Ravnatelji u promjeni baner

 

predavanje na Županijskom stručnom skupu

ravnatelja Primorsko-goranske županije

 

20231211 125602 pp

 

11. prosinca 2023. godine prof. Predrag Pale u osnovnoj školi „Jelenje-Dražice“ održao je predavanje na temu promjena u nastavi za ravnatelje Primorsko-goranske županije.

 

20231211 112332

 

Predavanje je započelo prekrasnom recitacijom (koja je probudila emocije J ) na čakavskom učenice 2.c razreda Eme Buneta.

 

20231211 111444

 

Zatim je profesor Pale pričao o primjeni IKT-a u obrazovanju, te je istaknuo, između ostalog, da se rađaju nove metode obrazovanja kao što su: virtualni laboratoriji, proširena stvarnost, samoprocjena znanja, umjetni učitelji ….  te potaknuo ravnatelje na razmišljanje koju će novu aktivnost koju su čuli na predavanju već sutra primijeniti u školi.

 

IKT obrazovanjeObarzovanje 21 stoljeca

 

Organizatori predavanja su bili:  

Županijska voditeljica ravnatelja u suradnji sa Školskom knjigom.

 

20231211 133601 k pp ravnateljica

 

Ponosno objavljujemo da je projekt

''Once upon a time... in Europe''

PRVI PROJEKT s hrvatskim partnerom kojeg je Europska komisija proglasila uspješnom pričom na europskoj razini. Projekt, rađen kao aktivnost Grundtvig obrazovnog partnerstva, ostvario je ovo postignuće isticanjem nad ostalim financiranim projektima sljedećim elementima uspješnosti:

UČINAK PROJEKTA :)

  • Doprinos obrazovnim politikama u obrazovanju odraslih 
  • Inovativni rezultati
  • Kreativan pristup
  • Potencijalni izvor inspiracije za ostale prijavitelje

 

Projekt je također proglašen hrvatskim primjerom dobre prakse.

 

Više...

T Domovic128. Pisci na mreži, 25. listopada (srijeda) 2023. u 17 sati: Tomislav Domović

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 128. programa Pisci na mreži bit će Tomislav Domović, pjesnik koji je prevalio put „od mladenačkog buntovnog, gotovo anarhističkog pjesništva preko izravne tematizacije zbilje i klasičnijih retoričkih obrazaca do hibridno komponiranog osamljeničkog pjeva kojega su sastojci bunt, patos, razočarenje, ironija i neutaživa želja za pisanjem“ (Krešimir Bagić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Tomislavom Domovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tomislavom Domovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Tomislavu Domoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Tomislav Domović, Živo blato, izbor, 2023.

Tomislav Domović, Slava, izbor, 2023.

Tomislav Domović, Ruke od kamena, ulomak, 2023.

 

Poveznice

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4110024/karlovacki-pjesnik-tomislav-domovic-u-antologiji-poezije-slavenske-akademije-slijedi-gostovanje-u-rumunjskoj/

https://www.vecernji.hr/kultura/u-klanovskim-pjesnickim-favoriziranjima-mene-nema-1409914

https://elektronickeknjige.com/autor/domovic-tomislav/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav_Domovi%C4%87

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO


TOMISLAV DOMOVIĆ

U Domovinskom ratu, u rovu za vrijeme zatišja, pisao sam pjesme na koljenu

Razgovarao: Denis Derk

Izvanserijski hrvatski pjesnik Tomislav Domović o ljubavnim pjesmama, boemi, antologijama, nagradama, ratnom iskustvu... (…) Nakon što je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dobio nekoliko prestižnih nagrada, u devedesetima je izabrao pjesničku šutnju. Posljednje tri godine objavio je tri zbirke pjesama od kojih veliki odjek ima Abecedarij ljubavi.

Već odavno niste mladi pjesnik koji obećava nego pjesnik na vrhuncu stvaralaštva. Osjećate li to u svom pjesničkom statusu?

O, itekako. Neminovno je da mi vaše pitanje izazove pomalo ironičnu reakciju. Umah mi kroz glavu prođe gotovo 40 godina javnog djelovanja, nestvarno lijepi trenutci i događaji u kojima su ostala mnoga dobra i velika lica s kojima sam imao privilegiju participirati u jeziku, slovu i stihu, ali se istovremeno namiču i zatomljena ogorčenja proizašla iz što slučajnih, što (bolnijih) namjernih prešućivanja te kolegijalno nekorektnih podmetanja.

Otkako sam postao građanin Karlovca (sad je tomu deset godina) nisam dobio ni novčića; bezuspješno sam se godinama prijavljivao na Javni poziv za sufinanciranje umjetničkih ostvarenja. A kako stoje stvari s mojim statusom glede kritičarskog prihvaćanja? Slično kao na početku. Osamdesetih godina, sve do raspada Jugoslavije, bio sam najnagrađivaniji hrvatski pjesnik u kategoriji do 30 godina. Nisu to bile bilo kakve nagrade (Mak Dizdar, Goran Pečat varoši sremskokarlovačke). Ali kritike su izostale. U opće zlosretno vrijeme, u ratnom vrtlogu Tonko Maroević je objavio nadahnutu i preciznu kritiku u Slobodnoj Dalmaciji i pokrenuo nemali broj (50 objavljenih tekstova) književnih kritičara, mahom starijih kolega, da se oglase prikazima mojih zbirki svrstavajući me među ostvarenije autore mlađe generacije ističući nadprosječni pjesnički potencijal. Do danas većina je tih dobronamjernika mrtva, a ja sam, zgađen procesima unutar književničke branše, svojevoljno izabrao tešku sudbinu dvadesetogodišnje samoizolacije. I prije tri godine vratio se. S novom zbirkom i izabranim pjesmama. Pa prošle godine s još jednom. I dobio nekoliko sjajnih kritičkih tekstova i prostor u Poeziji naglas Irene Matijašević. Uslijedila je refleksna reakcija Ivana Babića (objavljivanje u Stihotronu na stranicama KGZ-a) i širom otvoren prostor u Novoj Istri od strane Borisa Biletića. Darija Žilić radi na eseju o mojemu opusu, uvršten sam u Tonkove Svjetlace i čitanku 5. razreda u izdanju Ljevaka, a objaviti ću nove knjige u Stajergrafu i VBZ-u. Davor Ivankovac, urednik u Besplatnim elektroničkim knjigama namjerio je sljedeće godine objaviti drugo izdanje prvenca Heretik na 10 načina. Vjerujem da bi netko na prvi pogled mogao ustvrditi: pa dosta je to, što ovaj hoće? I ja velim, nemalo je, ali to ne može prikriti činjenicu da sam od početka neprihvaćen od strane glavnostrujaških poluga pjesničke scene. Što reći kad objavite pjesničku knjigu kojoj se teško može pronaći pandan i prema konceptu i prema stilskoj zaokruženosti, a nailazite na šutnju. Tako je i 1997. bilo s Pjesničkim manifestom tako je i danas s Ljubavnim abecedarijem. U klanovskim favoriziranjima mene nema. Logično kad ne pripadam nijednoj postojećoj grupaciji. Kako objasniti odbijanje objavljivanja pjesama u Forumu. Prvi put u životu mi jedan časopis nije htio objaviti stihove. Tamo gdje mi je Mihalić davao prostor kao mladcu, a Petrak objavio ciklus iz Imperativa kao najavu mog povratka među žive. A akademijinoj redakciji predao sam ciklus među kojima ima pjesama dostojnih za svaku antologiju. Odavno znam da sam nekim ljudima prava pjesnička neugoda, tvrdokorni kamenčić u cipeli. Koji raste. Uđeš u čitanku, imaš mjesto u priličnom broju antologija, stihovi ti rese spomenik Domovinske zahvalnosti u Kninu, veliki i nepotkupljivi Danijel Dragojević blagonaklono ti kao mladom autoru daje prostor u elitnom radijskom prostoru... A ne možeš u jedan (pa bio to i akademijin) časopis, ne možeš u običnu panoramu suvremenog hrvatskog pjesništva, ne možeš vidjeti jedan jedini tekst o novoobjavljenoj knjizi u jedinom časopisu za poeziju.... iako ti tamo redakcija (Jahić, Herceg) bezrezervno daje podršku objavljujući sve što pošalješ.

 

Svakako ste među pjesnicima koji ne odustaju od ljubavnih pjesama niti od svojevrsne boeme. Da li je to danas anakrono?

Nikad si nisam mogao priuštiti taj luksuz, tu vrstu osobne slobode da budem boem. Znam da neki nose sjećanje na moje burne dane, na podužu životnu dionicu prožetu ispijanjem samoubilačke količine alkohola. A to je samo privid boemije. Jer u ostalim životnim ulogama sam funkcionirao kao „obični“ građanin. Bio zaposlen, uzdržavao obitelj, održavao higijenu, pridržavao se regula i običaja. Ma koliko sam s jedne strane i želio živjeti kao Sever ili Meršinjak, s druge strane, hvala Bogu, roditeljska odgovornost automatizmom je isključila mogućnost da stvarno prakticiram boemštinu kao vlastiti životni put. Kad razmišljam o tim danima čini bi se da bi daljnja predanost, prije svega alkoholu, žićima i egzistencijalističkim otporom prema upokoravanju osobnosti zasigurno dovela do posvemašnjeg rasapa i rezultirala još jednom preranom smrću pjesnika. Šank je bio tek odušak i iluzija žuđene slobode. A je li pisanje ljubavnih pjesama anakrono? Može biti tako shvaćeno ako se slijepo povodimo trendovskim diktatima i želimo izbjeći izlaganje svojevrsnom podsmijehu i poruzi literarnih trasera. Dohvatio sam se ja i drugih tema (socijalnih, transcendentnih, egzistencijalističkih...) a sada u pjesničkim krugovim kotiram kao „znaš to je onaj koji bunca o ljubavi, onaj pomalo neoromantičarski okrenut i prevaziđen pjesmonoša“. S druge strane, je li slikar anakron ako crta i slika aktove i jesu li dramska i filmska ostvarenja s ljubavnim prizorima potrošen model izričaja? Smatram da je nadvremensku ljubavnu pjesmu možda i najteže stvoriti jer je stoljećima ta tema pri vrhu pjesničke preokupacije. Neprežaljeni Sead Begović je za moju ljubavnu i erotsku poeziju ustvrdio da je to nešto najljepše uopće u formi pjesme napisano u hrvatskoj suvremenoj književnosti. Zlobnici nek' tvrde da je to zastarjelo. Ja ću po svom kao što sam od samih početaka. U prvoj knjizi još pod utjecajem famoznog i forsiranog Malešovog semantičkog konkretizma. Nakon toga put u liriku.

 

Pjesnici poput Vesne Parun, znali su svoje pjesme napamet. Znate li ih vi?

Oh, Vesna... Dok mi se opus svodio na tridesetak pjesama znao sam sve napamet. To je bilo sredinom osamdesetih. Pjesnik Ninoslav Žagar i ja smo govorili naizust pjesme u tramvajima i gradskim autobusima. Učili i pripremali se za subotnje nastupe na Jutru kod Ružice. Poslije, s novim uratcima nisam ni pokušavao, stare sam polako zaboravljao. Danas mogu iz glave dvije-tri, ne više. Ne trudim se. Prevelik je broj dragih u ukupnom zbiru od blizu 3000 napisanih.

Česti ste gost u Srbiji. Da li je tamo poezija sačuvala ekskluzivnost?

Joj, rak rana. Ne bih volio donijeti generalni zaključak, ali mislim da ću to najbolje ilustrirati kroz vlastito iskustvo. Prvo jedno iz mlađih dana. Objavio sam tek jednu knjigu i bio pozvan 1988. nastupiti u Beogradu, u Teatru poezije. Mladom hrvatskom autoru došlo je više od 200 ljudi. Čini se iz hrvatske, pogotovo današnje perspektive nestvarno. Prošle godine sam u klubu „Prozor“ imao samostalnu književnu večer. I skupilo se pedesetak ljudi. U rodnom Zagrebu , kulturnom središtu svih Hrvata dobro je kad dođe petnaestak. Realan sam, ne govorim ovo iz možebitne neutemeljene fascinacije Beogradom i Srbijom, već iz pozicije autora koji je naše i njihove književne prilike i neprilike dobrano odvagnuo i hladno komparirao. Nameće se dojam da su tamo još uvijek stvari ponešto drukčije posložene. U korist poezije. U korist boljeg općeg tretmana poezije koja u Hrvatskoj ima status rubne kulturne discipline. Premda je metež uzrokovan hiperprodukcijim svega i svačega poprilično sličan, Srbiji dajem prednost kad su u pitanju čitalački fenomeni očuvanja pjesme kao nužne posebnosti. U njih još u dnevnom tisku objavljuju poeziju i kritike pjesničkih knjiga. Ipak, koliko god mi autori poezije brundali i rogoborili protiv Ministarstva kulture u pojedinačnim nepravdama, morali bismo imati na umu da su sredstva izdvojena za razne programe kroz koje se podupire autor ili pjesnička knjiga u nas na takvoj razini kakva je u Srbiji SF. Nebo i zemlja.

 

U Selcima na Braču ste ovjenčani maslinovim vijencem poezije. Da li vam je to najvažnija nagrada do sada?

Na neki način to je i jedina nagrada od neovisnosti naovamo. Moram isključiti prošlogodišnje priznanje „Konjanik“ na novopokrenutoj manifestaciji jer će naredne godine pokazati u kojemu smjeru ta manifestacija ide. Jedno vrijeme bio sam silno ponosan što sam u prvoj garnituri 1996. odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića no s vremenom sam shvatio da je ta činjenica malovažna, a osobno „neupotrebljiva“ u smislu da će vas zbog toga u Ministarstvu kulture tretirati kakti nekog zaslužnika. Maslinov vijenac je dosad najvrednija nagrada i hvala Dragi Štambuku na pozivu da budem u konkurenciji 2017. godine, čim je uočio činjenicu (vidjevši pjesme u Forumu) da sam se živim stihom vratio među žive. Nagrada je vrijedna jer me je stavila u niz od 30 pjesnika među kojima je teško ikojeg izbaciti: Parun, Gudelj, Maroević, Stamać, Jelušić, Mrkonjić, Štambuk, Paljetak, Valent, Stojić, Rešicki....

Koliko možemo vjerovati današnjim antologičarima poezije?

Devalvacija je svega pa i antologija. U devedesetima sam gotovo u svakoj antologiji tada stvorenoj. Nakon toga slijedi niz antologija u kojima me nema. Đurđević me se sjetio uz pomalo smiješnu natuknicu 'samouki pjesnik' vjerojatno aludirajući da nemam formalno akademsko obrazovanje i da nisam prolazio teški pjesnički nauk u nekoj književnoj radionici. Radim na svojoj antologiji. Biti će temeljena na jednom načelu: da smo se osobno družili i znali. Tadijanović, Parun, Dragojević, Gudelj, Trifunović, Ladin, Matevski, Mihalić, Zubac, Maruna, Bilosnić.... pa sve do izgledno najmlađeg Nagulova. Biti će tu zastupljeni i meni neskloni ljudi. Imaju li pjesmu visokog sjaja i dometa, pjesnički sladokusac u meni nadjačat će smrtnog čovjeka. Uzvisiti se iznad prokletstva kakvo su meni priređivali. A samo zlobnici će ovako koncipiranu antologiju tumačiti kao jugonostalgičarsku. Nostalgičarska da, ali prema izuzetnim poetskim stvaraocima s kojima sam ima čast družiti se. I od kojih je većina već mrtva. Ući će u nju i neki koji nisu imali priliku ući u nijednu do sada objavljenu. Biti će tu iznenađenja.

 

Bili ste ratnik. Može li se i o ratu pisati ljubavna poezija?

Ratnik, uvjetno rečeno. Ratnici su bili kolege Barbieri, Bajsić, Roklicer, Čadež, Šojat, Barbir.... Prvi mi padaju napamet. Jesam, aktivno sam sudjelovao u Domovinskom ratu u ljeto 91. na Baniji. I kad sam se vratio više nisam u uniformu ušao. Može i mora se pisati ljubavna poezija jer u ratu nastaje antiratna poezija. Jeftine budnice i koračnice, poglavito one s izraženom mržnjom s gnušanjem isključujem iz ikakva ozbiljna promišljanja. U svom antiratnom Živom blatu, a s direktnim iskustvom te pisanom u realnom vremenu i bez naknadnih korekcija, mislim da sam iznjedrio sjajnu knjigu prožetu ljubavlju. Koja ode pod tepih. I ostat će pod tepihom jer tko se danas uopće osvrće na bilo čije stihove nastale u ratu kao svojevrsni krik, poziv u pomoć, otpor života prema smrti. Koristim priliku zahvaliti Večernjem listu i tadašnjem uredniku Ivanu Starčeviću. U rovu za vrijeme zatišja, pisao sam pjesme na koljenu. Kasnije, iz stožera u Hrvatskoj Kostajnici faksirao u vaše uredništvo. Sutradan je lijepo opremljena i istaknuta pjesma bila na stranicama Večernjaka. Prema saznanjima pjesma „Pismo poginulog ratnika“ je vjerojatno uz Šoljanov „Vukovarski arzuhal“ najizvođenija lirska pjesma nastala u Domovinskom ratu. Ta pjesma ima i izglednu sudbinu završiti u čitanci za osmi razred, čini mi se baš zato što je pisana iz ljubavi, zato što je tragična a ipak oda životu i ljubavi. Pisana kao svojevrsna oporuka ako me kojim slučajem stigne metak. Najavio bih i knjigu Hrvatski bog Amor koja će izaći u nakladi VBZ-a. Versistički su to umrežene ljubavi (ljubav prema ženi, čovjeku, kulturi, narodu i narodima...) kao jedini mogući odgovor na sveprisutni užas, na potisnutu i nepotisnutu mržnju. Kroz refleksiju na rat i naša zadnja tri desetljeća ovim književnim djelom nadopunjujem ratno Živo blato i zatvaram osobni krug pjesničkih preokupacija vezanih uz odnos mržnja-ljubav. Knjiga koja je naumila biti mali pjesnički antipod velikom proznom „Hrvatskom bogu Marsu“.

 

Velite da ste studirali i radili sve i svašta. Sada ste u zrelim godinama. Vjerujete li u budućnost ili ste razočarani u sadašnjost zbog grešaka iz prošlosti?

Upravo tako. Do diplome nisam stigao što zbog objektivnih okolnosti i zbog subjektivnih loših procjena da mogu više stvari raditi istodobno. Jest, radio sam sve i svašta. I glavom i rukama ponajviše. Ne na par dana preko student servisa i onda takvom epizodicom frizirao biografiju. Ovo govorim bez srama i bez ponosa. Trebalo je prehraniti obitelj. Jedino za čime žalim je što sam nekoliko puta dobrano financijski ukrivo zabrazdio. Žao mi je suradnika i ljudi kojima sam nenamjerno zagorčao život. S većinom sam naknadno sve izgladio. A ostale greške? Je li bila greška rano se oženiti? Nije, zasnivanje obitelji mi je spasilo goli život i sad su, zahvaljujući toj odluci, na svijetu dva dobra i pametna bića više kojima se ponosim. Je li odbijanje učlanjenja u HDZ u samom početku višestranačja bila greška? Nije, najvjerojatnije bih imao puniji želudac i puno manje napisanih knjiga. Ne bih mogao govoriti kako sada pjevam u Hrvatskom bogu Amoru. Je li pokušaj da se bavim izdavačkom djelatnošću, isključivo poezijom, a bez subvencija bio promašaj? Financijski totalno, o tome mogu najviše reći moji roditelji. A u ratnim godinama drznuo sam se objaviti antologiju lezbijske poezije Borivoja Radakovića i hrvatskog Srbina, prerano pokojnog Milana Maćešića koji je za pojedine razvikane figure unutar tkz. stvarnosnog pjesništva pjesnik iznad standarda. Tiskao sam i Valentovu knjigu koju mu tada iz opreza i vlastite sigurnosti njegovi „liberarni“ prijatelji nisu htjeli tiskati. I još desetak sjajnih pjesničkih knjiga: Fiamengo, Brković, Z. Radaković, Katunarić, Žagar, Iskra... Je li greška izaći iz DHK-a i otići u dvodesetljetna samotnička bespuća? Nikako, karte su se i nadalje dijelile tako da bih bio među zadnjima za stolom. Je li odbijanje rješavanja gorućeg stambenog problema na način da nakon Oluje uselim u srpsku kuću u okolici Petrinje greška? I bliski koji su me tada preklinjali i proklinjali zbog takve odluke danas mi čestitaju unatoč tomu što sam familiji i sebi objesio oko vrata teški i većinom neizdrživi kamen kreditnog zaduženja. Je li greška izlazak iz DHK-a (po drugi put) koji se ostvario kad se poklopila moja trenutna ogorčenost s dobronamjernim savjetima pjesnika i prijatelja Miroslava Kirina da pređem u HDP? Morao sam biti član jednog ili drugog društva kako bih mogao ostvariti status samostalnog umjetnika. A je li zadnja greška žrtvovati godinu dana na opsjednuto istraživanje lika i djela giganta Ivana Meštrovića. Ne, jer je iz te „potrošene“ godine izašao filmski scenarij, dva dovršena čina dramskog teksta i roman u nastajanju. Nijedan životni zarez ne bih maknuo. Nemam nekretninu, nemam automobil, a biblioteka je (djeca ne jedu knjige) ostala u antikvarijatu jedne davne godine pred Božić. Imam suhe cipele, čistu košulju, kruha i duhana uvijek, nekoliko prijatelja, nadahnuća obilato, nekoliko vjernih čitatelja i čist obraz. Dosta da se osjećam bogat. Da poprilično pošteno odrađujem život prema liku i životnom djelu svojega djeda. Koji me je zarana spojio s knjigom.

Večernji list, 15. 6. 2020.

 

Bilješka o autoru

Tomislav Domović rođen je 1. kolovoza 1964. godine u Zagrebu. Poeziju objavljuje od sredine osamdesetih u gotovo svim relevantnim časopisima na području bivše države i u glasovitoj emisiji III. programa Hrvatskog radija „Poezija naglas“. Vodio je zagrebačke književne tribine, uređivao rubriku „Prvotisak“ u Slobodnoj Dalmaciji te kao urednik potpisao više prestižnih pjesničkih naslova u izdavačkoj kući „Perun“. Kao mlad pjesnik, bio jedan od najnagrađivanijih mladih pjesnika: 1. nagrada „Mak Dizdar“, za rukopis, 1985; 1. nagrada „Mladi graditelj“, 1986; „Goran“, najbolja rukopisna knjiga, Goranova proljeće, 1987; „Pečat varoši sremskokarlovačke“, Heretik na 10 načina najbolja knjiga autora do 30 godina, Brankovo kolo, 1988; 1. nagrada žirija i publike na „Festivalu jugoslavenske poezije mladih“ u Titovom Vrbasu, 1991. Kritika ga tada svrstava u vrh tadašnjega jugoslavenskoga mladog pjesništva. U samostalnoj Hrvatskoj odlikovan je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi kao najmlađi književnik u državi, a 2017. dobitnik je Maslinova vijenca na manifestaciji Croatia rediviva. Pjesme su mu uvrštene u čitanke hrvatskoga jezika i zastupljen je u brojnim panoramama i antologijama suvremenog pjesništva, od kojih valja izdvojiti Maroevićeve Uskličnike, hrvatsko pjesništvo 1971-1996. (od Šopa do Domovića). Poezija mu je prevođena na nekoliko svjetskih jezika. Do sada je objavio 19 samostalnih zbirki, a osim poezije piše i objavljuje osvrte, kratke priče, filmske scenarije i dramske tekstove. U suautorstvu s Biserkom Goleš Glasnović kao sastavljač objavio je antologiju hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi, a trenutno radi kao scenarist i producent na dokumentarnom filmu Na Pegazu kroz gelere i na romanu Ruke od kamena (biografsko-povijesni roman prema životu i djelu Ivana Meštrovića). Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Slavenske akademije i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Živi i stvara u Karlovcu kao samostalni umjetnik.

E-VOLUCIJA STRUČNOG OSPOSOBLJAVANJA!

 

Dosadašnje obrazovanje za stručno osposobljavanje pružalo je samo jednu opciju: edukaciju putem organiziranih tečajeva. Uz cijenu samog tečaja to je podrazumijevalo izbivanje zaposlenika sa radnog mjesta, troškove putovanja kao i nemogućnost provjere učinkovitosti tečaja.

Naš tim sa više od 15 godina profesionalnog iskustva u obrazovanju te informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (IKT) uočio je taj problem i skrojio praktično rješenje specifično za potrebe bankarskog sektora. Potaknut zadovoljstvom prvih klijenata, odlučio je ovu suvremenu edukaciju pružiti svima koji od nje mogu imati koristi.

 

Suvremeno e-učenje za stručno osposobljavanje

o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (SPNFT)

Višestruko umanjeni izdaciza obrazovanje

Ušteda vremena i prostora

Zaposlenici ne izbivaju s radnog mjesta zbog odlaska na tečaj

 

Stručni tekstualni i video materijali prilagođeni Vašim potrebama

Jednostavno, uredno i pregledno strukturiran sadržaj

Zaposlenici uče prema vlastitom tempu i sposobnostima

Ispiti provjere znanja nasumično generirani iz velike baze pitanja

Individualan trening i individualan pristup za svakog zaposlenika

Vlastito korisničko ime i lozinka za svakog zaposlenika

Mogućnost pristupa 0-24

Uspostava sustava u roku jednog radnog dana

Tehnička podrškaza vrijeme korištenja sustava

Posebne pogodnosti za voditelja odjela

Brojne dodatne mogućnosti u vidu prilagodbe sadržaja, ispitnih pitanja i sl.

 

 

Za sve dodatne informacije kao i za BESPLATNU demo verziju tečaja javite nam se na:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. 

Potkategorije