148. Pisci na mreži, 29. listopada (srijeda) 2025. u 17 sati: Marina Vujčić

Gošća 148. programa Pisci na mreži bit će Marina Vujčić, autorica koju se s pažnjom čita i s pravom traži, čije se knjige traže, spisateljica čija je posebna „vještina zainteresirati čitatelja za po svemu neupečatljivog junaka, a još je teže graditi roman na samo jednom liku koji nam se, kao da sve nabrojano nije dovoljno, još i obraća u prvome licu.“ (Tanja Tolić) Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Marinom Vujčić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Marinom Vujčić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Marini Vujčić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://hr.wikipedia.org/wiki/Marina_Vuj%C4%8Di%C4%87

https://fraktura.hr/autori/marina-vujcic/

https://www.gloria.hr/gl/kultura/razgovori/marina-vujcic-o-toksicnim-odnosima-i-novom-romanu-sve-je-zapocelo-mojim-odlascima-u-zensku-kaznionicu-15465727

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/marina-vujcic-za-tportal-raskrstila-sam-s-time-da-uvijek-moram-biti-jaka-i-sabrana-foto-20241215

 

Dodaci

Marina Vujčić, Tuđi život, roman, 2010.

Marina Vujčić, A onda je Božo krenuo ispočetka, roman, 2014.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja, roman, 2015.

Marina Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu, ulomak, 2019.

Marina Vujčić, 365 rečenica, ulomak, 2024.

Marina Vujčić, Stolareva kći, ulomak, 2024.

Marina Vujčić, Sigurna kuća, ulomak, 2025.

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

kulturni roštilj

'Izvrnula sam priču jer ne mogu podnijeti da je to da muškarac ubije ženu uobičajeno'

Postavili smo pet pitanja Marini Vujčić, autorici čiji je posljednji roman 'Sigurna kuća' jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj

 

Marinu Vujčić, našu poznatu spisateljicu, ne treba posebno predstavljati. Otkad se 2010. godine pojavila na književnoj sceni, niže samo uspjehe. Njezin posljednji roman 'Sigurna kuća' objavljen je u travnju ove godine, a ubrzo se popeo do drugog mjesta ljestvice najprodavanijih izdanja domaće književnosti. Takav nam je roman, u kojem žena ubije muža, očito trebao. Vujčić smo zamolili da ga ukratko predstavi i pitali je kakav je osjećaj biti među najprodavanijim autorima u Hrvatskoj. Također smo htjeli saznati što ju je inspiriralo da izvrne uobičajenu priču, njezino mišljenje o tome kako se može riješiti problem femicida u hrvatskom društvu, ali i kakvi su joj planovi.

 

Kakav je osjećaj biti među najprodavanijim autorima domaće književnosti?

Osjećaj je, naravno, jako dobar. Prevladava zahvalnost što su čitatelji tako zdušno prihvatili priču kojom sam se gotovo opsesivno bavila nekoliko godina. Zbog njih se onaj moj pojedinačni osjećaj da o nekim stvarima treba naglas progovoriti sad materijalizirao u zajednički, pa mi je sve dobilo dodatni smisao. Stvarno je lijepo vidjeti svoj roman pri vrhu liste najprodavanijih knjiga. Čitatelji mi također javljaju da se 'Sigurna kuća' u knjižnicama trenutno ne može dobiti, da su svi primjerci posuđeni i onda još unaprijed rezervirani, tako da se stvarno ne mogu požaliti.

 

Za one koji ga još nisu pročitali, možete li ukratko predstaviti svoj roman 'Sigurna kuća'?

U jednoj rečenici, 'Sigurna kuća' je roman o ženi koja služi zatvorsku kaznu zato što je u samoobrani ubila nasilnog muža. No iza te jedne rečenice stoji i sve ono što joj je prethodilo: godine manipulacije, izolacije, kontrole, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, prijetnji, ucjena, torture, dominacije, oduzimanja prava na život dostojan čovjeka – ali i neučinkovitost sustava koji je iznevjerio moju junakinju. Roman posredno nudi odgovore i na sva ona pitanja koja neupućeni komentatori postavljaju na društvenim mrežama kad obiteljsko nasilje završi femicidom – zašto ga nije ostavila, zašto je uopće bila s njim, zašto nikome nije rekla, zašto je toliko dugo čekala... A upravo je to ono zbog čega sam ovaj roman i napisala. Sad sam najsretnija kad vidim komentare o svom romanu – a puno je takvih – 'nakon ove knjige više se nitko neće pitati zašto ga nije ostavila'. Dio romana odvija se u kaznionici pa imamo i tu dimenziju koja zaokružuje cijeli taj koncept krivnje i kazne, kojemu je moja junakinja izložena, ali i nekoliko drugih žena, s kojima je prisiljena na suživot u kojem ženska solidarnost nije baš na cijeni. Roman je napisan u drugom licu, iz perspektive glavne junakinje koja se obraća sebi da bi pokušala shvatiti kako joj se sve to dogodilo.

 

Lada Lončar, junakinja vašeg romana, nakon psihičkog i fizičkog zlostavljanja ubije supruga. Što vas je inspiriralo da izvrnete uobičajenu priču u kojoj smrtno stradavaju žene?

Htjela sam pokazati kako okolina i sustav mogu do te mjere iznevjeriti ženu koja trpi obiteljsko nasilje da je dovedu u situaciju da se mora sama obraniti. I kako se u tim rijetkim slučajevima kad muškarac završi mrtav umjesto nje opet preispituje njezin moral, njezina odgovornost i krivnja, njezine pogreške, njezini životni izbori – jer ona više nije žrtva nasilja nego ubojica. Iako je svog muža ubila u samoobrani, dobila je zatvorsku kaznu jer je 'prekoračila nužnu obranu' – a da je nije prekoračila, ne bi je više bilo. Sjetimo se samo slučaja Ane Magaš te kako se pisalo i govorilo o njoj. O njoj nitko nije napisao onu uobičajenu rečenicu da je lijepo pozdravljala susjede, koju u medijima dobije svaki izvršitelj femicida. Danas svi znamo tko je Ana Magaš, a nitko ne zna kako se zovu svi oni počinitelji femicida o kojima se izvještavalo, ni kako su se zvale žene koje su ubili. Izvrnula sam priču jer ne mogu podnijeti da je to da muškarac ubije ženu 'uobičajeno', da nam to postane 'normalno', da to bude rasplet na koji smo navikli, ali i zato da pokažem kako nema sigurne kuće za ženu jer će je, nakon što je godinama bila žrtva zlostavljanja, samo nastaviti zlostavljati sustav koji ju je preuzeo da je kazni za ono što je učinila.

U travnju, baš kad je izašao roman, ubijene su dvije žene, a femicid je nažalost čest u našem društvu. Što mislite, kako možemo riješiti taj problem?

Velik postotak slučajeva femicida ima prethodnu povijest prijavljivanja nasilja u obitelji, i to da su žene koje su ubili nasilnici prethodno tražile zaštitu i pomoć najporazniji je dokaz neučinkovitosti sustava. Nisam kompetentna da govorim o tome kako možemo riješiti taj problem, samo znam da se premalo radi na prevenciji, na osvješćivanju problema obiteljskog nasilja općenito, na senzibiliziranju javnosti za ovu temu. Trebalo bi početi od vrtića i škola, od malih nogu ukazivati na svako ponašanje koje ima potencijal za buduće nasilje, raditi na prepoznavanju obrazaca takvog ponašanja, na njihovoj osudi i sankcioniranju. Nismo svjesni koliko naizgled bezazlene rečenice poput 'Tko se tuče, taj se voli' ili stihova popularnih pjesama 'Bit ćeš moja ili ničija' mogu nanijeti štete i koliko pridonose normalizaciji nasilja. Drugi veliki problem koji moramo rješavati jest izvještavanje u medijima o slučajevima femicida i obiteljskog nasilja. Iako je većina medijskih kuća potpisala Medijski kodeks – vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu, nitko ga se ne pridržava. I dalje se u medijima romantizira ubojicu, navode se 'razlozi' zbog kojih je ubio svoju partnericu, spominje velika ljubav zbog koje nije mogao podnijeti to što ga je ostavila i slično, uz svjedočenja susjeda da je on uvijek bio 'duša od čovjeka'. To je praksa koja sigurno ne pridonosi smanjenju femicida i koja će neke sljedeće nasilnike spriječiti da ubiju ženu, a pogotovo nije praksa koja senzibilizira javnost za taj problem. O kaznama za počinjene zločine nema smisla ni govoriti jer u našem pravosudnom sustavu nema straha da ćete za oduzimanje tuđeg života dobiti onu doživotnu. Uz 'dobro vladanje', nećete ni desetljeće provesti u zatvoru.

Što je sljedeće za vas?

Krajem godine izlazi mi neobična knjiga dnevničkih zapisa, a pisala sam je prošle godine po konceptu 'svaki dan jedna rečenica, ni manje ni više'. Na kraju godine neplanirano sam imala rukopis pod nazivom '365 rečenica' i moj izdavač Fraktura odlučio ga je objaviti. Skiciram i neke nove stvari, ali neizvjesno je što će od svega toga uopće opstati. Trenutno sam zaokupljena vođenjem Kantuna kulture, novog edukacijsko-kulturnog centra u mom rodnom Trogiru, u kojem radim kao voditeljica kulturnih programa.

25. srpnja 2024.

 

Bilješka o autorici

Marina Vujčić je istaknuta hrvatska spisateljica, dramatičarka i književna urednica. Na književnoj sceni pojavila se 2010. godine romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014), Mogla sam to biti ja (2015), Susjed (2015), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016), Pitanje anatomije (2017), Pedeset cigareta za Elenu (2019) i Sigurna kuća (2024). 2021. godine objavljuje knjigu dnevničkih zapisa Stolareva kći, a u 2004. godini izlazi joj dnevnička knjiga 365 rečenica.

Dobitnica je V.B.Z. nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame. Romani Pitanje anatomije i Susjed prevedeni su na talijanski, Pedeset cigareta za Elenu na makedonski i ukrajinski, a Mogla sam to biti ja na makedonski jezik. Sigurna kuća prevodi se na njemački i bugarski. Bila je stalna suradnica Kazališta Ulysses i ravnateljica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Split. Danas radi kao voditeljica kulturnih programa u Kantunu kulture u Trogiru.

147. Pisci na mreži, 17. rujna (srijeda) 2025. u 17 sati: Ana Jurišić

Gošća 147. programa Pisci na mreži bit će Ana Jurišić, pjesnikinja koja nerijetko „započinje iz golemosti vlastita svijeta koji se kreće i mijenja, dotiče i dodiruje na mjestima koja su zatvorena kao školjka riječi i zastava koja tek stječe i gubi svoj teritorij, upravo onako kako se upire o slogove i sintaksu, u različite izražajne stilske registre: od harmoničnih nizova do izazovnih premetanja i preobrazbi od zvuka (šuma) do šume interpretativnih mogućnosti i izazova.“ (Miroslav Mićanović). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Anom Jurišić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Anom Jurišić, odnosno njezini tekstovi, rad i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ani Jurišić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.najboljeknjige.com/vijesti/prozor-u-poeziju-ana-jurisic-pet-pjesama

https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/stihotron-ana-jurisic/68805

https://www.youtube.com/watch?v=3tigg7f0JxQ

 

Dodaci
Ana Jurišić, Harikla, izbor, 2024.
Ana Jurišić, Venera kazimi, izbor, 2025.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Tanja Tolić

Prozor u poeziju

Ana Jurišić: Pet pjesama

Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. Harikla je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad „nevidljivih tranzicija“ zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti

Još samo 30 godina

2050. život više neće biti moguć.

Otapa se polagano zaleđena povijest atmosfere:

drevne bakterije, virusi, metan unutar polarnog kruga.

Zemlja pravi mjesto za uragane, suše, pustinje,

epidemije, krvoprolića, kolaps resursa.

Pali veliku lomaču Arktika – 50 megatona karbon dioksida

u samo jednom valu što se vidi iz svemira.

2050. život neće biti moguć

i svatko se kreće prema tome kraju svojim koracima.

Netko sadi drveće, reducira otpad,

netko izbacuje meso, plastiku, odustaje od aviona,

netko diže spomenik palim ledenjacima,

netko obolijeva od anksioznosti, netko od poricanja,

eko-nihilizma, klimatskog očaja.

2050. život neće biti moguć

i samo ja još stojim, hipnotizirana luksuzom tvog tijela

iza duplog balkonskog stakla, u svijetloplavoj potkošulji

i s malom tetovažom ispod lijevog ramena.

Samo ja nedohvaćena posljednjim danima

(kraćeg od svih geoloških razdoblja),

unaprijed potrošenog antropocena.

Slušaj me:

Razrezat ćeš tablu svijetloplavih tableta

što ti je dala mama, pola za u torbu, pola

pored kreveta.

Čaša s vodom noću pravi krug od kamenca i,

on će ti trajati.

Izlazit ćeš na balkon da pogledaš mjesec prije no što

zađe za zgradu – jedini događaj dana – njega ćeš

razvući.

Učit ćeš jezik tijela, nazive tableta koje se bojiš

progutati,

vezat ćeš kosu visoko na glavi zajedno s izrastom,

hodati uokolo zažarena, pustiti da te

prestravi.

A kada legneš u kadu i zagledaš se ponovo u četiri

bijele pločice na zidu na koje pada svjetlo

iz hodnika,

zakoračit ćeš na taj bijeli kvadrat i zamisliti da te

nosi kroz ovu neraspodijeljenu tamu,

zamislit ćeš, kažem, i taj će te bijeli kvadrat

držati.

Harikla

Ležiš dok ti zima polagano briše sjećanja,

Postaješ Harikla – ni planetoid ni komet,

S dva prstena zaleđene vode zaostala

Iz nekog davnog svemirskog sudara,

Postaješ vodena nimfa – ona koja istrajava,

Porodilja onih što ozdravljuju i onih što umiru,

Tihi svjedok nevidljivih tranzicija,

Postaješ odraz, posuda u koju se kroz prozor

Ulijevaju vrhovi zgrada i prazno zimsko nebo

Što sjaji iznad njih.

Nema se zašto

Strah je kristalni kostur tijela,

zvonak i svjetlucav.

Uzica trzavo ispisuje zapis što se

ne da pročitati.

Težina utiskuje stopala dublje

tamo otkuda smo izrasle, pa možemo

opet i opet listati.

U prozirnoj kupoli bolesti vidi se

daleko i u svim smjerovima,

pa otplavljene otpočetka, možemo

i prestati i početi disati,

u nenamjernoj ljepoti, u bezglasnoj

nježnosti.

Nema se zašto bježati.

 

Goldbachova slutnja

Omiljene knjige, hrana, muzika, što misliš o sastavljaču leksikona?

Blitva lešo s krumpirom, brudet od škarpine i pauka, sir kozji, pašticada, njoki, patlidžani, juha od rajčica, hrana protiv tuge, straha, samoće, začinjena, raznolika, hrana koju nikada nisi probala, hrana protiv nesigurnosti, koja uzbuđuje, koja se dijeli, Davisova Siesta, jer tu trubu svira zadnji čovjek na zemlji, Haustor jer nisu idioti, Katarina II jer jesu, samoubojice, Manu chao kad ne dotiču tlo, Waits, miss Simone, Cave kad laje i kad pjeva, Pirsig, Pennac, Pulmann, Stric Petros i Goldbahova slutnja: svaki parni broj veći od 2 može se prikazati kao zbroj dvaju primbrojeva.

Ali nema ništa matematičko u tom najstarijem neriješenom problemu u teoriji brojeva – vas četvero: ti + on, njegov sin i njegova žena, ništa matematičko u prostim porukama koje će ti opet slati kad se rastanete, iz puničinog vecea, ni u haljini na cvjetove koju si jutros predugo birala, ni u tome što si istovremeno i manjak i višak, ti i tvoja haljina, poezija i pornografija, leksikon i pitanja, do polovice tvoja, od polovice njegova: najuzbudljivija seksualna fantazija, opiši svoj sprovod, svoju obitelj... To si mogla biti ti, misliš dok čitaš, još jedan nedokaziv teorem, ali istinit, mogla si biti ti, a nisi.

 

Preuzeto iz: Ana Jurišić, Harikla, MeandarMedia, 2024.

O pjesnikinji

Harikla je najveće poznato tijelo u skupini kentaura, nebeskih tijela koja su po svojim svojstvima između planetoida i kometa. Da obiđe Sunce, smještena u vanjskom dijelu Sunčeva sustava između Saturna i Urana, potrebno joj je šezdeset tri godine, oko svoje osi okrene se za sedam sati. Površina joj je tamna i jedina od kentaura ima dva prstena, nazvana prema rijekama što definiraju granice Brazila. No Harikla je i nimfa, Apolonova kći, mudra žena u grčkoj mitologiji, nositeljica iscjeljujuće moći – ima talent stvoriti i držati sveti prostor potreban za rast duše.

Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – načelno sklizak teren u poplavi banalne self-help literature, no Ana Jurišić u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. Duševni rast u njezinoj definiciji možda najbolje u zbirci Harikla reprezentira stih iz pjesme „Što ako“: „Što ako je patnja nevidljivi rad, bogata sjetva, / pamučasta mudrost tamnih mjesta? Što ako stvaramo?“ Stih, kao i cijela zbirka, potvrđuje da imamo iskustva s pjesnikinjom koja nas je „poštedjela“ svojega rođenja, prvih koraka i moguće nesklapnih stihova; nezasluženo ubiremo samo zrele plodove.

Harikla je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad „nevidljivih tranzicija“ zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti. U pjesmi „Tajna“ Ana Jurišić piše: „Rođene u tamu, ničije, / kćeri rastu kao crni kristali tišine / na crnim nitima. / U toj tami jedna tajna sjaji, tiha, / nedohvatljiva.“ Kćeri – i sestre – spominje i u pjesmi „Večernja zvijezda“ koja zvuči kao nenametljivi hommage pjesničkom tijelu Vesne Krmpotić. Suptilne reference Jurišić povlači i prema Maku Dizdaru i Enesu Kiševiću u pjesmi „Vilma čita“ te Ivici Prtenjači kojeg hvali iz automobila u pjesmi/poetskom zapisu „Nije“.

„Čini se da se u knjizi pjesama Ane Jurišić Harikla dogodilo sve što se trebalo i što se nije trebalo dogoditi, ali njezina naknadnost ne isključuje iznenađenja i začudnosti, jednostavnost koja se u jeziku ogleda s pretpostavkama, sumnjama i otkrićima. Tko sam ja?, ili što je moje Drugo?, nije samo usputno pitanje, ili izgovor za narativne dionice u kojima se sluti priča o gubitku i naknadi za ono što je život mogao biti. Ali upravo se u tom međuprostoru nadoknađuje višak (ili manjak) koji se upisuje i briše da bi se dosegla cjelovita slika: postojanja, ako se tako jednostavnom riječju može opisati nelagoda i strast svakodnevnog“, zapisao je o knjizi pjesnik Miroslav Mićanović.

Ana Jurišić diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u medijima, nevladinom sektoru i obrazovnom sustavu baveći se područjem građanskog odgoja, promicanjem kritičkog mišljenja i kulture dijaloga.

27. rujna (petak) 2024.

https://www.najboljeknjige.com/vijesti/prozor-u-poeziju-ana-jurisic-pet-pjesama

 

Bilješka o autorici

Ana Jurišić rođena je 14. travnja 1978. godine u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dvadeset godina radila je u obrazovnom sustavu, medijima i nevladinom sektoru, baveći se građanskim odgojem, promicanjem kritičkog mišljenja i kulture dijaloga. Na Hrvatskoj radioteleviziji bila je urednica u Programu za djecu i mlade, uređivala brojne emisije i projekte iz područja filozofije, etike, logike, književnosti i građanskog odgoja. U nevladinim udrugama Hrvatsko debatno društvo i Forum za slobodu odgoja radila je kao voditeljica edukacija učenika, studenata i nastavnika. U nevladinom sektoru imala je priliku steći i bogato volontersko iskustvo. Od 2019. godine na dugotrajnom je bolovanju. Od tada se posvetila čitanju i pisanju. Objavila je zbirku pjesama Harikla, Meandar, Zagreb, 2024.

146. Pisci na mreži, 27. kolovoza (srijeda) 2025. u 17 sati: Goran Milaković

Gost 146. programa Pisci na mreži bit će Goran Milaković, pjesnik kristalnih riječi i traženja kruha, za prije i poslije, iznimnih životnih i radnih iskustava i znanja, svega što pjesništvu treba i s čim se bori. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Goranom Milakovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Goranom Milakovićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Goranu Milakoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://strane.ba/goran-milakovic-jedna-pjesma-2/glazbe/#google_vignette

https://strane.ba/goran-milakovic-jedna-pjesma/

https://mvinfo.hr/clanak/poezija-u-drugom-filmu-goran-milakovic

https://p-portal.net/goran-milakovic-vazan-je-samo-unutarnji-nemir

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/kultura/goran-milakovic-i-marko-pogacar-poezija-je-potpuna-divljina-gdje-je-dopusteno-sve-knjizevnost-je-nacin-organizacije-grade-612649

https://lupiga.com/vijesti/autorice-u-gostima-ponedjeljkom-pet-pjesama-gorana-milakovica

https://booksa.hr/kritike/kruh-za-poslije-neprestano-na-rubu

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

Filip Kučeković

'Kruh za poslije': Neprestano na rubu

Kruh za poslije, Multimedijalni institut, Zagreb, 2025.

 

Već neko vrijeme sintagmu „kruh za poslije“ nemamo priliku susretati na izlozima pekarnica i ostalih mjesta na kojima se prodaju pekarski proizvodi. Ideja je u svojoj srži humana. Osobe koje si mogu priuštiti kruh, odnosno barem dva, kupe jedan i ostave ga u pekarnici kako bi ga nakon njih mogao uzeti netko tko si kruh kupiti ne može. Pa iako se takvom djelovanju može prigovoriti da je riječ o jednom navlastito kapitalističkom humanitarizmu koji sustavne probleme siromaštva i gladi nastoji razriješiti na individualnoj razini, neosporno je da situacija u kojoj kruh postaje svojevrsna transklasna štafeta koju sretniji pojedinci predaju onima manje sretnima itekako može poslužiti kao naslov pjesničke zbirke. 

A upravo se tako jedna i zove: ona Gorana Milakovića objavljena ove godine pri Multimedijalnom institutu poznatijem kao MAMA. Riječ je autoru kojem je ovo druga zbirka poezije nakon Rudnika stakla objavljenog 2019. godine. Zbirku Kruh za poslije čine pjesme, poema i pisma, a sastoji se od četiri prilično heterogene cjeline koje se svaka na svoj način bave pokušajem uspostave lirskog subjekta odnosom s drugima, u čemu, naravno, ne uspijeva jer je svaki pokušaj konstituiranja stabilnog subjekta tekstom unaprijed onemogućen samom naravi teksta. Takav je pokušaj pronalaska temelja u protejskoj naravi jezičnih konstrukcija i formalnih obilježja književnog teksta od početka predodređen na neuspjeh, a uspjeh Milakovićeve zbirke ovisi upravo o načinu posredovanja tog neuspjeha.

Prvi način na koji se lirski subjekt pokušava oblikovati je putem svojih prethodnika, pjesnika i pisaca, u dijelu prikladno nazvanom Posvete. U njemu se pred čitateljem ustanovljuje popis, svojevrsna osobna lektira i privatni kanon u kojem se nalaze prilično raznorodna imena poput Ivana Gorana Kovačića, Vaska Pope, Maksima Gorkog, Henrija Michauxa, Danijela Dragojevića, Refika Ličine, Gustavea Flauberta, Zbigniewa Herberta i Šabana Šarenkapića. Međutim, odmah valja otkloniti mogućnost da se radi o nedvosmisleno pohvalnim tekstovima u kojima se lirski glas nastoji afirmirati tako što parazitira na tuđim tekstovima i autorskim ličnostima. Umjesto toga Milakovićev subjekt svojim posvećenicima pristupa na mnogo kreativnije i začudnije načine. Tako Ivanu Goranu Kovačiću u pjesmi U Lukovdolu pristupa analitički pa raščlanjuje njegov leksik u formi natuknica, čime pokazuje živost autorovog jezika koja bi se u sintetičkim pregledima njegova stvaralaštva mogla previdjeti. Riječ je o svim pješačicama, njivetinama, lastavičnjacima, jastučenju, besavješćenju i mjesečenju bez kojih bi jezik autora Jame bio manje začudan.

U idućoj će posveti lirski subjekt u nepoznatom čovjeku na tuzlanskom aerodromu ugledati pjesnika Vaska Popu. Pjesma je to bez naslova, sažetog izraza, kratkih stihova i bez rime, baš onih poput samog pjesnika kojem je posvećena. I u tom je slučaju jasno da je identifikacija moguća jedino kao pogrešna identifikacija budući da je od samoga početka jasno da Vaska Pope nema, osim u stihovima koji, ma koliko se formalno trudili približiti originalu, u tome ne uspijevaju.

Milaković u zbirku uvodi i zanimljivu gestu pjesničkog ready-madea kada u nju uvrštava pjesmu Zbigniewa Herberta Priča o ruskim emigrantima, da bi čitatelj stranicu kasnije našao pjesmu priča o ruskim emigrantima sto godina kasnije. Neuspostavljeni autor ne samo što odbija biti Herbertova sjena duga stotinu godina, nego Herberta i ispravlja. U vlastitoj pjesmi otklanja Herbertov pjesnički višak za koji kaže da izmišlja, naime šaputanja i svjetla zabava koja su se palila, a kojih danas kao ni onda nije bilo. Nema i nije bilo ni samovara, ni svete ikone, ni zastave, sve su to dodaci i nadomjesci koje poezija dodaje povijesti ne bi li se lakše čuo pjesnički glas, isti onaj glas koji Milaković u svojoj pjesmi nemilosrdno podriva i još jedanput prokazuje kao utemeljiv u tekstu.

Posebno se u tom smislu ističe pjesma radovan u kojoj lirski subjekt promatra sudionike pjesničkih susreta pitajući se koji bi od njih mogao opet postati radovan. Estetski kriterij uspostavljanja subjekta time je razdvojen od etičkog jer ovog potonjeg tekst ne poznaje, što znači da se u tekstu ne može pronaći ništa više ili drugačije od samoga teksta.

Sljedeća cjelina nazvana je Dron i sačinjava poemu od trinaest dijelova u kojima se lirski glas obraća dronu, instanci za koju kaže da je stakleno oko ali pravo što sve jednako vidi. Pokušaj je to subjektivacije lirskog glasa na pozadini božanskog, svemogućeg i sveznajućeg entiteta, u ovom slučaju čitatelja pod čijim se okom nalaze njegove pjesme. Ciklus stoga započinje lajkozom:

bolesti raskošne asimetrije

u opažanju stvarnosti

napada uglavnom fine

diskurzivne cure i dečke

s jakim smislom za zarez.

Pisanje kao bolest nije nov motiv, ali postajanje subjektom putem bolesti pisanja nešto je što karakterizira poemu Dron, kao i čitavu Milakovićevu zbirku. Već u sljedećoj pjesmi bavi se šahistom Svetuškinom koji je počinio samoubojstvo dok je u zubima nosio kruh za poslije koji se javljao kao naslov zbirke. Propadanje, bilo da se radi o propadanju države, burzovnih indeksa ili prolaznosti života, bolesti, tumoru na mozgu odašiljača navedenih iskaza, preokupacija je koja ga progoni i u kojoj mu dron ne može pomoći koliko god ga on apostrofom nastojao uprisutniti u tekstu.

Jedina mogućnost stvaranja odvija se u jeziku:

mrave jede mravojed

a mravojeda jede

mravojedojed.

Ali tražiti u njoj smisao koji će se proširiti izvan jezika besmisleno je poput i besmislene beskonačnosti koja se pojavljuje na planu iskaza u pjesmi. Umjesto toga kreacija se zadržava samo na razini teksta u kojem nizanje leksičkih jedinica postaje književni postupak.

Treći dio zbirke najopsežniji je i obuhvaća gotovo polovinu čitave zbirke, ali je ujedno i najmanje koherentan i određen konceptom, a u naslovu Ljudi, životinje i problemi naznačeno je da će se baviti prilično različitim materijalom. I u ovom se slučaju lirski subjekt pokušava uspostaviti oblikovanjem iskaza o različitim pojavama poput koze, oca, majke, kapitalizma, goluba i sl. Širok spektar pojava u ovim je pjesmama našao svoje mjesto u kojemu se može književno oblikovati, što može dati prilično dobar uvid u sve ono u čemu lirski subjekt može prepoznati poeziju i potencijal za raspisivanje. Ipak, dok funkcioniraju pojedinačno, te pjesme zajedno ništa ne povezuje osim samog odsustva poveznice, zbog čega su i najslabiji dio zbirke.

Posljednji dio, možda i najintrigantniji, nazvan je Pisma Biljani, a iza njega se nalazi dvanaest pisama koja je lirski subjekt uputio dramatičarki Biljani Srbljanović prilikom dogovaranja neodržanog intervjua. Pisma su slana tijekom razdoblja od deset godina pa je naslovljenica na prva još i odgovarala, dok se na kasnija oglušila, kako nas sam lirski glas izvještava na početku toga dijela. U pismima se bavi intervjuom, ali njihov pošiljatelj, redovito potpisan kao Goran Milaković, u njih često uvodi vlastita razmišljanja vrlo slična prethodnim pjesmama. U njima se bavi Heideggerom, svojim dilerom Ivicom, Kraft-Ebingom, Kišem, Harmsom i Ugrešićkom ne bi li provocirao Biljanin odgovor koji u zbirci ne donosi. Pismo tako uvijek dolazi na pogrešnu adresu, a pošiljatelja paradoksalno otuđuje od onoga kome je upućeno. Šutnja primatelja, odnosno neprimatelja, ne da potpisanom Goranu Milakoviću da postane subjekt ni putem pisanja, što dovodi do krajnosti neuspjeh subjektivacije.

Kruh za poslije hermetična je zbirka poezije u kojoj se pojedini autobiografski i autofikcionalni trenuci tek naslućuju, ali nisu presudni za njeno razumijevanje i čitanje. Sastavljena od heterogenog sadržaja, njezina je koherencija neprestano na rubu i prijeti da se raspadne, što se i događa u trećem dijelu zbirke, ali nasreću posljednjih dvanaest pisama ipak uspijeva zaokružiti cjelinu, što je konačno čini uspjelom. Ako nakon prve Milakovićeve zbirke nismo znali u kojem će smjeru autor krenuti, izgleda da to ne znamo ni nakon druge, a koliko je to dobro ili loše, odlučit će autor sam, svojom trećom zbirkom.

Međutim, da se vratimo početnom pitanju. Kako pronaći žarište poetskih iskaza koji su pred čitateljem ako neprestano pokazuju da se lirski subjekt ne može izgraditi tekstom i na tekstu? Od posveta zaslužnim prethodnicima, preko obraćanja višem entitetu drona i poetskog usisavanja svakodnevne stvarnosti pa do pisama upućenih autorici, čini se da ništa ne uspijeva. Odgovor bi se mogao kriti na početku, u prvom dijelu, odnosno posveti Danijelu Dragojeviću:

danijel

na jednoj fotografiji danijel dragojević

u zimskoj prevelikoj jakni bježi brzo

iz fotografije žuri čini se

još nešto treba obaviti gore

prije nego se izjednači

voda koraka s nulom srebrnom

na trenutak izgleda

kao da će uspjeti

ali gdje da bježi čovjek

meki s klapnama

Lirski subjekt opisuje poznatu fotografiju Danijela Dragojevića u kojoj on doista bježi okrenut leđima prema objektivu i promatraču, pritom ga uspoređujući s knjigom. Njegovo sljepilo koje mu ne dopušta da razluči između čovjeka i knjiga zarazno je. Čini se da i knjigu Gorana Milakovića treba shvatiti na isti način. Praviti se da ne vidimo razliku između Gorana Milakovića i predmeta koji držimo u rukama kada čitamo njegove knjige. Treba zatim posegnuti za klapnama knjige Kruh za poslije pa ćemo vidjeti da na njima nema mnogo, osim jedne fotografije. Na njoj vidimo čovjeka, koji se možda zove Goran Milaković, iako to ne treba uzeti sa sigurnošću, kako stoji u zimskom pejzažu kraj jezera. Na sebi ima plavi džemper i jarko roza zimsku kapu te je pomalo nagnut unaprijed. Djeluje kao da će pasti u jezero i nestati s fotografije. Pogled mu je usmjeren na otvorenu knjigu koju drži u rukama. Možda je poezija.

Booksa, 8. srpnja 2025.

Bilješka o autoru

Goran Milaković (1983) rodom je iz Županje. Diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju, radio u nevladinom sektoru, bio novinar Jutarnjeg lista, živio posvuda. Poeziju je objavljivao u časopisima i na književnim portalima. Objavio: Rudnik stakla, HDP, Zagreb, 2019; Kruh za poslije, Multimedijalni institut, Zagreb, 2025.

145. Pisci na mreži, 28. svibnja (srijeda) 2025. u 17 sati: LiDraNo (2025)

 

Gost 145. programa Pisci na mreži bit će mladi autori LiDraNovci i njihovi mentori (učitelji, nastavnici), zvuči jednostavno i neočekivano: Kako se to dogodilo? Kako će se to dogoditi! Održana je u Vinkovcima ovogodišnja smotra LiDraNo i bili smo, kao toliko puta dosada, ushićeni i sretni u svijetu kreativnih, radoznalih i literarno iznimno opremljenih učenica i učenika, pjesnikinja i pjesnika, kratkopričašica i kratkopričaša… I treba li više obrazlagati, ili jednostavno reći, na putu do sedam, ili više od toga broja: dragi LiDraNovci, dobro nam došli na 145. Pisce na mreži kao pisci, baš kao pisci! Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorima u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s mladim literatima, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s LiDraNovcima, odnosno njihovi tekstovi, rad i njihov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o LiDraNu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam mladi autori žele reći o sebi.

 

Poveznica

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2025/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2024/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2023/

https://www.azoo.hr/izdavacka-djelatnost-arhiva/lidrano-2022/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davni tekstovi: ali, evo ih sad!

Kratke priče u okviru jedinstvene teme: Četiri godišnja doba

 

Proljeće / Alergije

 

Moja prijateljica se ne smije približiti parku. Napravi li tu pogrešku zagorčat će si sljedećih pola mjeseca. Izgubit će nešto živaca i unakazit će svoje njegovano bijelo lice.

1. Izlaze joj maleni crveni plikovi.

2. Nos joj je ubrzo cijeli crven.

3. Lice je naraslo i nabreklo.

4. Više joj se ne vidi izraz lica.

5. Neuspješno pokušava nešto reći svojoj prijateljici.

6. Prijateljica joj umire od straha i panično joj zove roditelje.

7. Trče prema izlazu iz parka.

8. Roditelji su već tamo stigli autom.

9. Daju joj prvu tabletu.

10. Leži na zadnjem sjedalu auta i umire od bolova.

Pitanje: isplati li se učiniti pogrešku u proljeće i šetati parkom?

 

Filip Genda, Ekonomsko-birotehnička i trgovačka škola, Zadar, IV. r

 

Ljeto / Japanke

 

Dobiješ ih na početku ljeta od mame. Iz Sonika za 16 kn. Žute boje kao stvorene za ljeto. Jedva čekaš otići na plažu i prošetati u njima. Nosiš ih samo petnaest dana. To su tvoje prve japanke i baš su udobne.

I tako jednog dana hodaš na plaži, zapneš za kamen i one jednostavno puknu. Pukneš i ti. Želiš ih baciti ali nisi, baš su ti bile drage.

Sve što je lijepo, kratko traje.

 

Mate Brkić, SŠ Obrovac, Obrovac, I. r

 

Jesen / Šipak

 

– Djede, kad ćemo više ići, past će mrak – bila sam uplašena i uznemirena što ako me mama pozove da moramo krenuti kući.

Uživala sam u društvu s prabakom i pradjedom.

Tu sam večer pomogla pradjedu zasaditi šipak u dvorištu, između stabala trešnje i marelice.

Sada, kad sjedim s prabakom i slušam po stoti put ono što mi govori, vidim da taj šipak iz priče još raste i čuva prizore iz mog djetinjstva.

 

Tina Čačić i Antonija Šugar, Klasična gimnazija Ivana Pavla II., Zadar, II. r

 

Zima / Zavičajni čaj

 

Koliko vrsta čaja poznajete? Pijete li čaj u 5 ili samo kad ste bolesni? Imate li uopće iskustvo pijenja čaja? Znate li što iz njegove povijesti?

Ma koliko ih znali – zavičajni čaj je ipak najbolji.

Mjesto radnje: Kruševo

Godišnje doba: Zima

Vrijeme radnje: Zimska večer (u Kruševu lavež...)

Likovi: Cvjetno društvo. Fifi i ja

Stilske figure: Med, šećer, limun, napolitanke, domaćice

Upozorenje: Pažljivo piti. Ne opeći jezik! Opet!

 

Jadranka Karamarko, SŠ Obrovac, Obrovac, I. r

 

Primjer 1

 

GOSTI DOLAZE

 

Gosti dolaze.

Djedovi usput. Bake u subotu ili nedjelju kad smo svi doma. Nepoznate tete. Stričevi koji su sinoć došli iz Njemačke s po jednom čokoladom za svakoga i Mozart kuglama za mamu. Ujne koje uopće ne sliče na ujne od prošli put. Strine s raznovrsnim bolestima. Tatina braća i sestre s premalom djecom. Nećaci koji još ne govore i nećakinje koje govore samo „mama“. Bratići koji se već briju. Sestrične koje ne zanima nogomet, ali su ipak zgodne. Mamini i tatini prijatelji iz djetinjstva s još manjom djecom. Mamine prijateljice iz frizeraja s djecom. Tatini kolege s posla sa ženama, bez djece. Najnoviji prijatelji s plaže od prošlog ljeta. Susjeda iz zgrade s kolačima po novom receptu. Nastavnica iz osnovne, jer već dvije godine skupa zimujemo. Čestitari s istim poklonima kakve su već donijeli drugi čestitari. Blizanci koji su uvijek jednako odjeveni. Majstor koji nam je napravio centralno, a tata mu je nabavio karte za utakmicu. Gospođe u crnom koje su s prabakom išle u gimnaziju. Susjedi iz ulice s kojima obično čistimo snijeg. Debela žena koja je bila na televiziji. Nepoznati ljudi s curicom koji čekaju da se susjedi vrate doma, pa da ne stoje na ulici. Poštar kojeg bole noge od reume. Dva ćelava tima u narančastom koji prodaju šarene knjige, pa je mami žao jer su studenti. Maškare koje pojedu sve krafne. Šogor koji radi najbolji roštilj i šogorica koja je već tri puta kupila najpovoljnije lonce na dvadeset četiri rate. Tatini frendovi iz benda koji više ne sviraju. Tatin frend iz benda koji još uvijek svira. Mršavi cvikeraš „iz tatine firme“ koji čisti kompjuter od virusa, sa ženom kojoj je sve to „špansko selo, ha, ha“. CD pirat koji „nosi doma“ igrice. Mamina kumica s placa koja „nosi doma“ sir i vrhnje. Sestrin dečko koji studira tešku agronomiju. Teta koja mami „farba“ kosu s bojama koje nikad nisu „k´o na kutiji“. Gospođa koja nam dodatno hrani mačka jer mu „očito nije dosta“. Darko Rundek. Veterinar koji jednom mjesečno reže nokte našem kuniću, pa se zadrži. Bivši muž od stare prijateljice koji dolazi kad je kiša jer „tu blizu“ vodi sina na japanski. Nije baš tako blizu jer obično dođe potpuno mokar.

Gosti odlaze.

Svakog gosta pola sata dosta.

 

Pavle Gulić, I. r.

Klasična gimnazija, Zagreb

Voditeljica: Nevenka Šuvajić

 

A za današnji razgovor odabrani iz Zbornika LiDraNo 2025.

 

ROKO KATARINA

ŠTO MALI ROKO IMA PROTIV MIRE GAVRANA?

 

U malenom hrvatskom gradu po imenu Nova Gradiška živjelo je razmaženo derište koje su roditelji nazvali Roko. On je inače bio mali sebičnjaković. Mislio je samo na sebe i kada god bi ga netko uvrijedio, ogovarao ili zadirkivao, zdušno bi se naljutio. Roko je živio u svome svijetu, bez briga i napornih ljudi. Svoje djetinjstvo proveo je igrajući videoigre kao što su Super Mario i Sonic: Super jež. Iako je htio imati najveću kolekciju videoigara u svom razredu, imao je on i drugih, nematerijalnih želja… Najviše od sve želio je napisati knjigu i postati najpopularniji pisac u Novoj Gradiški. Tako je počeo pisati svoje književno djelo čuvenog naziva „Roko i prijatelji“. O spisateljskim naporima govorio je svojim prijateljima, a oni pak ostalima igrajući se „pokvarenog telefona“. Za tri je tjedna čak i časna sestra u mjesnoj crkvi znala sve detalje vezane za Rokovu knjigu. Svi su je s nestrpljenjem iščekivali…

Prošla je godina dana. Roko je krenuo u četvrti razred. Knjiga je skoro bila napisana. Na satu prirode učiteljica je dosađivala gradivom o zavičaju i njegovim posebnostima. Roko, naravno, nije obraćao pažnju na ono što je govorila. „Koga je briga za to?“, mislio je četvrtaš Roko. Međutim, u jednom trenutku začuo je pitanje koje je zaplijenilo njegovu pozornost. „Jeste li ikada čuli za pisca Miru Gavrana? On je također iz Nove Gradiške i jedan je od najpoznatijih gradiščanskih pisaca, a i najboljih u Hrvatskoj.“ Roko se odmah okrene prema svojem najboljem prijatelju Martinu.

„Oj, Martine!“, reče Roko ljutito.

„Što želiš?“, odgovori Martin tiho.

„Je li ovaj Gavran zapravo bolji pisac od mene?“, upita Roko.

„A što ti misliš, pametnjakoviću? Mi smo možda svim ljudima u ovome gradu rekli za tvoju knjigu, ali sigurno te neće zapamtiti kao velikog pisca“, posprdno će Martin.

„Ha, ti mi kažeš, četverooki jazavče? (Inače, Martin nosi naočale) Tebe pogotovo nitko ne zna!“, bijesno će Roko, gotovo da poviče.

„Ma stvarno si naporan, znaš li to?“, odgovori Martin.

Kako se svađa nastavila pod satom, učiteljica je vrisnula da se stišaju i na koncu ih uputila k pedagoginji na razgovor. Razgovor o neprimjerenom ponašanju za vrijeme sata. Martinovu, naravno, mislio je Roko.

Ipak, vrijeme čini svoje… Stigavši u peti razred, mali Roko značajno se promijenio. Više nije bio pun sebe. Možemo reći da se čak malo i stišao. Ne znamo što mu se dogodilo, možda peti razred, možda (pred)pubertet, a možda sve skupa... Njegova knjiga bila je odavno napisana, ali nije mu donijela ništa pozitivno osim bolova u prstima. I boli u duši, čim se spomene Miro Gavran čiji je roman „Svašta u mojoj glavi“ Roko bio prisiljen pročitati za lektiru. I ne znajući, koračao je prema knjižnici misleći na sljedeću dosadnu knjigu koja ga čeka iza zatvorenih vrata. Knjižničar Vedran uručio mu je spomenutu knjigu naglašavajući kako je Miro Gavran iz Nove Gradiške i kako je roman, koji drži u ruci, odličan! Knjižničar Vedran nije znao da je tu lektiru napisao Rokov nekadašnji neprijatelj Miro Gavran, onaj čiju spisateljsku slavu nikada neće dostići. Međutim, Roko je odlučio lektiri dati šansu… I znate što? Svidjela mu se!

Šesti je razred donio novi popis djela, a među njima se našao i roman „Zaljubljen do ušiju“. I opet Gavranov. I opet mu se svidio… A sjećate li se kada smo rekli da od lektire nikakve koristi? Slagali smo. Roko je, i ne razmišljajući, pred svojom razrednicom, koja ga maltretira hrvatskim jezikom pet sati tjedno, spomenuo svoje spisateljske dane i svađu s Mirom Gavranom.

„Kakva je to svađa o kojoj govoriš?“ upita nastavnica znatiželjno. 

Tada joj Roko ispripovijeda priču. Da, baš ovu o kojoj smo govorili.

,,Zvuči jako zanimljivo! Mogao bi tijekom zimskih praznika napisati sastavak na tu temu“, reče nastavnica odlučno.

,,Može... Ionako ne bih znao što raditi preko praznika“, slaže Roko. Istog trena Roko je zaključio da je pohvaljivanje vlastita rada bila vrlo loša ideja jer je dobio zadatak napisati priču, i to za neki „Librano“.

Tijekom praznika Roko niti dana nije pomislio na dobiveni zadatak jer je imao važnijeg posla. Igrao je i igrao svoje omiljene igrice sve dok mama nije viknula: „Roko Katarina, smjesta da si ostavio taj joystick!“ Ostavši bez igrica, razmišljao je čime će ispuniti slobodno vrijeme pa se prisjeti svog sastavka. Skrušeno upita mamu: ,,Mama, smijem li napisati sastavak za školu, na računalu?“

,,Pa može, ali samo ako je za školu“, odgovori ona. Tako se Roko prihvatio posla, a s maminim blagoslovom nastala je ova pripovijest o njegovu bivšem antagonistu Miri Gavranu. Možda neće biti izvrsna kao njegova, ali bit će jedinstvena i čudnovata. Baš kao što je i sam Roko!

 

 

Osnovna škola Mato Lovrak, Nova Gradiška

ŠTO MALI ROKO IMA PROTIV MIRE GAVRANA?

Učenik: Roko Katarina, 6. razred

Voditeljica: Irena Rakonić

 

JAN BAGIĆ

TJESKOBA

 

Jedne subote čitao sam Bum Tomicu u svojoj sobi kad sam odjednom začuo zvuk sirene. Iako sam znao da je to samo testna sirena za uzbunu, u meni se pojavio već poznat osjećaj tjeskobe. Otišao sam provjeriti kod tate je li sve u redu. Tata mi je upitao zašto ga opet gnjavim s time. Vratio sam se u sobu i počeo razmišljati kako Bum Tomica, iako ima dosta problema, ne muče ga i ne zabrinjavaju ga toliko kao mene.

Navečer, na Dnevniku (a ja jako volim gledati Dnevnik) su ponovno spominjali ratove, naoružavanje i vojni rok. Pojavio se poznati osjećaj tjeskobe. Ratovi, oružje, sukobi, Putin, vojno obrambeni savezi, Izrael, uništenje, Hamas, pokolj, smrt, teror, 3. svjetski rat, tenkovi, agresija, juriš, napad, bombe, stradala djeca, vojni rok… misli su koje ne mogu izbaciti iz glave. Noge mi se zatresu, krv u žilama sledi i ponestane mi daha. Prerano sam otvorio vrata svijeta odraslih. Muče me problemi koji bi me trebali mučiti tek kad odrastem. A zapravo ni tada. Iz tih misli odjednom me dozove mamin glas koji mi govori da moram na večeru.

Legao sam u krevet i usred noći probudio se sav znojan. Imao sam noćnu moru. Pogledao sam na sat, bilo je 02:34. Uletio sam u maminu i tatinu sobu i ispričao im o svojoj noćnoj mori. Sanjao sam gospodina u odjelu i sa kravatom kako mi kuca na vrata. Zvao me na služenje vojnog roka. Viknuo sam od užasa i probudio se. Roditelji su me uvjeravali da neću morati služiti vojsku i da će sve biti ok.

Iduće jutro je prošlo kao i obično. Vikendom smijem igrati računalne igrice pa sam ih igrao s prijateljima. Popodne je mama pustila neki rock bend zvan Guns N' Roses, a ja sam mudro zaključio da u igricama biram guns, ali ipak u stvarnosti roses.

I to vam je moja tjeskoba. A vi dragi odrasli molim vas manje gunsa, a više rosesa (u stvarnosti naravno).

 

 

Osnovna škola Jordanovac, Zagreb

TJESKOBA

Učenik: Jan Bagić, 4. razred

Voditeljica: Maja Baran

 

KATJA ŠTUDIR

NIJE FER

 

Nije fer što moram davati zagrljaje roditeljima na različitim adresama.

Nije fer što tata mami više ne kupuje cvijeće.

Nije fer što školske događaje moram prepričavati dvaput.

Nije fer što je mama često zamišljena i ljuta.

Nije fer što tata često nema kome čitati priču prije spavanja.

Nije fer što društvene igre za 2-4 igrača uvijek igram u dvoje.

Nije fer što me tata ne može vidjeti kad poželi.

Nije fer što mama nema kome dati pusu za laku noć dok sam ja kod tate.

Nije fer što u šetnji mogu držati samo jednu ruku.

Nije fer što mama mora sama nositi teške vrećice iz trgovine.

Nije fer što tatu nema tko pozdraviti prije odlaska na posao.

Nije fer što više nemam zajedničkih fotografija na kojima se roditelji smiješe.

 

 

Osnovna škola Većeslava Holjevca, Zagreb

NIJE FER

Učenica: Katja Študir, 3. razred

Voditeljica: Doris Dobranić Bakša

 

LOVRO REŠETAR

GRANICA GORČINE. BETON BRUT '54

 

[to zemlja je što izrodi duše naše što povuku za sobom ruke hladne / zelene / prljave da budu žive i ljube stvari kao što On ljubljaše Nju]

 

Blijedo hladno sunce cijedi se po zidovima, u

ritmu stroja ostavlja mrlje svjetlosti na betonu

svačega tu ima, no odavno ne postoji čežnja ni

… ti

 

nebo nije plavo

nebo je komad lima

zakucan na čelične šipke

 

I.

dvanaesti kat smrdi na vruću plastiku. netko psuje kroz

otvorena vrata lifta. žena s rukama u vrećicama ne okreće se.

pločice u hodniku hladne su i masne.

stopala ostavljaju otiske.

otisci nestaju u betonu.

ruke su u džepovima – praznim, Ministre! – ali ne griju se.

načas crveno svjetlo zatreperi iza vjeđa pa

nastavi put u još tužniji suton.

 

II.

dan je predug. noći kratke. legao sam u krevet. popločanih

večeri šeću ljudi i njihovi strojevi. ostajem unutra briga me za „svjež“ zrak.

učim Descartesa: um je nefizički entitet, područje svijesti, dok je tijelo…

negdje se drugdje nastavlja pisati.

 

III.

muškarac na suprotnoj obali skuplja plastične boce. tup zvuk pri sudaru.

možda Charon nudi povratnu naknadu.

 

Hladan kamen pod čelom šuti

šuti kao molitva što nikada nije stigla u dlanove njezine – u njezine vene

zato palim ovu kožu, ove ruke

 

iz dima raste nešto manje od mene

nešto bliže tebi

pa se pitam: zašto gorimo i zašto ljubimo stvari koje nikada nisu znale ljubiti nas

zato

nebo nije plavo

nebo je komad lima

 

 

Srednja škola Ivanec, Ivanec

GRANICA GORČINE. BETON BRUT '54

Učenik: Lovro Rešetar, 4. razred

Voditeljica: Maja Držaić

 

ANGELINA HARČEVIĆ

PREOBRAZBA 2.0 ILI KAKO JE GRGUR POSTAO VIRALAN

 

Jednog jutra, Grgur Samsa probudio se u svom krevetu, ali osjetio je da nešto nije kako treba biti. Umjesto zvuka alarma, probudio ga je zvuk notifikacija koje su dolazile sa svih strana. Mobitel na noćnom ormariću bio je vruć od stalnih vibracija.

Još pospan, posegnuo je za telefonom i šokirao se – umjesto svoje ruke ugledao je… ekran. Da, ekran! Njegova desna ruka sada je izgledala poput pametnog telefona, dok je lijeva imala oblik tableta. Zbunjeno je ustao i prišao ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno emotikonima: smajlići, srca, pa čak i one glupave naljepnice koje nitko nikada ne koristi, a na čelu mu je pisalo #trending.

Panično je otvorio svoj Instagram profil i vidio da ima milijune novih pratitelja. Njegova najnovija objava – koju nije ni postavio – bio je live stream njega kako spava, uz caption: Preobrazba uživo! Komentari su se nizali – OMG, je li ovo stvarno?, Nova generacija influencera! Grgur je kralj!, Hoće li biti giveaway?

Pokušavao je shvatiti što se dogodilo. Njegovi pokušaji objašnjenja roditeljima bili su uzaludni, jer svaki put kad bi otvorio usta, umjesto riječi izlazile su fraze poput: „Like, share, subscribe!“.

„Grgure, molim te, prestani se snimati dok jedeš!“, vikala je majka očajna zbog kamera koje su bile uključene čak i za vrijeme doručka.

„I prestani s taganjem naše mačke! Ljudi me pitaju zašto je Mrki sada sponzor hrane za kućne ljubimce“, nadovezala se sestra.

Samo je otac odmahivao glavom: „Bio je normalan dečko dok nije instalirao TikTok.“

Jedini tko je bio sretan bio je njegov šef iz dostavljačke firme. Više nije morao ići na posao – dovoljno je bilo da objavi fotku s paketom i prodaja bi skočila za 300%. „Ti si naš najvažniji zaposlenik!, rekao mu je šef. „Ali, molim te, nemoj se opet zamrznuti usred live streama kao jučer.“

Prijatelji? Ili pratitelji? Prvi tjedni su bili kaos, ali Grgur se prilagodio. Međutim, ubrzo je shvatio da je njegovo „novo normalno“ poprilično usamljeno. Prijatelji su ga prestali zvati. Umjesto toga, slali su poruke: Ej, brate, možeš me označiti u nečemu?, Aj, ubaci me u neki giveaway, molim te!, CAAREEE!!! Te večeri, nazvao je svog najboljeg prijatelja, ali umjesto pozdrava, čuo je razočarani glas: „Grgure, brate, jesmo li još prijatelji ili sam ti samo još jedan follower?“ Htio je odgovoriti, ali linija je već bila prekinuta.

Bio je sve popularniji, ali istovremeno sve izoliraniji. Kada je pokušao ugasiti svoj mobitel, shvatio je da je to nemoguće. Baterija njegovih ruku nikad se nije praznila. Čak i kad bi pokušao spavati, neprestane notifikacije i zahtjevi pratitelja držali su ga budnim. Na društvenim mrežama pratitelji su tražili više sadržaja, više lajkova, više svega.

Jednog jutra, dok je gledao svoje ruke koje su neprekidno svijetlile, odlučio je stati na kraj tom apsurdu. „Ako prestanem postojati online, možda ću ponovno biti stvaran,“ pomislio je. Započeo je svoju pobunu tako što je počeo brisati aplikacije iz tijela. Ekran na desnoj ruci postajao je sve tamniji, dok je lijeva ruka treperila kao da moli za milost.

Na kraju, kada su sve aplikacije nestale, osjetio je tišinu po prvi put nakon nekoliko mjeseci. Sjeo je na pod sobe i duboko udahnuo. „Napokon slobodan“, pomislio je.

No, kada je pogledao u ogledalo, opet šok! Njegove ruke su nestale. Zatim noge. Njegovo tijelo bilo je prazna silueta od pikseliziranih linija, gotovo prozirno. Grgur Samsa prestao je postojati i u stvarnom svijetu.

Sestra je zastala na vratima, ušla u sobu i vidjela samo ugašeni mobitel na stolu. „Prolazni trend“, rekla je sama sebi, pokupila uređaj i stavila ga u ladicu.

Tjedan dana kasnije, novi influencer Max pojavio se na sceni. Imao je više pratitelja nego Grgur ikad. Ljudi su ga obožavali, a Gregor je postao samo još jedan zaboravljeni trend u svijetu algoritama.

Na kraju, svijet društvenih mreža nastavio je dalje, ravnodušan prema Grgurovom nestanku. Jer u svijetu društvenih mreža, uvijek postoji netko novi, uvijek postoji još jedan hastag. Grgur Samsa postao je ono čega se najviše bojao – nevidljiv.

 

 

Srednja strukovna škola Makarska, Makarska

PREOBRAZBA 2.0 ILI KAKO GRGUR POSTAO VIRALAN

Učenica: Angelina Harčević, 3. razred

Voditeljica: Magdalena Antonini

 

 

ROKO BARBIĆ

U POZADINI

 

Noćne smjene u malom gradu bile su monotone, ali iscrpljujuće. Ivo je radio na centrali hitne službe već sedam godina, u gradiću koji je imao manje stanovnika nego prosječna gradska četvrt većih gradova. Rijetko se na takvu mjestu događalo išta uzbudljivo. Danju ponekad pijani obračun, zalutala krava na cesti i slično. Noću gotovo da se radilo o gradu duhova: rijetki hitni pozivi, svjetla ugašena i beskrajna tišina. Policijska postaja imala je svega dva patrolna automobila, a većinu noći proveli bi parkirani na benzinskoj, grijući ruke oko plastičnih čaša kave. Ivo je svakim dolaskom u smjenu osjećao težinu rutine. Njegov glas, nekada pun žara i empatije, sad je bio prazan i mehaničan. Osjećao je da se troši na gluposti, dok svijet izvan ove rupe ide dalje. Ali kada telefon zazvoni, sjeti se on svoje dužnosti, uspravi se i započne razgovor.

“Hitne službe, izvolite?” rekao je, pogleda usmjerena prema bljeskajućem crvenom svjetlu na konzoli.
“Netko je u mojoj kući!”, začulo se s druge strane. “Mislim da se netko skriva.”

“Razumijem. Recite, gdje se nalazite? Koja je Vaša adresa?”

“Pavlov put 23, u kući sam.”

“Hvala. Možete li mi reći svoje ime?”

“Milan. Milan Perić.”

“U redu, Milane. Jeste li sami u kući?”

“Mislim da jesam, ali čujem korake... Netko je unutra!”

“Jeste li na sigurnom? Možete li se zaključati u sobu?”

“Da, zaključao sam se.”

“Dobro, ostanite na liniji. Policija je na putu. Možete li mi reći još nešto o tome što čujete ili vidite?”

„Spavao sam do prije pola sata, a onda me probudio zvuk odozdo. Zvučalo je kao razbijanje brave, pretpostavljam. Tad sam shvatio da nisam sam u kući. Netko je ovdje, čujem nečije korake dolje u boravku.”

Unio je njegovo ime u sustav, ne očekujući ništa važno. Pred njim su se pojavili sljedeći podaci: Milan Perić, 63 godine, živi sam u staroj obiteljskoj kući na kraju ulice, sinovi odavno odselili u metropolu. Zabilježeno je i da uzima lakše lijekove protiv bolova i tablete za spavanje. Nije imao kriminalnu prošlost ni prijave za nasilje ili za čudno ponašanje.

„Razumijem, Milane. Molim Vas, pokušajte se smiriti. Jeste li sigurni da ste sami u kući?”

„Da, samo sam ja. Ali... ali nešto nije u redu. Znate, probudio sam se od glasnog zvuka, kao da je nešto razbijeno. Mislim da je nešto u kući... netko je tu, moram biti siguran.”

„ Dobro, Milane, sve je u redu. Pokušajte se smiriti. Policija je već na putu. Možete li reći što ste točno čuli?”

„Ne znam... ne mogu shvatiti. Čuo sam korake, ali nisu moji. Nisu moji... I onda to razbijanje, kao da je netko nešto bacio, i sad ti koraci... dolaze iz hodnika. Mislim da je netko ušao, ali siguran sam da sam zaključao vrata.”

„Dobro, Milane, još je par minuta do dolaska policije. Recite, jeste li zatvorili i prozore? Ne izlazite iz kuhinje i ne otvarajte vrata dok ne stigne pomoć. Dobro?”

„Da, zatvorio sam... ali... osjećam nešto. Kao da me netko prati. I taj zvuk... kao da netko razmišlja za mene.”

Tada se, najednom, prekinuo poziv. Ivo je pomislio nazvati gospodina Milana da bi provjerio je li se što dogodilo, no sjetio se da to i nije najbolja odluka. U slučaju da mobitel zazvoni, mogao bi odati Milanov položaj i dovesti ga u opasnost. Odluka je bila jasna – samo čekati. Nakon nekoliko minuta policija je stigla do kuće. Milan je bio u kuhinji blijed kao kreda, vidno loše, s vrtoglavicom. Nisu pronašli nikakve tjelesne ozljede, ali bilo je jasno da nije bio u svom uobičajenom stanju. Bio je previše iscrpljen i zbunjen da bi mogao dati smislen odgovor. Iako su se čuli zvukovi koje je Milan spomenuo, ništa nije upućivalo na stvarnu prijetnju ili provalu.

Milan je bio prebačen u ustanovu. Liječnici su ubrzo dijagnosticirali shizofreniju. Dijagnoza je za sve bila logična – stariji čovjek koji živi sam, usamljen, pod stresom i s godinama sve skloniji paranoji. Obitelj je prihvatila sudbinu, a susjedi su o tome govorili nekoliko dana prije nego što su potpuno zaboravili. Milan je postao još jedno ime u registrima, još jedan “tragičan slučaj”.

Ivo je, isto tako, ubrzo prestao razmišljati o njemu, držeći to jednim od onih neizbježnih ishoda nečijeg mentalnog sloma. Grad je nastavio ustaljenim ritmom, a Ivo se vratio monotoniji noćnih smjena, umoran od predvidljivih poziva. S vremena na vrijeme prisjetio bi se tog čudnog razgovora, ali samo nakratko. Ionako nije imalo smisla propitivati prošlost. Nitko se nije zapitao o tome što je zapravo uzrokovalo Milanove halucinacije. Nitko nije preispitivao dijagnozu.

No u tišini, daleko od Ivina radnog stola i Milanove kuće, kutije tableta, uredno zapečaćene, skrivale su tajnu. Milanovi lijekovi nikada nisu provjereni. Netko im je mijenjao sastav, pretvarajući ih u tihu oružarnicu nesigurnosti i paranoje. Ne dovodeći išta u pitanje, sve se odvijalo očekivano – dijagnoze su postavljane, pacijenti slani na liječenje, a sustav je nastavio gutati ljude, bez osvrtanja. Nitko to nikada nije saznao. Ni Ivo, koji je tek nastavio mehanički odgovarati na pozive, ne sluteći da su ispod tog naizgled mirnog grada postojale pukotine koje se nikada neće moći popraviti. Dok bi noćna smjena završavala, a grad tonuo u tišinu dana, Ivo bi zapisao još pokoje ime u svoj dnevnik poziva. A negdje u pozadini, u sjeni svijeta, netko bi nastavljao po svome – bez prestanka, bez sumnje, bez kazne.

 

 

V. gimnazija, Zagreb

U POZADINI

Učenik: Roko Barbić, 2. razred

Voditeljica: Marina Dragović Gabrić

 

LEO KREMIĆ

SEDAM

 

deset je

kuna

ispod moga

jastuka

 

mama

nije trudna

i trebam ju

da mi dođe

gledat

utakmicu

 

pred tobom

vrtim

drvene pločice

sa slovima

i znam ih

sve

napamet

i naglas

čitam

slikovnice

 

ne jedem

rukama

burek

 

tvoja

baklava je

na malome

pijatu

i kava

još uvijek je

turska

 

Eid

al adha

mubarek

olsun

 

jer

još me nije

sram

pružit ruku

ni

da ti

to

izgovorim

 

jer deset je

kuna

ispod moga

jastuka

 

i još sam malen

i još si

moj

tata

 

 

Gornjogradska gimnazija, Zagreb

SEDAM

Učenik: Leo Kremić, 4. razred

Voditeljica: Sara Štivčević Bajramović