23. listopada 2012.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Zvonko Makovic
Attendee key: Participant
Zvonko Maković
Veliki predjeli, kratke sjene
Tekst: Miroslav Mićanović
Knjiga izabranih pjesama Zvonka Makovića Veliki predjeli, kratke sjene (Meandar, Zagreb, 2000) potvrđuju ga kao iznimno sugestivna pjesnika i, ne malim dijelom, kreativnog protagonista hrvatske pjesničke scene sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Knjiga predjela i sjena, knjiga prostora i jezičnih strategija koncipirana je pomno, precizno i strogo, ona se ne želi pojaviti kao završena i arhivirana suma tekstualnopjesničkog rada već se nudi novim čitanjima i re/interpretacijama.
Govoreći o “opremi” knjige, moram priznati da me iznenadila restriktivnost izbora (nema pedesetak pjesama koje to jamačno zaslužuju, nema autorovih konkretističkih tekstova objavljenih svojedobno u Pitanjima, nisu uvrštene pjesme iz prvih triju knjiga U žilama će ljepota teći, 1968; Prostor voštanice, 1969; Karta svijeta, 1971 – čiji naslovi nedvosmisleno potvrđuju paradigmu kojoj pripadaju, “razvodnjeno razlogaštvo” reći će autor. Budući da su mi Komete, komete (1978) presudno mjesto otpora i razvrgavanja uhodanog odnosa: riječi – stvari, istine – laži, gdje “se jezik pojavljuje kao proizvođač činjenica jednoga istodobno strogog i stranog svijeta.” (Vladimir Biti), uvrstio bih gotovo cijelu knjigu u ovaj izbor.
Očit je trud da se knjiga organizira ne kao uređeni kronološki poredak stvari, raskošan i sveobuhvatan pregled nego se uz instruktivan, interpretativnoesejistički i poetološki dotjeran predgovor Krešimira Bagića “Je li moguće napisati sve – ispočetka?”, dizajn Borisa Maleševića, s minimalističkom i preciznom raspodjelom podataka i fotografije, produkcija Meandra doživljava kao vrijedna sugestija u rekapitualciji jednoga pjesničkog opusa.
Maković promišljeno izabire tekstove koji su konstitutivno (konceptualno i tematski) obilježili njegovo pjesništvo i upućivali na samosvjesnog autora koji ne piše i ne problematizira samo iz priručne stvarnosti i nužne jezične određenosti. On svoje knjige uzglobljuje u različita iskustva čitanja i pisanja (što uključuje gledanje, snimanje, prisluškivanje tjelesnofiziološko registriranje činjenica, sjećanje, snove, privide, prizore…) postajući tako kreator nove subjektivnosti, pjesnik koji je s pravom priskrbio etiketu “ustanovitelja” postmoderne senzibilnosti u hrvatskom pjesništvu.
Uvodni motto iz Brochove Vergilijeve smrti (prenesen iz knjige pjesama Prah, 1992) pokriva temelj Makovićeva tekstualnog rada: a to je doći do poetika sposobnošću da se sve apsorbira i ponovno napiše, jer samo je to poetično. Takvu sveobuhvatnom zahtjevu (nestrpljivoj potrebi za spozavanjem), potrebno je podrediti i vlastitu subjektivnost u ime projekta koji će se vrtjeti i izmicati zamci ustoličenja i smrti. Da će u tom pribavljanju materijala i prava na imenovanje i otkrivanje novog svijeta biti potrebno žrtvovanje figura za neki budući dobitak, pokazivalo se iz knjige u knjigu, kao što se sada čita iz pjesme u pjesmu. Opsežan je njegov repertoar, katalog figura i strategija: od jezične propulzije i njezina kontekstualiziranja u asocijativnim nizovima, smislovima, tragovima, gestama do stabilna diskurza, pisma, od samoukinuća vlastitog Ja i prepuštanja nizu preciznih opisnih iskaza do pjesničkog teksta kao pokretne membrana za usisavanje i protok raznorodnih fenomena svijeta.
Uvodni tekst “Ali” najavljuje paradoksalno priču s kraja knjige, naime, on u sebi sadrži dvostruki linearno-povratni put: rekonstruira iskustvo slušanja jedne pjesme iz djetinjstva na osnovi kasnijeg uvida u problem razumijevanja značenja teksta. Tekst na kraju knjige (Post scriptum) svodi pisanje na zgasnuće i crnilo iz kojeg bi se tek moglo krenuti: “Dim lagano nadražuje nosnice, a papir se pretvara u krhku, nepostojanu tvar koja napisane riječi preobražava u zagasito crnilo.” Kretanje, nomadizam (koji podrazumijeva lutanje i osamu, potragu za novim staništima, rubnost s koje se uvijek kreće prema središtu) bitno je polazište pjesništva Zvonka Makovića, što je on i sam izrijekom tematizirao: “Ni prema čemu ne gajim neki dubinski odnos posjedovanja i pripadanja. Ni prema vlastitoj književnosti, ni prema jeziku, ni prema domovini. To je nešto što me determinira i kao čovjeka i kao pjesnika. Kako u takvu svoju platformu ne puštam korijenje, mogu se po njoj lako kretati, sabirati, odbacivati, pristajati, ne pristajati”.
Odricanje se pokazalo djelotvornim sredstvom otpora spram uvriježene i uhodane (ideologizirane, institucionalizirane) tekstualne prakse. Raskid s nesputanom upotrebom jezika i njegovom neprovjerenom energijom, proizvodnja novog svijeta, pjesnički nepokrivenog i nepotvrđenog (Komete, komete) istodobno je napuštanje eksplicitne jezične prakse sedamdesetih i uvod u melankoliju, strah, patetičnost osamdesetih i raspršenost devedesetih (Činjenice, 1983; Strah, 1985; Ime, 1987; Točka bijega, 1990; Prah). Bagićeva interpretacija (postmodernističkog) subjekta upućuje na to da je “Makovićev lirski subjekt evoluirao iz nekritičnog korisnika jezika kao oruđa u njegova tvorca i gospodara da bi naposljetku sam relativizirao dosege poduzetih akcija.”
Punoznačnost naziva knjiga sukladna je njihovoj konceptualnoj i tematskoj dosljednosti i dotjeranosti: nakrcane su govorom ulice, banalijama i uzvišenim himnama, imenima iz povijesti umjetnosti, glasovitim rečenicama iz filmova i pročitanih knjiga, literarnim parafrazama, hladnim i besprijekornim opisima ulica, gradova, hotela, stanja stvari, filmskim rezovima, naracijom koju bismo pripisali francuskom novom romanu, Handkeovu životu bez poezije ili, s druge strane, Šalamunovu propitivanju istodobnosti jezika i povijesti, banalnosti i mita.
Nije nevažno reći da je knjiga Veliki predjeli, kratke sjene u dosluhu s današnjim čitateljem (što podrazumijeva potrošače teksta iz užitka, kritičare, pjesnike...) ne samo kao priručnik za putovanje kroz strategije i koncepte tijekom triju desetljeća hrvatskog pjesništva nego zrcalno – kao što su njegove pjesme stvarale mrežu tjelesnih podražaja, pokretale iz trajne sadašnjosti fluktuabilnu i lebdeću percepciju vlastite egzistencije – nas sada njegove pjesme zatječu i zahvaćaju u novim kontekstima. Trajnost u tom smislu postaje sa svim posljedicama odgovor njegovu bijegu i nomadizmu.
Stvarajući hrabro i žestoko – na rubovima zastale i rasprsle avangarde; odričući se vlastite (pjesničke) egzistencije u ime predmeta, prostora; imenujući činjenice, strah kao mjesta na kojima se hladnoćom i seciranjem, opisom suspreže silovitost jezika, dokida njegova proizvodnost; mijenjajući radikalno mjesto subjekta i mjesto govora za točku bijega – Maković demonstrira sposobnost teksta da opstane unutar divergentnih energija. U pjesmi “Prilozi za povijest hrvatske književnost” na somnabulan se i racionalan (kako se istodobno izrijekom u njoj imenuje prošlost) način zahvaća i zarezuje u tkivo povijesti. Međutim, u to naknadno zavirivanje unazad uvučeni smo iz današnjeg iskustva (svijeta i teksta) i kao da smo se našli, ne hoteći, u zagrljaju, nagnuti duboko u prazninu. Buka i vreva svijeta kao da je utihla, zagasitost i crnilo kao da su ponovno počeli određivati mjeru stvari.
Govoreći o mijenama, nomadizmu, izmještenosti u Makovićevu pjesništvu, o individualnim poetikama, iz perspektive pisaca svojedobno okupljenih oko časopisa Quorum osamdesetih (B. Čegec, H. Pejaković, M. Đurđević, D. Rešicki, G. Rem, K. Bagić, N. Petković, B. Zoko, V. Čolić, S. Petlevski, K. Mićanović…), mislio sam na upućenost u različita iskustva teksta – koja se sada, jednim dijelom naspram navale doslovnog mimetizma u hrvatskom pjesništvu devedesetih, pokazuju važna za uvjerenje u pisanje kao fragmentaran, nepredvidiv, nezavršen proces. Izabrane pjesme odjednom se nadaju u svojoj sugestivnosti, tekstualnosti (literarnosti) kao stabilan i pouzdan pjesnički diskurz, kao standard otpornosti mišljenoga pjesničkog jezika naspram ogoljelosti želje za pisanjem bez pokrića.
Knjiga izabranih pjesama Zvonka Makovića Veliki predjeli, kratke sjene tvorena kao fluidna i lebdeća, otvorena, intertekstualna struktura, još jednom se nudi kao izazovno čitanje tijela i teksta, da bi nas u toj višesmjernosti zahvatila u svoj vrtlog i ponudila se kao labirint s novim ne/prohodnim putovima.
Bilješka o autoru:
Zvonko Maković (1947) diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu sada je voditelj Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti. Prva knjiga pjesama objavljena mu je 1968, i nagrađena Nagradom Fonda A. B. Šimić i Nagradom 7. sekretara SKOJ-a. Godine 2001. dobio je najveću nacionalnu nagradu za poeziju Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad.
Zvonko Maković je objavio nekoliko knjiga eseja i studija iz moderne i suvremene umjetnosti, dvije knjige kolumni i feljtona te desetak monografija posvećenih suvremenim umjetnicima. Organizirao je brojne izložbe, a 2001. bio nacionalni izbornik na Venecijanskom bijenalu. Od 2005. do 2009. bio je predsjednik Hrvatskog PEN centra, a nakon toga obnaša dužnost potpredsjednika. Od 2009. zastupnik je u Gradskoj skupštini Grada Zagreba i predsjednik Odbora za kulturu.
Među važnijim knjigama pjesama su:
Komete, komete, 1978
Činjenice, 1983, (Nagrada Vladimir Nazor)
Strah, 1985
Ime, 1987
Točka bijega, 1990
Prah, 1992
Veliki predjeli, kratke sjene, 2000 (izabrane pjesme)
Larges espaces, courtes ombres – Choix de poèmes. (Poèmes traduits du croate par Brankica Radić), Pariz, 2003.
Međuvrijeme , 2005.
lüge. warum nicht? (Izabrane pjesme u prijevodu Alide Bremer). Wunderhorn, Heidelberg, 2011.
Dodaci:
Internetske stranice:
