiljnosti glasova“ u koju anonimni pripovjedač iz tog odlomka vjeruje više od zbiljnosti koje ga okružuje.

 

Neimenovani prostor

 

Kao i Ugljik na suncu i ova je Vidakova knjiga smještena u njegov zavičajni prostor, ali se ni ovog puta taj prostor precizno ne imenuje. Između ostalog, u tome naslućujemo autorovu potrebu da se čitatelja usmjeri na fikcionalnost ove proze, koja je većini čitateljske publike u Hrvatskoj, pogotovo onoj mlađoj koja zna vrlo malo o povijesti i društvenom životu Bačke, gotovo ravna pričama iz egzotičnih krajeva. Povijesno razdoblje radnje romana, pak, precizno je određeno: pratimo sudbinu glavnog junaka Kalmana Gubice od njegovog rođenja 1920. godine do njegove zagonetne smrti 1955. godine. Cijeli Gubičin život vezan je za podunavsko bačko naselje Siga, koje ne nalazimo na karti, taj naziv danas nosi otok na Dunavu, za koje se u historiografiji navodi da je prvobitno mjesto Bačkog Monoštora, naselja koje je kasnije, zbog stalnih poplava, premješteno na današnju lokaciju. Šokački govor Monoštoraca Vidak je ekspresivno uključio u prozu svoje prve knjige, izbjegavajući bilo kakvu zavičajnu patetiku; u romanu Radio Siga lokalni govor nema veliku ulogu.

No, ako nam je Vidak u prvoj knjizi ocrtao krug grotesknih likova, svijet provincije zatvorene u sebe, u ovom romanu u tu provinciju prodire „veliki svijet“, te ona biva izložena tektonskim povijesnim promjenama. Središnji i najduži dio romana bavi se tako Drugim svjetskim ratom, zbivanjima čiji je vrhunac Batinska bitka, presudna i za život zajednice obližnje, u ovom romanu fiktivne Sige, u toj bitci sudjeluje i glavni junak romana Kalman Gubica. Zanimljiva je koincidencija da je ta bitka podrobno opisana i u opsežnom obiteljskom romanu Zorana Ferića Putujuće kazalište, koji je izašao samo mjesec-dva dana prije Vidakove knjige.

Kalman Gubica dijete je siromašne Bačke, odrastao bez roditelja, u krajnjoj neimaštini. Oca nije nikada upoznao: zna samo da mu je ime Lajoš Koroši i da je iz Mađarske prebjegao u Sigu kao sudionik revolucije Béle Kuna, a nakon kratke veze s lokalnom nadničarkom za vrijeme koje je Kalman začet, odlazi u Ameriku i gubi mu se trag. Ovaj problem očinstva, odnosno (ne)prisustva oca, varira se kroz roman i u pojedinim segmentima radnje dobiva mistične razmjere, štoviše jezovite fantastične crte. Kalmanu nestaje majka u četvrtoj godini, a zatim ubrzo umiru i djed i baka koji su se brinuli za njega; Kalman postaje briga cijele zajednice, ali budući da rano pokazuje kako je „stoičkih manira“ i da može živjeti sam u obiteljskoj kući, povremeno ga samo obilaze i skrbe za njega „siročadski otac“ Anton Klet i njegova susjeda, ujna Eva Neni.

 

Zagonetnost motivacije

 

Pripovijedanje u romanu inače je vrlo analitičko, s jezgrovitim opisima sociopovijesnih momenata u životu lokalne zajednice, a još više onih karakternih i moralnih značajki koje određuje lik glavnog junaka Kalmana Gubice. Kao mladić nesigurne egzistencije Kalman ne pokazuje u potrebnoj mjeri socijalnu prilagodljivost: pripovjedač ističe njegovo samoljublje i naziva ga „lijenim perfekcionistom“ i „bahatim neznalicom“. Ipak, iako pripovjedač djeluje ponekad kao sveznajući seoski župnik (osim što analitički opisuje situacije i okolnosti pojedinih zbivanja, pripovjedač ulazi i u svijest pojedinih likova, sudi o njihovim emocijama i činovima, a povremeno se u romanu čak i anticipiraju događaji), u ključnim momentima Kalmanovog života čitateljskoj publici ne pruža se potpuna informacija: pripovjedač čuva zagonetnost motivacije pojedinih junakovih odluka i djela. Kao što kaže na jednom mjestu, o tome zašto se nešto dogodilo „možemo samo nagađati“.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Kalmanovi skrbnici napokon nalaze pravi posao za njega: u svojoj šesnaestoj godini Gubica postaje dobošar i izvikuje vijesti na dvanaest seoskih križanja. Do kraja romana, te vijesti u kontrapunktu su s osnovnim narativnim tijekom, navode se u kurzivu i ulaze u njega bez najave, a ova montaža sve više dobiva na važnosti pred kraj, kada nepouzdanost Kalmana kao glasnika dolazi do izražaja.

No, pravi zaplet romana, udar koji zbivanja u romanu, kao i sam lik Kalmana Gubice odbacuje na rub fantastike opisan je na kraju prvog poglavlja romana. U ranu jesen 1940. godine, dok se nasipom vraćao iz Bezdana (gdje je bio u kupleraju) usred strašnog nevremena Kalmana pogađa munja direktno u glavu. Kalman se nakon nekoliko mjeseci oporavlja od tog udara, ali ga taj događaj mijenja u čovjeka nadnaravnih sposobnosti koje postupno upoznajemo kako roman ide svome kraju.

Prva promjena vezana je za činjenicu da mu je grom izašao kroz spolovilo: Kalmanova spolna moć povezuje se s prijenosom (električne) energije na njegove partnerice, a ujedno se zna dogoditi da noću, u trenucima kada sam šeta Sigom i okolicom, njegova moć privlači ženske kreature, fantastične spodobe koje se žele „nahraniti“ tom energijom.

Ali, još je bitnije da Kalman ne postaje samo medij naelektrizirane libidinozne energije, nego i počinje čuti glas svoga oca koji mu se obraća na mađarskom i kroz roman anticipira događaje, daje naredbe i savjete. Ovaj fantastični element presudno određuje strukturu romana: do kraja radnje utjecaj ovog nevidljivog, unutarnjeg pripovjednog glasa naznačuje se i tumači kroz posredne znake, odnosno Kalmanova djela te je izvor mnoštva pitanja i nedoumica. Ovako je na jednom mjestu opisana ta muka u kojoj živi Kalman: „Nije mogao pobjeći od njega [Glasa] kao što ne može pobjeći od sebe – to je muka koja ustvari ne prestaje.“ Iako se, od udara munje i samo pripovijedanje pounutruje i prati osjećanja i misli glavnog junaka, čitateljima ni na jednom mjestu nije omogućeno da „čuje“ taj Glas. Pripovjedač svojom šutnjom tako dodatno podstiče uznemirenost i jezu koje nazočnost tog Glasa izaziva.

 

Glasonoša velikog svijeta

 

Ako uzmemo u obzir da je Kalman kao seoski dobošar ustvari glasonoša velikog svijeta i njegovih događaja, a da nakon udara munje nosi u sebi još jedan Glas koji dolazi iz dimenzija koje su moćnije od njegovih osobnih sposobnosti, vidljivo je kako je osnovna potka ovog Vidakovog romana originalni sukob glasova čiji je glavni junak nosilac, medij i provodnik, kao i da se cijeli daljnji razvoj romana može opisati kao povijest junakovog unutarnjeg otpora tim glasovima, odnosno kao priča o njegovim porazima i njegovoj slabosti. Jasno je iz ove složene strukture kako Vidak nije htio napisati horror roman zavičajne tematike da bi svoje čitatelje držao u napetosti intenzitetom jezovitih događaja. Strava obuzima čitatelja polako, a način pripovijedanja, naizgled naklonjen čitatelju, produbljuje uznemirenost.

Val strepnje, straha i užasa obuzima sve stanovnike Sige, kao i cijeli svijet, uslijed događaja koji otvaraju 3. poglavlje ovog romana: izbija Drugi svjetski rat, u bačku Sigu ulazi mađarska vojska. Kalmana sad spašava njegovo mađarsko porijeklo i znanje jezika, ali Glas ga potiče na urotničku djelatnost i povezivanje s partizanima. Ta unutarnja dinamika, Glas koji traži akciju nasuprot Kalmanovoj nevjerici i lijenosti, stvara „naboj velike eksplozivne snage“, figurativno se kaže i kako su Glas i Kalman kao „čekić i nakovanj“. Kada u Sigu 1942. godine dolazi novi župnik Matiša Zvekanović, Glas oca doslovno mentalno prisiljava Kalmana da se smjesta sprijatelji s novim župnikom budući da je on veza s pokretom otpora; taj Kalmanov uvid u ilegalne župnikove aktivnosti kod ovoga prvo izaziva podozrivost, no, kasnije se njihov odnos utvrđuje i traje godinama, što je ustvari i presedan u životu glavnog junaka. Bitno je naglasiti, da nekad i sam pripovjedač preuzima župnikovu perspektivu i kritično prati Kalmanove moralne uspone i padove. Jedna od najvećih takvih kriza dogodila se kada je Kalman, na poticaj Glasa, prijavio lokalnoj mađarskoj vlasti britanske pilote koji su preživjeli pad svoga bombardera. Odmah se ispovjedio župniku, izloživši se njegovim kritikama. U trenutku samosvijesti osjećao se kao da je ušao u novu fazu svoje simbioze s Glasom, osjećaj nesigurnosti i straha još se više pojačao jer je osjetio kako „postaje svojevrsni amalgam samoga sebe i nečeg stranog; nepoznatog, ustvari“.

Župnik je, ipak, štitio Kalmana, pa je njegov ugled među partizanima ostao neukaljan; to mu je omogućilo da se, kako se približavala presudna bitka na Batini, priključi udarnoj četi za pontonske platforme na Dunavu, iako bez ikakva iskustva. Bitka je, dakako, pokazala, kako Kalman nije nikakav heroj (srećom to njegovi suborci nisu vidjeli), a osim samopouzdanja napušta ga i Glas i on se budi u novoj tišini, ranjen, na ratnom poprištu, pokraj sovjetske liječnice (točnije, studentice medicine) Marije Ivanovne. Kalman završava u somborskoj bolnici i tamo ponovno nailazi na Mariju, čije lice mu nije izlazilo iz glave. Marija Ivanovna teško je stradala pod granatama prilikom prelaska Dunava, ostala je bez desne potkoljenice.

 

Idealna slušateljica

 

Razvija se ljubav, koja je i gledano na razvoj radnje, ali i po stupnju izmjene pripovjednih perspektiva vrhunac romana. Pripovijedanje postaje nadahnutije, figurativnost jezika i fantastika nadnaravne Kalmanove libidinozne energije nadopunjuju se u impresivnim prizorima Kalmanove i Marijine tjelesne ljubavi. Neobični par odlučuje se za zajednički život u Sigi, a prije nego što će ući u brak Kalman se odlučuje ispričati svojoj budućoj sovjetskoj supružnici vlastitu životnu priču, o svim posljedicama udara munje i „nepodnošljivom Glasu oca“. Pripovjedač se fokusira na Marijin doživljaj te priče: „Možda je pomislila i kako Kalman pomalo izmišlja, kako fantazira što luđu priču u kojoj bi ona trebala imati što posebnije mjesto.“ Marija Ivanovna pokazuje se ne samo kao idealna partnerica i primateljica nadnaravne erotske energije koju provodi Kalman, ona je u ovom trenutku romana i idealna slušateljica njegove priče u kojoj je užasni Glas utihnuo.

Godine 1948. ta se idila raspada, iako sve počinje činjenicom da se Marija Ivanovna našla u blaženom stanju. Kompleks očinstva obnavlja se na novi način, a zajedno s njim, jedne pijane noći, vraća se i Glas oca. Kalman je odlučan boriti se protiv Glasa, ali snagu i obranu traži u alkoholu, koji je inače bio davno napustio. U godini slavnog jugoslavenskog „Ne!“ političkom utjecaju Sovjetskog saveza obnavlja se i sukob vanjskih i unutarnjih glasova u Kalmanu glasonoši, pa ta disharmonija dobiva novi zaplet: sovjetska liječnica Marija Ivanovna u visokoj trudnoći mora se vratiti u svoju domovinu.

Kada nekoliko godina kasnije i župnik Matiša napušta Sigu, Kalman ostaje sam. Naučio je u međuvremenu živjeti s Glasom oca, uz glasno mrmljanje i opijanje pretvorio se, izvana gledano, u seosku ludu, odnosno „pustinjaka“. Jedini prijatelj njegov je pas Sabaka koji mu je ostao iz zajedničkog života sa sovjetskom liječnicom, ali na kraju i on umire. Intimna povezanost glavnog junaka i pasa općenito naglašena je i prethodno u razvoju radnje: u prvim dobošarskim godinama Kalman se posebno zbližio s psom Tozom. Pri kraju romana pripovjedač analizira tu povezanost, to „drugačije iskustvo“ i sugerira da se ta privrženost razvila između ostalog i zbog toga što psi ne govore. No, kako roman ide kraju, figura psa dobiva i druga značenja i baca svjetlo na Kalmanovu sudbinu: kao i svi seoski psi u to vrijeme, Kalman je cijeli život proživio na društvenom rubu, preživljavajući od mrvica sa stola imućnih i moćnih, primajući batine sa svih strana, a najviše od Glasa svoga oca.

 

Elektrifikacija provincije

 

Na samom kraju, Siga uvodi razglas, počinje raditi trafostanica, provodi se struja, pokreće Radio Siga. Dobošari odlaze u „ropotarnicu povijesti“, no mještanima je i inače dosadila Kalmanova samovolja u prijenosu vijesti, pa mu ne gine otkaz. O tužnom i bizarnom Kalmanovom svršetku nećemo ovdje pisati, ali za kraj naznačujemo još jednu dimenziju ovog izvanrednog, inspirativnog Vidakovog romana: vezu između novih tehnoloških otkrića, odnosno pojave novih medija s jedne strane i nadnaravnih sposobnosti glavnog junaka Kalmana Gubice s druge. Naime, lik Vidakovog glavnog junaka ocrtava se, poput Frankensteina (da se ipak vratimo horror referencama!), na pozadini zamaha velikih tehnoloških izuma, globalne elektrifikacije koja će nepovratno izmijeniti i svijet provincije. Kalman Gubica, duhovito je, što više groteskno otjelovljenje fantastičnih mogućnosti provođenja energije i informacija. Razlog užasnutosti nad tim mogućnostima (koje je itekako bilo intenzivno upravo na počecima tog tehnološkog razvoja) nalazi se između ostalog i u činjenici da u modernim vremenima za provođenje energije više nije potrebno tijelo i da pojedinačna egzistencija, osobnosti u svojoj neponovljivosti nisu više od suštinske važnosti, dapače, pokazuju se sada u svojoj novoj ranjivosti i skrajnutosti.

Radio Sigasuptilan je i promišljeni roman, kompleksni pripovjedni tekst, koji čitatelja istovremeno nasmijava, podučava, očarava ali još više uznemirava i užasava – bez eksplicitnih i prvoloptaških rješenja i efekata. Kad jednom pronađete finu frekvenciju Vidakovog Radija, više je ne napuštate.

 

Neven Ušumović (Zagreb, 1972), pisac, prevoditelj i knjižničar. Objavio je niz knjiga kratkih proza, posljednja od kojih je Zlatna opeklina (2019). Živi u Kopru.

 

https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-proza/udri-glasonosu

 

Bilješka o autoru

 

Ivan Vidakrođen je u Somboru 1981. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavio knjigu priča Ugljik na suncu (2015) i roman Radio Siga (2021). Živi i radi u Zagrebu.