130. Pisci na mreži, 20. prosinca (srijeda) 2023. u 17 sati: Zrinka Posavec

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Današnji je gošća 130. programa Pisci na mreži Zrinka Posavec, pjesnikinja i pjevačica (akademska glazbenica, vokalna pedagoginja, kantautorica, dirigentica) koja u tekstu i životu kaže: svijet kao glas. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Zrinkom Posavec, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Zrinkom Posavec, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Zrinki Posavec da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Zrinka Posavec, Pjevaj, Molly, izbor, 2020.

Zrinka Posavec, Maria Callas, izbor, 2022.

Zrinka Posavec, Nova poezija, izbor, 2023.

Poveznice

https://www.youtube.com/watch?v=rPt-uV0I4yQ
https://www.youtube.com/watch?v=lqiVXp9FPoc
https://gloriaglam.hr/gg-talk/zrinka-posavec-stvarnost-je-moj-dobar-suradnik-dok-pisem-1670
https://www.youtube.com/watch?v=OuTi0Qfnj4U

https://zaklada-hazu.hr/zrinka-posavec-dobitnica-nagrade-dragutin-tadijanovic-za-2023/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davor Šalat

Ženska biofilnost kroz glas i tijelo

Zrinka Posavec, Maria Callas se baca u more, Fraktura, Zagreb, 2022.

Novom zbirkom Zrinka Posavec uspjela je ne samo „dovinuti“ se do letvice nacionalne scene nego ju je i „preskočila“ te se približila vrhu domaće tekuće pjesničke „proizvodnje“

Zrinka Posavec, u prvome redu poznata kao pjevačica i kantautorica, dakako i vokalna pedagoginja i producentica, postupno gradi i pjesničku „karijeru“. Naime, nakon prve zbirke pjesama Soba za buđenje iz 2015, koja je imala vrlo slabu recepciju, uvelike i zbog nakladnika lokalnoga dosega (Ogranak Đakovo Matice hrvatske), 2020. objavila je drugu zbirku pjesama Pjevaj, Molly, kojom je – i zbog nakladnika znatnije radijacije (Hrvatsko društvo pisaca) – uistinu postala „vidljiva“ i kao pjesnikinja. Druga zbirka izazvala je veću recepciju kritike i čitateljstva, a bio je očigledan i kvalitativni pomak te poetički i stilski pomalo „razbarušene“ i raznovrsne knjige. U njoj je, kako za knjigu kaže urednica Darija Žilić, „riječ o afirmaciji snažne ženske tjelesno-osjetilne pozicije“, odnosno autorica u knjizi „daje moćan glas svojim junakinjama, djevojkama, redovnicama, prijateljicama...“. Marko Pogačar zaključio je pak: „Pojedina mjesta u ovoj knjizi ukazuju na autorsko oko baždareno na detalj te očuđujući potencijal često previđenih, svakodnevnih mikro-situacija, no kao cjelini ne uspijeva joj dovinuti se do one na početku spomenute letvice (letvice nacionalne scene, op. D. Š.), kamoli preskočiti je.“

Dosezi kritike

Zanimljivo je da je i nova, odnosno treća zbirka pjesama Zrinke Posavec izazvala (čak i krajnje) oprečne ocjene. Tako Franjo Nagulov ocjenjuje da knjiga Maria Callas se baca u more „nesumnjivo predstavlja značajan trenutak za recentnu domaću produkciju“ te da je u rukopisu „dominantni udio kraćih, vješto realiziranih formi katkad upravo zapanjujuće kvalitete“. Srbijanski kritičar Vladimir Arsenić na portalu Booksa sasvim je pak suprotna mišljenja pa za Mariju Callas kaže da je „pomenuta zbirka umetnički podbačaj“. Uistinu, nakon spomenutih kvalifikacija čitatelj bi se zapitao govori li se tu uopće o istoj knjizi i kako je moguće da je dva iskusna i upućena kritičara (Nagulov i Arsenić) tako oprečno ocjenjuju. Već i to mnogo govori o dosezima, ali i ograničenjima kritike koja se, uza sve teorijske alate koji joj stoje na raspolaganju, u procjeni vrijednosti neke poezije mora osloniti i na uvelike subjektivnu kategoriju ukusa. Nije da se o toj kategoriji uopće ne bi trebalo raspravljati (kako tvrdi drevna maksima), no jasno je da se (nužna) rasprava o umjetničkoj vrijednosti ne može iscrpsti unutar argumenata koji ne bi bili uvelike obilježeni razlikama kritičarskih osobnih senzibiliteta.

Napredak iz zbirke u zbirku

Moja pak kritičarska intuicija i analiza ide u dva smjera. U prvome redu, čini mi se da Zrinka Posavec uvelike napreduje iz zbirke u zbirku, da u početku još neprofiliran nagovor poezije sve uspješnije i umješnije artikulira u sve domišljenije pjesme i poetiku koja postaje svjesnija svojih ciljeva i načina njihove izvedbe. Dakle, unutar njezina dosadašnjeg pjesničkog razvoja mislim da se svojom novom zbirkom Marija Callas se baca u more zasigurno uspjela ne samo „dovinuti“ do letvice nacionalne scene o kojoj je govorio Pogačar nego ju je i „preskočila“ te se približila vrhu domaće tekuće pjesničke „proizvodnje“. S druge strane, čini mi se da ni neki izraziti panegirici ni pretjerana kritičnost prema toj respektabilnoj knjizi ne pogađaju srž njezina visokog poetskog standarda, u velikoj mjeri inducirana čvrstom poetičkom i konstrukcijskom koncepcijom, ali i određenih vrijednosnih neujednačenosti unutar zbirke. Ja bih se, dakle, između „umjetničkog podbačaja“ i „zapanjujuće kvalitete“ prije zadržao na umjerenijim kvalifikacijama kao što su (iz)vrsne i neke manje uspjele pjesme, a cijelu bih zbirku vrijednosno svakako uvrstio u „gornji dom“ naše aktualne produkcije, blizu njezina vrha, koji pak u budućnosti ostaje otvoren vidljivom uzletu poezije Zrinke Posavec.

Pri analizi same zbirke valja imati u vidu da je pjesnikinja u njoj uvelike produbila, takoreći fundirala, svoje temeljne ideologeme ili temateme kao što su glas, pjevanje, dah, tijelo, erotičnost, senzitivnost, pozitivno doživljena ženstvenost, emancipacija, sloboda, kritika patrijarhata, društvena kritičnost, a većini tih odrednica zajednički nazivnik mogla bi biti biofilnost. Veći dio spomenutoga tematskog kataloga smjesta bi nas, barem u kontekstu povijesti hrvatske poezije, trebao podsjetiti na takozvane pitanjaše, odnosno književnike (ponajprije pjesnike) i teoretičare okupljene oko časopisa Pitanja na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ondašnja „dekonstrukcija društvenog konteksta“ i Derridina poststrukturalistička kritika logocentrizma u nekih pitanjaških pjesnika u prvi je plan stavila upravo tijelo kao prvotnu i predracionalnu životnu evidenciju te biofilnost kao životno naviranje koje proizvodi neprestane razlike nesvodive na niz racionalističkih binarnih opreka. Takva dekonstrukcija i biofilnost bile su toliko radikalne da su tada posve preobrazile prethodnu „razlogašku“ poetozofiju i donijele sasvim drukčiju poetsku koncepciju i jezik.

Dakako, Zrinka Posavec ne ide toliko daleko da bi posve promijenila ulogu pjesničkog jezika, ali je na sličnome tragu temeljnih predracionalnih kategorija tijela i glasa, koje su u svojim raznovrsnim modalitetima metonimije za biofilnost, dakle za sam život i naklonjenost prema njemu. Glas i tijelo čak na neki način prethode samu subjektu / subjektici, oni su u temelju svekolikog postojanja, te je pjesnikinjin glavni interes izbliza i konkretno „hvatati“ te raznovrsne modalitete pojavljivanja života sama koji kao glas neprestano vibrira u svemu i neprestano se očituje u senzacijama tijela. Upravo je ustrajavanje na „hvatanju“ tih modaliteta i glavna provodna logika cijele knjige.

Tako u prvome ciklusu pod naslovom Tehnika pjevanja subjektica, koja ima obilježja glazbene pedagoginje, objavljivanje glasa motri u refleksiji pjevačkih postupaka i tjelesnih adaptiranja na njih, koje izravnijim ili neizravnijim uvjeravanjem i edukacijom prenosi na svoje učenike. Uglavnom, u pjesmama u kojima se metaforika ograničava na izražavanje emotivnih nijansi, a mikronaracije na suptilne analize pjevanja, posve se – doslovno i metaforički – prepleću sva tjelesna stanja i sve vrste glasova koje tim stanjima mogu biti proizvedene. Zato je motivika tih pjesama izrazito korporalna, često i erotska, a baš svaki dio (ženskog) tijela, zajedno s gotovo tjelesno konkretnim emocijama, sudjeluje u oblikovanju glasa, dok glas, najčešće u obliku pjevanja, zadobiva ontološki status životnog pokretača. Posavec tu s iskazivanjem u prvome licu jednine domišljato kombinira personificirane karakteristike glasa i njihovo gotovo kataloško akumuliranje s iznijansiranom ekspresijom nutarnjih stanja te edukativnom apelativnošću kojom u tekst uvlači pretpostavljene učenike ili čak čitatelje.

U drugome pak ciklusu, po kojem je i cijela knjiga dobila naslov, načelo biofilnosti glasa i tijela suočava se s izrazitim, na koncu i tragičnim, ograničenjima. Njih nužno stvara društveni kontekst (kao što je patrijarhalno moralno sumnjičenje pjevačica općenito ili Onassisovo svođenje Marije Callas na njezinu pjevačku ili erotsku funkciju), ali i cjelina osobnosti te čuvene operne dive koja ne može pomiriti izrazit kreativni impetus i životnu nemogućnost ostvarenja istinske ljubavi. U pjesmama u kojima je znatno eksplicitnija u zahvaćanju društvenog ili duboko osobna konteksta (a uz ciklus o Mariji Callas to se događa i u četvrtom ciklusu Živio mali nožić, posvećenu uistinu tragičnoj povijesti mladih pjevača kastrata) Zrinka Posavec uglavnom piše pjesme s manje figurativnosti, a više stvarnosnih referencija i izjavnosti, s duljim rečenicama i počesto ispovjednim subjektom / subjekticom. Takve su pjesme, s jedne strane, potresnije, izravnije, konstativnoga stila s korištenjem kolokvijalnog, čak administrativnog rječnika, a njihova je moralna osuda preodjevena u iskaze onih koji su bili žrtve patrijarhalnih odnosa ili roditeljske ambicije. Tu se također brani sama biofilnost, odnosno glas i tijelo, no svojevrsna angažiranost tih pjesama, koja u borbi protiv stereotipa zna i sama posegnuti za stereotipnim sintagmama, ponekad zapravo može udaljiti poeziju od prisnosti sa spomenutom srži novoprofilirane poetike Zrinke Posavec.

Samosvjesna ženstvenost

U ostalim ciklusima knjige, a to su Glas, grlo, grozd, Pjesnik iz tihih sjemenki vuče plod i Svijet kao glas, pjesnikinja se nanovo oslanja na kombiniranje suptilnih tjelesnih, psiholoških i glasovnih nijansi, dakle, modalitete vlastitih primordijalnih životnih i pjesničkih silnica, s naglašenom sklonošću prema poetskom (gotovi zidićevskom!) minijaturizmu i mudroslovnom, poslovičnom stilu s jakim kontrastima i paradoksima. Tu doista zatječemo tekstove koji izvrsno kombiniraju refleksivnost oslonjenu na glavne pjesnikinjine temate te naglašenu metaforičnost, pjesme u kojima je Zrinka Posavec možda i najdojmljivija („Glas je sofa / udobna, tamnocrvena. // Meso od vibracija, / spolovilo, ključ“... „Glasnice koštice / vriju u toploj tekućini tijela, / prapočetak govora. / Košnice glas / u ravnicama, / drvo, stol za objed“... „Kad se bojite zapjevati, / sjetite se tko je u djetinjstvu / zatukao vaš glas“). ¸

Svojevrsna tematska i izrazna novost poezije Zrinke Posavec svakako je u izrazito afirmativnom, doslovno pozitivnom, viđenju ženstvenosti. To viđenje nipošto ne bježi od posljedica patrijarhatom priskrbljenih, ali i aktualnih trauma ili frojdovski mišljenih ženskih zakinutosti, ali je potpuno svjesno svih kvaliteta i dimenzija svojega ženstva, i to od njezine tjelesne, odnosno erotske, sve do emotivne, kreativne i duhovne razine. Biofilnost, ona ženska (za razliku od one pretežno muške, pitanjaške, poslije i kvorumaške) prije traume i na njezinu dnu nalazi glas i tijelo koji trepere, vibriraju u svim dimenzijama njihove čudesne životnosti. Time se djelomično otvaraju vrata u prostor koji u nekoj mjeri uspijeva izmaknuti zatvorenom krugu (samo)žrtvovanja i (samo)viktimizacije koji često prevladava u poetikama nekih drugih naših pjesnikinja, što je, rekao bih, znatna novost u ženskome samovrednovanju pa i, kolokvijalno rečeno, samoosnaživanju. Takva tematska, motivska, ali i intonativna novina odrazila se i na raznovrsnu izražajnost zbirke Marija Callas se baca u more, na njezinu metaforizaciju i mikronaraciju, gnomičnost i diskurzivnost, refleksiju i emotivnost, riječju, na širok i uglavnom funkcionalan stilski spektar koji se nosi sa svim nijansama predracionalnih životnih pokretača i njihovih najrazličitijih situacijskih artikulacija. Sve to pokazuje da je autorica očito napipala poetičku i aksiološku zlatnu žilu, a u budućnosti ćemo zasigurno svjedočiti i novim grumenima iskopanoga pjesničkog blaga Zrinke Posavec.

Vijenac, 765 – 29. lipnja 2023.

Bilješka o autorici

Zrinka Posavec, akademska glazbenica, pjevačica, vokalna pedagoginja, kantautorica, dirigentica i pjesnikinja, rođena je 16. lipnja 1981. u Đakovu. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku diplomirala je glazbenu kulturu, a zatim se usmjerila isključivo na usavršavanje glasa, te diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studij pjevanja u klasi profesorice Lidije Horvat-Dunjko. U spoju tradicijske glazbe, kojom se počela baviti već od ranog djetinjstva i klasične glazbene naobrazbe započela je solističku karijeru 2014. Njezini su koncerti etno glazbe Hrvatske i regije prepoznati kao iznimno značajni glazbeni događaji. Njezine vokalne izvedbe stilski su snažne, osobito u izražavanju emocija koje svojim glasom vrsnom lakoćom pretače u različita glazbena stanja. Na taj način čini spoj autorskog glazbenog izričaja i tradicijske glazbe. U njezinim se glazbenim recitalima isprepliće klasičan stil pjevanja, jazz i zvuk Orijenta. Zrinka Posavec bavi se, između ostalog, i etnomuzikologijom, zapisujući i obnavljajući tradicijsku građu cijele Hrvatske. Surađuje je s nizom kulturno-umjetničkih društava u Hrvatskoj i inozemstvu i sa školama folklora i institucijama koje se bave tradicijskom kulturom. Također je 2007. osnovala ženski vokalni ansambl Zwizde čiji su nastupi zapaženi i cijenjeni. Urednica je i producentica glazbenog albuma Op, lonci lončići (Croatia Records, Zagreb, 2015). Album je nominiran za diskografsku nagradu Porin 2016. u kategoriji Najbolji album folklorne glazbe.

Svoj prvi samostalni album Pantomima – Sevdah & Panonika (MAST produkcija), objavila je 2016. Nominirana je za diskografsku nagradu Porin 2017. Drugi samostalni album Gradovi i sela (MAST produkcija), na kojemu su snimljene uz njezine autorske i tradicijske pjesme objavila je 2018. U listopadu 2021. objavila je treći po redu u potpunosti autorski album Pjesme o ljubavi i tijelu (Croatia Records) koji je 2023. bio nominiran za diskografsku nagradu Porin u kategoriji Najbolji World Music album. U rujnu 2020. praizveden je njezin koncert sakralne glazbe za glas i orgulje Zdravo, zvizdo morska skladan na tekstove kantuala Filipa Vlahovića Kapušvarca iz 1736. u suradnji sa orguljašicom Katarinom Javorom. Također, 2020. piše glazbu za kazališnu predstavu Opera Ćelava pjevačica prema motivima Ćelave pjevačice E. Ionesca izvedenoj u produkciji Dramske akademije u Zagrebu. Djeluje kao vokalna pedagoginja, radeći kao nastavnica pjevanja u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici.

Objavila je knjige pjesama: Soba za buđenje (MH, Đakovo, 2015), Pjevaj, Molly (HDK, Zagreb, 2020) i Maria Callas se baca u more (Fraktura, 2022). Dobitnica je nagrade HAZU „Dragutin Tadijanović“ 2023. za najbolju zbirku poezije Maria Callas se baca u more. Finalistica je Nagrade Janko Polić Kamov 2023. za istoimenu zbirku.

129. Pisci na mreži, 29. studenog (srijeda) 2023. u 17 sati: Igor Beleš

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Današnji je gost 129. programa Pisci na mreži Igor Beleš koji se uvijek pitao „ kako bi mi život izgledao da sam ostao tamo, da se nije dogodilo to što se dogodilo. To ću si pitanje postavljati vjerojatno dok sam živ. Imao sam 13 godina ‘91. i tada mi nije bilo jasno kako se uopće moglo dogoditi toliko razaranje, kao što mi nije jasno ni danas. S druge strane, pisanje mi je bila svojevrsna katarza i uspio sam samome sebi ponuditi neke odgovore“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Igorom Belešom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Igorom Belešom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Igoru Belešu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Igor Beleš, Drvosječa, 2023.

Igor Beleš, Safet od Jaovorlaka, 2023.

Igor Beleš, Listanje kupusa, ulomak, 2023.

Poveznice

https://strane.ba/jagna-pogacnik-o-jednoj-knjizi/

https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/nova-knjizevna-senzacija-uvijek-sam-se-pitao-kako-bi-mi-zivot-izgledao-da-sam-ostao-u-vukovaru-no-imao-sam-13-godina-15374064

https://www.youtube.com/watch?v=VEv8JwydzNs

Spot (u kojem svira klavijature): (4) Listanje kupusa – YouTube

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Katja Grcić

Razlistavanje trauma

Igor Beleš: Listanje kupusa, Hena com, Zagreb, 2023.

Roman Listanje kupusa Igora Belaša svojim pristupom traumatičnim stanjima i događajima, u kojima disfunkcionalnost „sretnih“ obitelji zamjenjuje bitka za preživljavanje, situiranim u Borovo naselje 1991. godine signalizira da možda kao društvo – konačno odrastamo

Politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja

Roman Listanje kupusa Igora Beleša na hrvatskoj se književnoj sceni pojavljuje trinaest godina nakon romana Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić. Tamo gdje Hotel Zagorje započinje – odlaskom devetogodišnje djevojčice u prognanstvo, Belešov roman zapravo završava. U svom se prilično opsežnom književnom djelu Beleš primarno bavi onim što je ratu prethodilo, točnije međuprostorom rata i mira te suptilnom gradacijom tog zloslutnog kronotopa. O tome, baš kao i Bodrožić, Beleš piše iz vizure infantilnog fokalizatora, dječaka Zorana. Pomalo nalik nekom od klasika Enid Blyton iz njezina ciklusa Pet prijatelja, Beleš ratnu predigru opisuje iz vizure An družine, dječje skupine koju u Borovu naselju 1991. osnivaju Zoran, Goran, Bojan i Dragan, a kojoj se na kraju priključuje i djevojčica Nikolina. Način na koji družina kreće u tajnu misiju kojoj je cilj otkriti uzrok misterioznih nestanaka njihovih školskih kolega donekle podsjeća i na kultnu američku seriju Stranger Things u kojoj skupina djece u malom američkom gradiću Hawkins kreće u obračun sa „silom zla“ koja se skriva s druge strane stvarnosti, negdje u Upside Downu.

Ludi ljudi

Beleš ne imenuje „silu zla“ koja u njegovom romanu uzrokuje to da dojučerašnji susjedi i prijatelji odjednom jedni drugima ubijaju pse, uspoređuju prezimena, šaraju po zidovima kuća, kradu, prijete, te se u konačnici međusobno poubijaju, što pojačava dojam nalik onom nakon gledanja Stranger Things – mora da je riječ o nekom ludilu koje neobjašnjivo zahvati ljude i od njih učini ubojice, siledžije i kriminalce. U prilog tome ide i činjenica što nam i sam autor u tekstu ukazuje da se riječi ludi i ljudi razlikuju tek u jednom jedinom slovu. Pa iako je Belešov roman nježna posveta jednom traumom obilježenom djetinjstvu, jednoj uvelike „izgubljenoj generaciji“, jednoj državi koja se nije održala, iako autor gotovo kulinarskom preciznošću važe količinu nacionalizma, nasilja i netrpeljivosti s obje strane, hrvatske i srpske, ne mogu se oteti dojmu da je slijepa pjega svakog našeg diskursa o ratu devedesetih uglavnom prekrivena glazurom infantilne nostalgije naspram minulih mitskih vremena sreće i blagostanja ili pak generičkom ideološkom kombinacijom začina koja svaki pokušaj sagledavanja različitih „okusa“ rata devedesetih pokušava svesti pod predvidljivi meni s kojeg svako jelo zapravo prija isto, iako su meniji dvobojni, dvojezični i dvosmisleni. U tom smislu politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od spomenutih klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja. Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti.

Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti

Odrasla infantilnost

Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije. Loši očevi, očevi lažljivci, očevi koji napuštaju svoju djecu, očevi koji udaraju, očevi koji kradu, očevi koji piju, očevi koji potkupljuju svoju djecu, majke koje prešućuju, majke koje nariču, majke koje ljubav kuhaju i peru, ali je ne žive, majke koje ne znaju zaštiti, bespomoćne majke, majke koje ljubav trže. Time se Beleš opasno približio našem (post)jugoslavenskom Upside Downu, mjestu na kojem se zapravo sije svaki građanski rat, pa tako i ovaj naš – na međi između obitelji i društva, na pragu između privatnog i javnog, na liminalnom polju na kojem se pravila uspostavljaju kako bi ih se već sutra zamijenilo novima stvarajući tako beskonačnu petlju nemogućnosti pregovora, osakaćene komunikacije i emocionalne manipulacije. Što su intimne traume veće to se lakše i brže „rahli tlo“ kako bi ga se natopilo krvlju, urod kojeg će biti trajna i kolektivna destabilizacija, čime se uspješno pozornost od užasa u pozadini – interesnih igara moći i profita – skreće na užase ratnih stradanja. U tom smislu, Belešova je vještina prije svega u postavljanju stvari na pravo mjesto, ono koje nam omogućuje demokratičnost gledanja, što roman čini, kako je to uočio i Davor Špišić, izrazito filmičnim. Precizna ritmizacija teksta podsjetila me na sjajan tekst Damira Avdića u kazališnom komadu slovenskog redatelja Žige Divjaka Vročina. Riječ je o autorskom monologu u kojem Avdić dekonstruira ljudski mehanizam obrane od realiteta onda kada realitet nadilazi naše (emotivne) kapacitete poimanja. Jebote rat, kakav rat – gradira autor svoje mladenačko odbijanje da prihvati stvarnost, čak i onda kada ulice opustoše, kada granate nepobitno počinju padati, kada vojska postavi barikade, kada počinju pristizati osmrtnice. Avdić i dalje tvrdi – idem da snimam CD, jer rata neće bit. Opisivanjem mučnog prijelaza iz mira u rat iz perspektive djeteta Beleš zapravo opisuje i našu odraslu infantilnost. Čini to znatno vještije od sličnih infantilnih pripovjedača takve vrste sadržaja koji uglavnom ostaju preokupirani isključivo sobom i vlastitom traumom. Utoliko Listanje kupusa doživljavam kao kvalitetnije i vrijednije od dosadašnjih (auto)fikcijskih rakursa na ovu temu.

Neizbježno se, doduše, ipak nameće pitanje koliko djeca mogu biti svjesna ne samo ratnih užasa već i svojih disfunkcionalnih obitelji. Uglavnom im je vlastita obitelj jedini realitet kojeg poznaju, što ga automatski čini „normalnim“. Osim toga, uzemljenje svake (sretne) obitelji počiva na neumornom naporu da se prljavo rublje gurne što je dublje moguće. Rat je u Belešovom romanu prikazan kao izvanredna okolnost u kojoj briga oko očuvanja slike koju na van projicira svaka „sretna obitelj“ biva narušena nečim urgentnijim – preživljavanjem. Iako su Belešovi junaci ponegdje previše samosvjesni za svoju dob, a jezik pojedinih dječjih likova povremeno traži dodatno cizeliranje, riječ je o precizno strukturiranoj i slojevitoj priči. Ukoliko roman doživi uprizorenje u obliku filma ili serije, što mu od srca priželjkujem, bit će to prilika da se ovi nedostaci scenaristički dorade te da novi medij sadržaju doda na šarmu i kvaliteti.

Roman koji možda signalizira odrastanje društva

Roman Listanje kupusa značajan je iskorak u sagledavanju naše intimno-kolektivne prošlo-sadašnjosti. S vremenom možda zaista uspijemo pojmiti da je iza uništene ćirilične ploče, iza vulgarnih fašističkih grafita, iza napisane ispovjedne knjige, iza suicida ili iza ubojstva često potpuno ista kombinacija nemoći, bijesa, tuge i straha, samo što su neki baštinili jedne, a drugi sasvim druge mehanizme kanaliziranja tih emocija. Ako ovu kontroverznu misao uspijemo procesuirati možda uspijemo pridonijeti stvaranju preduvjeta za tu silnu solidarnost koju neumorno zazivamo ili pak antifašizam koji neće biti omeđen infantilnom vizurom svijeta u kojoj je zlo uvijek negdje drugdje, mi smo uvijek na ispravnoj strani, a uzroci svih užasa u svijetu nisu u nama samima već u Upside Downu. Čitanje ove knjige pritom bi moglo poslužiti kao ono što etnolog Arnold van Gennep naziva „obred prijelaza“, u ovom slučaju iz nezrelog, traumatiziranog stanja svijesti u ono odgovornije, samosvjesnije, kompleksnije. Pojava ovog važnog i dragocjenog romana naznaka je da smo kao društvo možda ipak konačno spremni – odrasti.

4. listopada 2023. / https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/

Katja Grcić (Split, 1982) spisateljica je, prevoditeljica i dramaturginja

Bilješka o autoru

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru. Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, a možda bi bio i trostruki da u međuvremenu nije postao prestar za tu nagradu. Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture i grada Rijeke za književno stvaralaštvo. Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine RiLit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča “33” adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Objavio roman Svitanje na zapadu, a roman Listanje kupusa osvojio je nagradu Fran Galović (2023). Živi i radi u Rijeci.

-GALERIJA SLIKA-

More Joomla Extensions

1944080 Pisci na mreži, srijeda, 27. rujna 2023. od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gost 127. programa Pisci na mreži bit će Boris Škifić „sve što piše, gradi iz osobnog iskustva. Sve je već zapisano u njegovoj podsvijesti i luta njegovim tokom svijesti“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Borisom Škifićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Borisom Škifićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Borisu Škifiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Kamen cvijet i amen, ulomci, 2023.

Pisma iz Vinogradske, ulomci, 2022.

Denis Derk, Pisma iz Vingoradske, Večernji list, 2023.

Željko Herceg, Pisma iz Vinogradske, Dalmatinski portal, 2023.

Dalibor Plečić, Pisma iz Vinogradske, Booksa, 2023

Pisma iz Vingoradske, Kamen cvijet i amen, naslovnice, 2023.

Poveznice

Kamen, cvijet i amen:

https://lamonabooks.com/velika-prica-o-malim-ljudima/

Pisma iz Vinogradske:

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Pisci na mreži, srijeda, 30. kolovoza 2023.

17:00 - 18:30

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU.

126. Pisci na mreži, 30. kolovoza (srijeda) 2023. u 17 sati: Mario Dabo

Današnji je gost 126. programa Pisci na mreži Mario Dabo „pjesnik dopisnica soli, slikar i kuhar“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Mario Dabom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Mario Dabom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Mariu Dabi da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Mario Dabo, Mi smo u sredini, Quorum, 5-6-2001.

Mario Dabo: Ali tko još mari za pisanje, Tema, 2022.

Mario Dabo, Dopisnice soli, izbor iz poezije, 2023.

Poveznice

https://gradskimuzejnovalja.hr/izlozba-radova-mario-dabo/

https://czknovalja.hr/svijetle-tocke-sjecanja-mario-dabo/

https://www.zagreb.info/dobra-klopa/chef-kultnog-zagrebackog-restorana-imam-sest-stentova-i-pace-maker-dobro-da-sam-jos-ziv/434239/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Miroslav Mićanović

Riječi i dodiri

Mario Dabo: Dopisnice soli, MH, Ogranak Novalja, 2023

Mario Dabo odašilje Dopisnice soli koje su po naravi stvari poslanje o stanju prostora – krajolika, zemlje i mora – ali i kao dio vlastitih radosti i nedoumica koje započinju i završavaju u riječima, u čitkosti „između redaka poput soli na golim tabanima“. Sol zemlje, poroznost riječi, nagrizanje i očuvanje prošlog i postojećeg opsesivno se zapliću i raspliću između onoga tko ih piše i povjerava, s onim tko ih prima, čita, na osebujan način dopisuje i mijenja. Što je dopisnica? Zaborav pisanja i znak pozdrava koji je odavna prekinut, ali sada iznova izranja kao, čini se, jedan od spasonosnih načina kojim se provjerava, konstituira i predstavlja vlastito tijelo i tijelo teksta.

Pjesnik se opsesivno bavi riječima i dodirima, dobivenim i izgubljenim u mreži vremena, dajući glas pamćenju i nijemom svijetu oko sebe i u sebi, svjestan da kuća „zatvorena u pismu ne da se ponoviti, iako se sama otvara i zatvara“. Mario Dabo dopisnicama soli, pjesmama u prozi, njihovim snovitim ustrojem, ritmičnim i strogim nizanjem pitanja i nemogućih odgovora, preslaguje i mijenja, istražuje i otkriva prostor koji se „nikada iz pustinje srca“ neće vratiti. Ozbiljno i ironično, paradoksalno i živo, Dopisnice soli istodobno su izvještaj o svakodnevici, o traganju za onim što pripada prošlosti i zaboravu, ali su ujedno način traženja figura moguće sreće, figura u jeziku svakodnevice, njezinih rituala i praksi.

Vjerujući da može učiniti „puno više od tog užitka“, u središtu Dabina pjesničkog interesa ostaje riječ, rečenica, kojim se odgađa neminovnost poraza, privida i odsutnosti. Riječ koja određuje narav sadašnjosti i moguće budućnosti, koja se pokazuje kao prošla i izgubljena… Između pohranjene slabosti i snage traju riječi „nošene morem zime“ i tim su trenutkom zahvaćeni oni koji čitaju Dopisnice soli, koji čitaju i otkrivaju njihova skrivena značenja.

Bilješka o autoru

Mario Dabo rođen je 1965. u Pagu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Novalji gdje još kao dječak počinje slikati i pisati poeziju, no životni put i relativno zadane okolnosti vodile su ga prema kulinarstvu. Nakon ugostiteljskog školovanja u Opatiji, postao vrstan kuhar u prestižnim zagrebačkim i inozemnim restoranima. Objavio je šest zbirki pjesama: Od marča do marča, Zagreb, 1996; Mi smo u sredini, Bjelovar, 1997; Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum, Zagreb, 2004; Požnjak, Novalja, 2006; Zimski zaljev, Novalja, 2009; Sol, Novalja – Zagreb, 2012; Dopisnice soli, MH Novala, Novala, 2023. Poeziju je objavljivao u Quorumu, Vijencu, Maruliću, Hrvatskom slovu, karlovačkom Svjetlu i na Trećem programu HR (Poezija naglas). Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini (1997), a pjesme su mu uvrštene u pregled Hrvatsko pjesništva devedesetih, prevođene na njemački, francuski i poljski jezik. Svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu Dabo se posve intenzivno vraća u svojoj pedesetoj godini, dakle 2015. Upisuje na Učilište za likovno obrazovanje, kreativnost i dizajn – Studio Tanay gdje kod likovnog pedagoga, profesora emeritusa na Likovnoj akademiji u Zagrebu Emila Tanaya, u individualnoj nastavi, pohađa smjer crtanja i slikanja (2015). Izlagao: samostalne izložbe u Zagrebu (2015), Novalji (2017, 2019, 2021) i skupna u Zagrebu (2015). Živi i radi u Zagrebu.

Stranica 2 od 21

Projekti

Resursi

Aquilonis

Stručno osposobljavanje

Pisci na mreži - Zrinka Posavec

Voditelji programa Pisci na mreži

Davor Šalat

Ženska biofilnost kroz glas i tijelo

Novom zbirkom Zrinka Posavec uspjela je ne samo „dovinuti“ se do letvice nacionalne scene nego ju je i „preskočila“ te se približila vrhu domaće tekuće pjesničke „proizvodnje“

Dosezi kritike

Napredak iz zbirke u zbirku

Samosvjesna ženstvenost

Bilješka o autorici

Pisci na mreži - Igor Beleš

Razlistavanje trauma

Ludi ljudi

Odrasla infantilnost

Roman koji možda signalizira odrastanje društva

Bilješka o autoru

Pisci na mreži - Galerija slika

Pisci na mreži - Boris Škifić

Pisci na mreži - Mario Dabo

Bilješka o autoru