Program sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija

157. Pisci na mreži, 30. rujna (srijeda) 2026. u 17 sati: Bogdan Arnautović

Gost 157. programa Pisci na mreži bit će Bogdan Arnautović, autor čija poezija „kao da je istodobno anticipacija, ali i duhovno-mentalitetni sukus svih onih raznovrsnih razmišljanja o Banovini nakon potresa, koja su toj regiji napokon posvetila znatniju pozornost, nažalost sa spomenutim tragičnim povodom. No, raznovrsne analize mogu objasniti sve vanjske okolnosti života u spomenutoj hrvatskoj regiji, ali poezija (osobito ova Arnautovićeva) može najbolje zaviriti u dušu čovjeka s Banovine. To, dakle, nije samo poezija nastala na Banovini, niti samo ona o toj regiji (čime se nakon potresa – hvalevrijedno! – pune čak i novine), već poezija koja nastoji ući u sam karakter banovinskog mentaliteta i srž banijskoga čovjeka.“ (Davor Šalat). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Bogdanom Arnautovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Bogdanom Arnautovićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Bogdanu Arnautović da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://www.matica.hr/kolo/798/dvije-zbirke-vrijedne-pohvale-37074/

https://www.matica.hr/kolo/798/dvije-zbirke-vrijedne-pohvale-37074/

https://sisakportal.hr/oznaka/bogdan-arnautovic/

https://www.portalnovosti.com/stihovni-rafali/

https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/stihotron-bogdan-arnautovic/70676

https://www.youtube.com/watch?v=VB09-gB1VYU

Dodaci

Bogdan Arnautović, Postelja za haubice, izbor, 2023.
Bogdan Arnautović, Djevojka ne može biti pjesnik, ciklus, 2024.
Irena Matijašević, Arnautovićeva poezija, bilješka, 2025.
Lada Žigo, Kopne zemlje, recenzija, 2026.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davor Šalat

Pjesničko »uvlačenje pod kožu«

(Bogdan Arnautović: Postelja za haubice, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2023)

Odavno je uočena svojevrsna pjesnička vidovitost. Pjesnici, često i nesvjesni svih odjeka vlastita pisanja, znaju zaroniti u Jungovo kolektivno nesvjesno, u neku dimenziju svih dimenzija iz koje se dubinski intuira prošlost, sadašnjost, a mnogo puta i budućnost. Pjesnička vidovitost tako biva posljedica intuiranja sveobuhvatne zbilje, odnosno, kako kaže Thomas Stearns Eliot u svoja Četiri kvarteta: »Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ Možda su oba u vremenu budućem,/ A buduće vrijeme u prošlom sadržano«. Nije tada ni čudo da neki pjesnik zapanjujuće anticipira događaje, ljude i situacije, da pogodi ne samo vanjski oblik događanja, već i njegovu nutarnju suštinu. Sjetimo se samo Lorcine pjesničke opsesije nasilnom smrću, Pupačićevih kasnih pjesama obilježenih vatrom, a – zadnjih godina – Mićanovićeve opsesivne rekonstrukcije rodne mu Gunje. Svi su ti primjeri, dakako, intuirali budućnost – Lorcino ubojstvo u Viznaru pokraj Granade, Pupačićevu smrt u vatrom zahvaćenom zrakoplovu na Krku, potop i propast stare Gunje.

U ovome trenutku, nakon razornoga potresa na Banovini, koji je »okrunio« izrazito teško i nesretno povijesno iskustvo te stoljećima marginalizirane hrvatske regije, zbirku pjesama Bogdana Arnautovića Postelja za haubice nemoguće je čitati i bez te već dogođene budućnosti koja je tekstu dala – u trenutku pisanja sasvim neslućene – rezonance. Dakako, nije riječ o nekome »proročkome« viđenju samoga potresa i njegovih posljedica, već o tome da se dubinski intuira i pjesnički oblikuje svijest o Banovini kao osobitoj regiji, o Banijcima koji su se mentalitetno oblikovali u skladu s određenim društvenim, političkim i prirodnim uvjetima te o određenom mukotrpnom stanju koje je potres samo još dodatno fiksirao i produbio. Kao da je Arnautovićeva poezija istodobno anticipacija, ali i duhovno-mentalitetni sukus svih onih raznovrsnih razmišljanja o Banovini nakon potresa, koja su toj regiji napokon posvetila znatniju pozornost, nažalost sa spomenutim tragičnim povodom. No, raznovrsne analize mogu objasniti sve vanjske okolnosti života u spomenutoj hrvatskoj regiji, ali poezija (osobito ova Arnautovićeva) može najbolje zaviriti u dušu čovjeka s Banovine. To, dakle, nije samo poezija nastala na Banovini, niti samo ona o toj regiji (čime se nakon potresa – hvalevrijedno! – pune čak i novine), već poezija koja nastoji ući u sam karakter banovinskog mentaliteta i srž banijskoga čovjeka.

Takav značenjski i smisaoni orijentir samoga pjesničkog teksta Arnautović uspostavlja već u tekstu koji je pisao usporedno sa zbirkom. Evo nekih jakih i vrlo pregnantno izraženih naglasaka: »Postelja za haubice hrvatska je Banovina /ex. Banija/, trokutasti rt, mističan i nikad do kraja proučen i pročitan prostor između Kupe i Une, milenijima osuđen na status »predziđa kršćanstva«; vječno nemirne i otvorene granice zemlje poželjne svakom osvajaču od ukusa. Usud se taj, fatum, prenosio s pokoljenja na pokoljenje dok se nije potpuno ukorijenio, kodirao u krvotoku čovjeka Banovine... Zaselci i sela Banovine, a jedva i ono malo gradova što su milošću administracije izborili taj povlašteni status, broje malo duša, starih i nemoćnih, potresenih i rastresenih danas više nego ikad prije. Obiteljska se ognjišta gase, u kućama su knjige i umjetnine rijetke...«. Nakon tih umješnih ocrta temeljnih povijesno-socijalnih karakteristika Banovine, Arnautović zaključuje psihološko i karakterološko »uvlačenje pod kožu« banijskoga čovjeka, što je zapravo i temeljni interes ove zbirke pjesama: »Svaki je muškarac Banovine ljuti neprijatelj nježnome i nebeskom, poetskom dijelu svoga bića; svaka je žena Banovine cijeli život željna baš te i takve prirode muškog bića«. To je, dakle, uvjerenje da se pojedinačnu psihologiju može ocrtati ne samo iz posve individualističke perspektive, već i iz one uvjetovane određenim nadindividualnim mentalitetom, karakterističnim za neku regiju.

Tako se i subjekt i objekt Arnautovićevih pjesama uspostavljaju istodobno kao individualni i nadindividualni, kao »ja« i »mi«, kao »on« i »oni«, kao konkretni muškarac, žena i diijete, i kao (svaki) muškarac, žena i dijete Banovine. Množinski subjekt i objekt (»mi«, »oni«) u poeziji se lagano mogu postaviti u položaj glasnogovornika neke ideje pa i patetičnoga, često i plakatskog deklamiranja, a to može generirati pjesništvo sumnjive kvalitete i namjene. Arnautović to, međutim, potpuno izbjegava konkretnošću likova i situacija, naoko distanciranim ocrtima te plastičnošću izraza, kao i sućutnom (auto)ironijom ili reskijim sarkazmom u odnosu na banovinske teme. Nema, dakle, nikakve patetike u banovinskoj sudbini, ali ima izrazite empatije i dobrohotne kritike banijskoga čovjeka. Pa se tako i sam iskazivač pjesme (možemo prepostaviti uvelike nalik samom autoru) katkada postavlja i u ulogu protagonista, odnosno jednoga od ljudi s Banovine, najčešće kao član ratne postrojbe i zatečenoga muškog društva, a iz te perspektive može autentičnije svjedočiti o karakteru i subini banijskoga čovjeka.

A ta je sudbina i određena neprestanim oružanim ili neoružanim sukobima, surovim životnim uvjetima u kojima borba za osnovno preživljavanje ne dopušta (osobito muškarcima) pokazivanje osjećaja, osobito onih nježnih, patrijarhat koji je u funkciji osiguranja gole egzistencije, statična obiteljska i društvena situacija koja reproducira naslijeđene obrasce ponašanja, i to muškaraca kao grubih ratnika i žena kao nježnih mučenica na čijim je leđima čitav obiteljski život. Kroz cijelu zbirku Postelja za haubice Arnautović proteže dvostruku perspektivu – s jedne strane konstatira spomenutu društvenu i mentalitetnu situaciju na Banovini, a s druge strane ju (samo)ironizira, jer je njome i sam prožet, sarkastično p(r)okazuje njezinu surovost, nemilosrdnost pa i neljudskost, ali očituje i znatnu empatičnost s ljudima koji su zapravo njezini, čak već hereditarni, zarobljenici. U toj slatkogorkoj napetosti poistovjećivanja i zdravorazumske kritike temeljna je, dakle, značenjska i intonativna dinamika Arnautovićeve knjige.

A temelj njezine pjesničke oblikotvornosti je izražavanje općega stanja (statičnog ustroja banijskoga života, utemeljenog na sukobu, strahu, otporu, neprestanoj budnosti u odnosu na opasnost) vrlo konkretnim situacijama, ljudima i pjesničkim slikama. Svaka Arnautovićeva pjesama (u ovoj su knjizi navedene i ciklizirane samo brojevima, a ne i naslovima) najčešće je građena od dva glavna čimbenika – sažetoga ocrta nekih mikro-situacija te mudrosnih racionalizacija tih situacija i općeg stanja koje ilustriraju: »Zatvarač papovke/ kao nauljeni/ prepečenac/ na tkanici/ finijoj od/ svadbenog ruha.// Prvo što djeca/ u kući nauče/ rastaviti je/ i sastaviti/ pušku.// Grudobran, branik/ rova, jedino/ čvrsto tlo/ na koje smo/ ikad stali.// Naša je gramatika/ smrti nepojmljiva.// Razgovor s Ivekom:/ fonetika i fonologija,/ morfologija, sintaksa...// Smrti je nevažno/ koliko š i ć/ u prezimenu imamo,/ dok njeno ime/ slavimo«. Za poeziju uzorna i dojmljiva slitina pojedinačnoga koje se jasnom simbolikom proširuje na opće te univerzalizirajuće misaone strukture koja se utjelovljuje u konkretnom – to je neprestano pulsiranje Arnautovićeve poezije koja očuđujućim slikama i metaforama dodatno zateže poetsku napetost i privlači čitateljsku pozornost.

Njegove su pjesme pune lucidno uočenih psiholoških nijansi i detalja iz svakodnevnog života (kako iz onoga u ratnim uvjetima tako i iz mirnodopskog, također mučnog banovinskog postojanja usmjerenog na fizičke poslove koji su nužni za preživljavanje), a tematizira se svakodnevica ratnika, civila, radnika, djece, očeva, majki, djedova i baka, čak se pozornost svraća i na životinje u čovjekovoj blizini i prirodu koja ga okružuje. Osobito su dojmljivi i plastični Arnautovićevi poetski krokiji koji ocrtavaju određene psiho-socijalne, odnosno mentalitetne profile, dakako (u kontekstu intonacije cijele zbirke) karakteristične za tog poopćenog, »banijskog« čovjeka: »Kakvi smo mi/ majstori bili!// Metalci./ Cimermani./ Mesari./ Grnčari.// Kakvu smo/ šljivu pekli!// Kakav/ hrvatski ugao/ pleli!// Samo nam/ s glavom/ nije išlo.// Preniska cijena./ Sirova vijuga./ Kratak fitilj«. Taj je »banijski« čovjek, dakle, udaljen od potrebe za duhovnijim životnim dimenzijama i od profinjenijih djelatnosti, on je elementaran, usmjeren na fizički svijet, izravan, često i vulgaran. No, sve je to zapravo i obrambeni mehanizam koji u surovim životnim uvjetima nastoji dobro sakriti i zaštiti njegovo ranjivo i ranjeno srce, koje može biti i nježno i velikodušno, ali se to – kao znak slabosti – ne smije pokazati. Arnautovićev poetski iskazivač je, dakle, onaj koji se poistovjećuje s takvim muškarcem, no iz svoje poetske, nježne dimenzije neprestano ukazuje na reduciranost, ljudsko osiromašenje, ponekad čak i grotesknost takve muškarčeve uloge.

U skladu sa spomenutom iskazivačevom perspektivom je i motivski sloj ove zbirke – u prvome planu su muškarci-ratnici i opustošeni ratni ambijent, u pozadini su žene i djeca i kućno okružje, dominiraju ruralne slike nad urbanima, zajedništvo čovjeka sa životinjama i prirodom uvelike je pak ugroženo agresivnim ratnim probojima u okolinu. Spomenuta poetska scenografija dopunjena je kontrastivnim motivima ljudske duševnosti i ponešto apstraktnijim leksikom mudroslovne provenijencije. Ono što pak daje osobitu aromu Arnautovićevu pjesništvu je – katkada i virtuozna – figurativnost. Metafore, personifikacije, poredbe, kontrasti i ostale stilske figure koje on koristi često su začudne i originalne, ali gotovo nikad ne gube vezu s temeljnim značenjem i situacijom, koje naknadno prenose u razne konotacije. Zato takva figurativnost nije neki neobvezni nadrealizam, već obogaćenje semantike i izražajnosti temeljne pjesmovne scenografije i dinamike (»Jučer sam/ minu po/ minu/ polagao u/ polje zasuto/ zumbulima.// Kao da u/ rodilištu/ novorođenčad/ razvrstavam.// S despotskim/ glasanjem šume/ sjeverac uortačen,/ m ijenjao je/ moreuz polja.// Krv ratnika/ Šumi kao/ prepona/ ždrijepca.// Dok nisam našao/ izlaz bilo je/ kao da sam/ rebrima/ oštricu strugao«).

U Arnautovićevim se pjesmama često koriste i paradoksi koji pjesnički stil čine vrlo živahnim, zaoštrenim i zanimljivim, a izražavaju glavne suprotnosti, groteskonosti i tragičnosti banovinskog života i čovjeka. U njima se jukstaponiraju motivi iz udaljenih značenjskih polja, što izrazu daje osobitu dramatičnost i dinamičnost (»Melodiozno je/ ime rata./ Zemlja i krv,/ falset u dvoglasu.// Kad počne,/ obeća kako će/ promijeniti svijet.// I doista:/ slavoluk od/ lubanja svaki/ put biva veći... Oni kažu:/ rat je jazz bez/ zidova, valja/ ga spasiti od/ izumiranja«).

U funkciji te dinamičnosti, značenjsko-izraznih naglasaka, jest i kratki slobodni stih koji Arnautović stalno upotrebljava. Pjesnik neprestance lomi rečenicu i u pojedini stih izdvaja po tek jednu ili dvije-tri riječi tako da su mu pjesme »uske« i ponekad »odulje«, a njihova grafička okomica sugerira dinamičnost, napetost, istaknutost pojedinih riječi, brzu izmjenu motiva i začudne efekte koji se događaju pri prebacivanju riječi iste značenjske cjeline u stih koji slijedi. Riječ je o izrazito ekonomičnom izrazu koji ne koristi ni jednu suvišnu riječ, preferira sažeti stih i strofe, često dajući tek osnovne ocrte neke situacije, no ipak se ne radi o nekom posve zbijenom stilu svedenom samo na izmjenu glavnih slika i pojmova. Arnautoviću je ekonomičnost zapravo sredstvo pojačavanja izražajnosti i dojmljivosti pjesme, osnaživanje riječi koje se tretiraju tako pažljivo kao da su zrnca krunice kad ih prebiru prsti.

Sve u svemu, poezija Bogdana Arnautovića u zbirci pjesama Postelja za haubice vrlo je primamljiva za čitatelje – komunikativno govori o konkretnim ljudima i situacijama, njihovom simboličnošću omogućuje čitateljsku identifikaciju, lucidno uočenim detaljima i intrigantnom figurativnošću uvećava užitak čitanja, a mudrosnim komentarima i ironičnošću iskazivač se ujedno uživljuje u banovinski mentalitet i duhovito ga kritizira s distance. Zbog svega toga možemo se nadati da se, nakon nekadašnje izvrsne recepcije njegove poezije osamdesetih godina prošloga stoljeća, Arnautović na velika vrata vraća u hrvatsko pjesništvo i među njegovo čitateljstvo.

Kolo, MH, Zagreb, 2-2024.

Bilješka o autoru

Bogdan Arnautović, rođen 9. siječnja 1961. u Velikoj Jasenici (BiH). Studirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. do 2000. godine radio kao novinar i urednik u IRO „Jedinstvo“ Sisak i Radio Sisku te dopisnik Večernjeg lista i Novog lista. Od 2000. direktor i urednik u obiteljskoj nakladničkoj kući „Aura“ Sisak. Književnu karijeru, objavljujući poeziju, ali i prozu, kritiku i esejistiku u brojnim književnim časopisima, novinama i zbornicima (Polet, Oko, Polja, Revija, Književna reč, Braničevo, Dialogi, Bagdala, Kupa, Riječi, Vijenac, Poezija, Tema, Republika…) i na televizijskim i u radijskim emisijama, počeo je graditi osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Prevođen na engleski, slovenski, slovački i makedonski jezik. Zastupljen u brojnim antologijama i panoramama. Nagrađivan za prozu i poeziju uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama / Pečat varoši sremsko-karlovačke; Borski susreti balkanskih književnika; Ratkovićeve večeri poezije; Festival jugoslavenske poezije mladih; Smederevske pesničke jeseni; Brod knjižara – brod kulture; Nagrada Vesna Parun, Vinum et poeta… Član Hrvatskog društva pisaca.

Objavio: Rano pobratimstvo, poezija, Petrinja 1981; u zajednici s M. Pađenom; Polifemov rukopis, Sisak, 1983; Gea, poezija, Dom kulture Sisak, 1987; I prešućujem drhtanje, poezija, Bijelo polje, Crna Gora, 1988; Nagrada Ratkovićevih večeri poezije; Striegl, njim samim, publicistika, Radio-Sisak, 1994; Poljubac vode, poezija, Sisak, 1996; Boje seoskog sladoleda, proza, Aura Sisak, 2014; Meridijan vinograda, poezija, MH Požega, 2023; Postelja za haubice, poezija, HDP, Zagreb, 2023; finale Nagrade „Ivan Goran Kovačić“.

Program sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija

156. Pisci na mreži, 26. kolovoza (srijeda) 2026. u 17 sati: Matija Ivačić

Gost 156. programa Pisci na mreži bit će Matija Ivačić, ovogodišnji dobitnik nagrade Tin Ujević za zbirku pjesama Kumulonimbus (Duriex, Zagreb, 2026) osim što je temeljito razrađena i zrela, pomalo je neočekivana i drukčija u usporedbi sa zbirkama ostalih finalista i općenito s većinom aktualne domaće poetske produkcije – pozitivno drukčija. Ne prati stilske trendove, poprilično je originalna i smjela. Autor se ne usmjerava progovoriti o raznim bolnim, povremenim i nepopularnim temama“, navedeno je u obrazloženju koje potpisuje predsjednik povjerenstva Siniša Matasović.

Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Matijom Ivačićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Matijom Ivačićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Matiji Ivačiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice
https://dhk.hr/matija-ivacic-dobitnik-nagrade-tin-ujevic-za-najbolju-pjesnicku-zbirku/
https://www.stav.com.hr/naslovi/kriticar/264/matija-ivacic/
https://www.youtube.com/watch?v=aCBM2pC4yME
https://slobodnadalmacija.hr/tag/matija-ivacic
https://artikulacije.hr/author/mivacic/
https://drava.info/2023/09/matija-ivacic-s-ceskog-je-preveo-12-knjiga-prevoditelj-je-kao-duh-u-tekstu-tako-i-mora-biti-ali-ne-bi-bilo-lose-da-si-osvijestimo-da-i-ti-duhovi-postoje/

Dodaci
Matija Ivačić, Krhotine, izbor, 2016.
Matija Ivačić, Mjesto presjedanja, kritika, 2023.
Matija Ivačić, Za vukovima, kritika, 2023.
Matija Ivačić, Kafkina neumorna sjena, kritika, 2026.
Matija Ivačić, Kumulonimbus, izbor, 2026

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Matija Ivačić

Tuđinci u vakuumu fizičkoga svijeta

Marek Šindelka, Zamor materijala

Teško se sjetiti kada je posljednji put neki češki roman bio toliko razumljiv i toliko aktualan u kojoj god zemlji bio objavljen kao što je to Zamor materijala (Únava materiálu, 2016), čiji je autor jedan od ponajboljih čeških suvremenih pisaca Marek Šindelka (1984). Uostalom, pored hrvatskog izdanja (Naklada Ljevak, prev. Sanja Miličević Armada) ova je Šindelkina uspješnica u svega nešto više od dvije godine od objavljivanja u Češkoj objavljena na desetak stranih jezika, pri čemu naročito podcrtavamo dvije činjenice vezane za njegovu vrlo živu inozemnu recepciju. Prva se odnosi na dva izdanja na nizozemskom u razmaku od svega pola godine, kao i na nagradu Cutting Edge Award za najbolji strani naslov u Nizozemskoj i Belgiji, a druga na sirijsko izdanje, dakako na arapskom, koje će svjetlo dana ugledati ove godine u lipnju. I dok prvi od navedenih uspjeha i nije potrebno posebice obrazlagati niti argumentirati, navođenje drugog onoga tko se sa Šindelkinim tekstom do sada nije sreo vjerojatno će zbuniti. Roman, naime, tematizira izbjeglištvo dvojice sirijske braće u Europu, stoga njegovo objavljivanje u Siriji u izvjesnoj mjeri predstavlja potvrdu njegove relevantnosti i autentičnosti. Šindelka je, kako je izjavio u više intervjua, inspiraciju za pisanje romana pronašao u valu migrantske krize koji se prije nekoliko godina razlio Europom, točnije u tragičnom događaju iz 2015. godine, kada je u Austriji pronađen kamion s beživotnim tijelima izbjeglica koji su se u njemu ugušili. Ovom događaju pripast će važno mjesto u rasplitanju radnje romana, jer će jedan od nesretnih imigranata biti i jedan od likova.

Zamor materijala roman je ceste, točnije roman kretanja, koji donosi pogled na Europu izvana, iz perspektive „drugih“ i nepoželjnih, perspektive imigranata. Iako Šindelki to možda nije bila namjera, roman je baš zbog toga djelovao provokativno, barem kad je u pitanju njegova recepcija u Češkoj. U jeku protumuslimanske histerije koju su izazvale češke političke elite želeći se kod biračkog tijela domoći kojeg poena više (iako bi se imigranti koji su prošli kroz Češku mogli nabrojati na prste jedne ruke), Zamor materijala izazvao je brojne kontroverze, a autor zbog njega bio izložen brojnim kritikama i napadima, pa čak i onim fizičkim. No ovaj podatak ne ukazuje samo na to da dio Čeha nije roman dobro prihvatio, već da ga nije ni razumio, svodeći ga na neku vrstu pamfletističkog proimigracijskog agitiranja. Ali toga kod Šindelke nema. Šindelka je namjerno zaobišao jeftino politiziranje i moraliziranje, postavivši problematiku migranata i Europe na individualnoj, a ne kolektivnoj traumi izbjeglištva, i kloneći se pritom uopćenih i otrcanih promišljanja ili lamentiranja o srazu dviju nepomirljivih kultura, religija i svjetonazora. Kako bi to zaobišao, odlučio se za dva vrlo važna poteza: prvo, odabrao je pripovjedača u trećem licu kojeg je sveo na puku funkciju objektivnog bilježenja, poput kakva seizmografa koji registrira podrhtavanja oko sebe, prepuštajući nekom drugom (čitatelju) da ih sam procesuira, i drugo, u tom je bilježenju uvelike ostavio po strani zahvaćanje psiholoških stanja likova, njihovu intimu.

Sva poglavlja u Zamoru materijala imaju jednog pripovjedača, ali je zato fokalizatora više, točnije četiri, tako da svako poglavlje uvijek pripada isključivo jednom fokalizatoru, odnosno liku. Hijerarhija njihove važnosti u romanu je razmjerna broju poglavlja u kojima se oni pojavljuju. Dvojici od njih – Palestincu i radniku u tvornici – posvećeno je tako svega po poglavlje, a u svim preostalim poglavljima prate se razdvojene sudbine šesnaestogodišnjeg dječaka i njegova starijeg brata Amira, odnosno njihova nastojanja da se domognu neimenovanog grada na sjeveru Europe, gdje bi se trebali ponovo sastati. S obzirom da prvome pripada trinaest, a drugome ukupno sedam poglavlja, možemo zaključiti da centralno mjesto u romanu pripada dječaku. Priče dvojice braće u romanu se izmjenjuju ritmički, ali se ne događaju simultano: Amirova poglavlja neprestano „kaskaju“ za dječakovim, pa se tako radnja dječakove priče odvija zimi, a Amirove ljeti. Roman je konstruiran od dvije vremenske razine, prezenta i perfekta, i to na način da pripovijeda ono što se dječaku zbiva i ono što se Amiru zbilo. Njihovi putevi spojit će se tek pred kraj romana, no taj će susret biti sve samo ne radostan.

„U snijeg je pao ruksak, a za njim dječak“, uvodi nas se in medias res u priču o grčevitoj borbi za goli život, o tumaranju od nemila do nedraga Europom koja je sve samo ne gostoljubiva i pitoma. „Europa, to su koridori, nadvožnjaci, skladišta – a prije svega ograde“, zaključit će dječak, svjedočeći kako se njegov životni materijal, njegovo vlastito tijelo, bespoštedno troši u preskakanju ograda i barijera, kako fizičkih, tako i mentalnih. Zamor materijala, kod Šindelke je to iscrpljivanje tijela, iscjeđivanje životnih sokova, testiranje granica izdržljivosti i dostojanstva. Ljudski život u Zamoru materijala sveden je na puko preživljavanje, na održavanje životnog plamena, na vitalne funkcije: na disanje, kolanje krvi, borbu s nesmiljenom hladnoćom ili pak nepodnošljivom vrućinom, na glad, pumpanje srca, trčanje, hodanje, bježanje od policije… Zamor materijala podsjeća na zastrašujuću postapokaliptičnu „survival“ videoigricu o svladavanju prepreka u svijetu koji je posve opustošen – stoga posljednja scena romana, u kojoj dječak u nepoznatom domu u nepoznatom gradu igra pucačku igru zajedno sa suigračem kojeg u njegovoj blizini nema, itekako ima smisla.

Dječakov brat Amir jedino je što u romanu nosi ime, jedino što je kulturološki ili geografski konkretizirano; sve je ostalo anonimno i lišeno identiteta. U Zamoru materijala pojavljuju se dječak, Europljanin, Palestinac, tvornički radnik… Svijet u kojem se radnja odvija svijet je bez jasnih koordinata, predjeli kroz koje se dječak bez imena i njegov brat Amir probijaju bezimeni su i bezlično univerzalni, ničiji i pomalo svačiji u isto vrijeme. To je svijet Zapada koji je reduciran na puku činjenicu postojanja, lišen čovječnosti i prisnosti; svijet pustoši i svijet koji pustoši, depresivno sumoran i siv, amorfan i leden, a istovremeno tako stvaran i tako – naš! Dojam fizičke hladnoće i atomizacije Šindelka nije samo postigao odabirom snijegom i ledom okovanih krajolika koji dominiraju većim dijelom romana, već i jezikom. Ciljano jezgrovit, koncizan, mjestimice gotovo lapidaran, a kirurški precizan u prikazivanju likova i svijeta kojim se oni kreću, to je jezik objektivnog, izvještajnog tipa, koji savršeno korespondira s krajolicima (bilo prirodnim bilo onim urbanim) kojima se kreću dječak i njegov brat: pročišćen od svega suvišnog i nepotrebnog, od ukrasa i ornamenata, a opet stilistički toliko bogat. Šindelka je nedvojbeno jedan od najvećih stilista u suvremenoj češkoj prozi. On pomno važe i odabire svaku riječ, njegov su forte opisi, sužavanje fokusa na detalje, plastično vizualiziranje, aktiviranje svih čitateljevih osjetila. Uostalom, u Zamoru materijala gotovo da ni nema dijaloga, ili ga ima vrlo malo. Svoj spisateljski ulog Šindelka stavlja na deskripciju, i u tome je takoreći briljantan.

Mučan, sumoran i prije svega potresan – tako bi se ukratko mogao opisati Zamor materijala. Roman je to koji će nas, moguće je, na nekim stranicama šokirati ili u nama izazvati osjećaj gnušanja, pa i stida, zbog čijih će nam sablasnih scena, poput onih trgovine ljudskim organima ili transporta u motoru automobila, prolaziti trnci niz kičmu, i u kojem će poklonjena prastara tenisica premalog broja predstavljati vrhunac ljudskosti u svijetu u kojem su likovi nepoželjni uzurpatori. Kompozicijski pomno promišljen, pripovjedački suveren i stilistički filigranski izbrušen, Zamor materijala donosi nam tegobnu priču o tuđincima koji su osuđeni na sada i ovdje u ovom najboljem od svih mogućih svjetova; upravo zbog toga (iako ne samo zbog toga), zbog tog zatočeništva u vakuumu fizičkoga svijeta koji im zatire svaku ljudskost, Zamor materijala djeluje toliko dojmljivo.

https://artikulacije.hr/tudinci-u-vakuumu-fizickoga-svijeta-marek-sindelka-zamor-materijala/

Bilješka o autoru

Matija Ivačić rođen je 1984. u Koprivnici, gdje je završio gimnazijsko školovanje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2008. godine komparativnu književnost te češki jezik i književnost, a na istom je fakultetu i doktorirao 2014. Zaposlen je kao docent na Katedri za češki jezik i književnost pri Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti. Jezično i znanstveno usavršavao se na više čeških sveučilišta (Sveučilište Františeka Palackog u Olomoucu, Masarykovo sveučilište u Brnu, Karlovo sveučilište u Pragu), a u dva navrata i u Zavodu za češku književnost Češke akademije znanosti. Na katedri za češki jezik i književnost izvodio je, između ostalog, prevoditeljske kolegije (Bohemica na hrvatskom / Croatica na češkom jeziku, Češki prijevodni seminar) te je mentorirao brojne diplomske radove iz područja prevođenja. Kao mentor objavljuje studentske prijevode u hrvatskim književnim časopisima. Sustavno kritički prati češku književnost objavljenu u Hrvatskoj. Književne kritike objavljuje u različitim književnim časopisima i na internetu, a neke od njih sabrao je u knjizi Mapiranje dobitaka. Bohemistički književni prikazi (Artikulacije, Koprivnica 2020). Autor je pjesničke zbirke Krhotine (2016) za koju je dobio nagradu „Ivan vitez Trnski“. Prevodi s češkog – do sada je preveo trinaest knjiga (proza, poezija, drama, filozofski eseji) te je objavio niz prijevoda češke proze, poezije i esejistike u hrvatskoj književnoj periodici. Član je uredništva književnog časopisa Artikulacije i književnoznanstvenog časopisa Književna smotra. Za prijevod romana Kukavice Josefa Škvoreckog 2024. godine dobio je Godišnju nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a za pjesničku zbirku Kumulonimbus Nagradu „Tin Ujević“ (2026).

Program sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija

155. Pisci na mreži, 27. svibnja (srijeda) 2026. u 17 sati: Dario Harjaček

Gost 155. programa Pisci na mreži bit će Dario Harjaček, koji kaže: „Kada bih želio slati poruke, učinio bih to izravno i jednostavno. No nažalost te sposobnosti nemam. Zato sam umjetnik – pokušavam doprijeti u prostor koji je suptilniji od informacije.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Dariom Harjačekom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Dariom Harjačekom, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Dariu Harjačeku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Poveznice

https://kritika-hdp.hr/tresnjevacki-mikroskop/

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/od-mediterana-preko-afrike-natrag-na-tresnjevku-sto-citati-ovog-tjedna-20250429

https://www.booksa.hr/kritike/stotina-godina-povijest-kvarta-i-rupe-u-pamcenju

https://www.gloria.hr/gl/scena/novosti/zagrebackog-redatelja-na-predstavljanju-nove-knjige-podrzale-su-supruga-glumica-jelena-miholjevic-i-njihova-kci-ada-15584107

Dodaci

Dario Harjaček: Izbor tekstova, 2026.

Dario Harjaček: STOTINA GODINA, 2025.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Intervju s redateljem

Dario Harjaček: Uvijek će nam ostati ljubav

Koliko je ovom vremenu i situaciji potreban naslov “Uvijek će nam ostati ljubav”?

Ovaj naslov, koji je citat rečenice iz predstave, u prvom redu sugerira kako ljubav nadilazi konvencije. U ovom konkretnom slučaju riječ ljubav predstavlja emocionalnu bliskost između dvoje ljudi. Ljubav je, u svakom slučaju, daleko širi pojam. No, zadržat ćemo se na ovoj skučenoj formi ljubavnog odnosa. Mislim da u vrijeme kada gotovo svaki drugi brak završava razvodom, možemo s velikom dozom skepse gledati na današnju sposobnost ljudi da se prepuste svjetlu ljubavi bez da u to nije ukalkulirana određena doza sebičnosti. Ljudi se razilaze i ostavljaju iza sebe terete bračnog vezivanja, balaste vjerovanja u mogućnost ljubavi. U tom smislu sintagma “Uvijek će nam ostati ljubav” danas djeluje gotovo hipijevski. Ljudi vjeruju u egzistencijalnu komociju, često s partnerima dijele slične ciljeve, no događaj ljubavi vrlo često ostaje privilegija – privilegija onih koji su dovoljno slobodni u srcu da se s nekim povežu istinski i potpuno. Takva je priča o ljubavnom odnosu u našoj predstavi – brak za autora predstavlja potpuno nerazumljiv administrativni teret koji ni na koji način ne može promijeniti suštinu nečijeg ljubavnog odnosa. Iako se s autorom ne slažem po pitanju bagateliziranja institucije braka jer smatram da svaki ugovor ima svoju vrijednost i vjerodostojnost u smislu reguliranja zakonskih prava i obaveza, što možda djeluje krajnje neromantično (no pošast romantike ionako čini ljubav krajnje banalnom i vulgarnom), s autorom se slažem kako koncept braka djeluje kao potrošna roba u odnosu na snagu ljubavi. Sviđa mi se da u vrijeme neokonzervativizma u kojem živimo, istaknemo ideal ljubavi ispred rigidnosti onog što je običajno, a što u današnje vrijeme često pada pred izazovima života.

Koliko je ekipa predstave “Uvijek će nam ostati ljubav” s Vama na prvom mjestu, intervenirala u izvorni tekst Miloša Radovića i u kojem smjeru?

Prijevod teksta s jezika toliko sličnog našem višestruki je izazov. Čovjek postaje svjestan koliko je kulturoloških nijansi provučeno kroz sintaksu nekog jezika. Da bismo dobili živu rečenicu – onakvu kakva je Radovićeva rečenica u originalu, nije dovoljno tek -e zamijeniti sa -ije ili -je, nije dovoljno promijeniti tek tih nekoliko različitih riječi, nego svaka misao mora naći svoj ekvivalent u našem, neću reći jeziku, već načinu razmišljanja. I upravo zato što su te razlike naočigled teško vidljive, toliko je teže istaknuti ih. Ta transponiranja su nam uzela prilično puno vremena i mislim da smo taj proces vrlo uspješno odradili. Kad govorim o kulturološkim razlikama, onda u prvom redu razmišljam o temeljnim predrasudama vezanima za muško-ženske odnose. Nismo mogli sebi dopustiti da branimo pozicije koje bi podržavale razne vrste rodnih predrasuda – od one – ona lijepa, on pametan, do one – ona kuha dok on čita novine. Nismo htjeli dozvoliti da se naših dvoje protagonista na bilo koji način poistovjećuju s bilo kojom vrstom seksizma. Sve smo te motive pokušali transponirati u korpus slabosti naših likova, u njihove dramske izazove pred situacijom u kojoj se nalaze. Pokušali smo stvoriti dvoje prilično ekscentričnih, kompleksnih, a prije svega duhovitih likova na način da ih Jelena i Dražen mogu iznijeti najautentičnije moguće.

Kakvo je Vaše iskustvo s nezavisnim produkcijama?

Što se tiče same sintagme “neovisna scena” volio bih da se taj pojam zadrži unutar prostora alternativnog, eksperimentalnog, inovativnog scenskog djelovanja. To je najosjetljivije područje kazališne produkcije, namijenjeno uskom krugu publike, a koje ne može postojati bez čvrste volje kulturnih institucija da ih podrži zato jer predstavljaju važan javni interes. Danas je ta vrsta djelovanja osobito ugrožena. Prvenstveno tu mislim na plesnu scenu. S druge strane imamo privatne, komercijalne produkcije, koje također teško mogu opstati bez potpore kulturnih institucija države i lokalne uprave, no s punim se pravom oslanjaju na komercijalni potencijal projekata. Polaze od istinite činjenice da ljudi jednostavno vole kazalište, da ga vole ne samo u velikim sredinama, već da je kazalište potreba svakog iole civiliziranog čovjeka. Stoga je potreba da predstave rađene u takvom okviru komuniciraju sa širokom publikom prioritet. Za mene je ta vrsta komunikativnosti veliko umijeće, a misija da se širokoj publici ponudi kvalitetan sadržaj čini mi se vrlo važnom.

Kakva Vam je bila suradnja s producentom Teatrom Rugantino i njegovom umjetničkom ravnateljicom Gordanom Gadžić te ostatkom tima koji je radio na predstavi?

Jako me razveselio poziv Gordane Gadžić. Osim što me veselilo po prvi put raditi u Teatru Rugantino, posebno me razveselilo raditi tako kvalitetan dramski tekst kao što je ovaj MiIoša Radovića. Mislim da sam u njemu pronašao nešto vrlo blisko vlastitom umjetničkom senzibilitetu. Što se tiče samog rada, velika je sreća bila raditi u izvrsnim uvjetima koje nam je kazalište omogućilo, a prvenstveno biti potpuno kreativno slobodan. Od samog početka rada naš se odnos s produkcijskim timom gradio na potpunom povjerenju i poštovanju i iskreno se nadam da smo to povjerenje opravdali. Posebno me veselilo po prvi put surađivati sa Zdravkom Ivandijom Kirigin, autoricom kostima i scene i mislim da je ovo vizualno vrlo intrigantna predstava. Oboje smo izuzetno zadovoljni našom prvom suradnjom. Mislim da su svi ljudi koji su surađivali na ovom projektu dali svoj maksimum i da se to itekako vidi u finalnom proizvodu.

Dario Harjaček, rođen je u Beču 12. svibnja 1979. godine. Nakon gimnazije u Varaždinu, u Zagrebu prvo upisuje studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, a zatim i Akademiju dramske umjetnosti, Odsjek kazališne režije i radiofonije, na kojem je diplomirao 2006. godine. U posljednjih petnaest godina režirao je četrdesetak predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, od čega neke najvažnije na Dubrovačkim ljetnim igrama, GK Gavella i ZKM-u. Osim režija, autor je i niza scenskih adaptacija proznih i filmskih naslova, kao i cijelog niza autorskih projekata. 2018. objavljuje roman Sanjica Lacković. Stalni je suradnik Dramskog programa Hrvatskog radija. Dobitnik nagrade Prix nova Rumunjske radio-televizije za radio-dramu Potres prema noveli Janka Polića Kamova.

Kako doživljavate rečenicu “Uvijek će nam ostati ljubav” – nevezano uz predstavu?

Doživljavam je prvenstveno kao jednu ironijsku igru. Parafraza rečenice iz filma Casablanca, koja dramskoj situaciji daje pomalo apsurdnu romantiku, a ispod koje se krije jedna velika mudrost i lucidnost. Ljubavni odnos dvoje ljudi prikazuje se kao nepotopivi brod kojeg nikakve oluje ne mogu savladati. Što jednostavnije i nepretencioznije sagledamo tu rečenicu, to je važnije njezino značenje.

Ima li nešto što biste željeli poručiti publici vezano uz predstavu “Uvijek će nam ostati ljubav”?

Kada bih želio slati poruke, učinio bih to izravno i jednostavno. No nažalost te sposobnosti nemam. Zato sam umjetnik – pokušavam doprijeti u prostor koji je suptilniji od informacije. Uz predstavu je važno istaknuti kako smo kroz cijeli proces intenzivno pokušavali zadržati lakoću kojom se tekst Miloša Radovića čita. On je jednostavan, duhovit, mudar, zaigran i ono što je najvažnije – komunicira s vrlo širokim rasponom potencijalne publike – ovo je predstava koju može gledati svatko i u njoj naći pregršt mjesta s kojima će se poistovjetiti (i nasmijati se svom poistovjećivanju). Jako me zanima kako će ova naša predstava komunicirati s publikom po raznim sredinama diljem Hrvatske. To je jedna od stvari koja me privukla da predstavu radim u Teatru Rugantino. Mislim da je danas, više nego ikad, važno obilaziti manje sredine diljem Hrvatske budući da je kazalište postalo mjesto na kojem se vodi izravna bitka protiv primitivizma i malodušnosti. Osjećam da u tom smislu Jelena i Dražen kreću na neku vrstu misije.

Što u kazalištu biste naveli kao – neprocjenjivo?

Susret. Neposrednost trenutka. Stalna mogućnost da nešto može poći u krivom ili neočekivanom pravcu. Sve su to parametri radi kojih kazališni događaj uvijek podrazumijeva koncentraciju, fokus i veliku količinu povjerenja između ljudi.

Kako Vi i Jelena funkcionirate kad radite na zajedničkom projektu – koliko posao nosite doma, kako to utječe na vašu vezu?

Često radimo zajedno i ne smatram to ničim posebnim. I to je oblik ljubavnog odnosa.

https://rugantino.hr/intervju-s-redateljem-dario-harjacek-uvijek-ce-nam-ostati-ljubav/

Bilješka o autoru

Dario Harjaček rođen je 1979. u Beču. Odrastao je u Varaždinu, a nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je studij režije na Akademiji dramske umjetnosti. Diplomirao je 2006. adaptacijom Čehovljeve drame Tri sestre u Teatru &td. Za kazalište je prilagodio značajan broj filmova, romana, klasičnih dramskih tekstova i djela dječje književnosti (Pijanistica, prema romanu Elfriede Jelinek; In camera prema filmu Anđeo uništenja Louisa Buñuela, U registraturi prema romanu Ante Kovačića, Jesenju sonatu i Personu prema filmovima Ingmara Bergmana, Alan Ford prema istoimenom stripu…). Režirao je tridesetak predstava u hrvatskim kazalištima. Sudjelovao je u produkciji dramskoga programa Hrvatskoga radija i mnogim plesnim projektima te pisao scenarije za emisije dječjega programa HRT-a.

Program sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija

izvor: Slobodna Dalmacija

154. Pisci na mreži, 29. travnja (srijeda) 2026. u 17 sati: Ivan Klarić

Gost 154. programa Pisci na mreži bit će Ivan Klarić, koja živi u Šibeniku i Palermu, ali prostorno i umjetnički njegov je stvarni zavičaj hrvatski jezik, kojim na različite načine govori o svakodnevnom iz specifične i nerijetko nevidljive i neuhvatljive suvremenosti. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Ivanom Klarićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autoricama, autorima, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ivanom Klarićem, odnosno njegovi tekstovi, rad i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Ivanu Klariću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Ivan Klarić: Izbor tekstova, 2026.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Ivan Klarić: Rimski trg

* * *

Nekad davno za vrijeme Univerzijade u Zagrebu rodio se petmilijarditi stanovnik Zemlje. Bilo nas je tri milijarde manje, plaćalo se u jugoslavenskim dinarima, računalo u njemačkim markama, a meni je bilo petnaest. Živjelo se uglavnom bezbrižno, ali meni je tog ljeta '87 postalo jasno da će biti rata. Gledano iz ove perspektive, izgleda da sam upao u svemirsku crvotočinu u kojoj vrijeme ne teče linearno, pa sam budućnost i sadašnjost doživljavao kao jedinstvenu stvarnost. Vidio sam razrušene gradove, spaljena polja na kojima su ležali razbacani leševi i ljude koji u dugim kolonama napuštaju svoje domove. Kada sam devedeset i prve na televiziji vidio izbjegličku kolonu iz Vukovara bilo je to upravo ono što me opsjedalo u mojim mučnim snoviđenjima. Dva mjeseca poslije u siječnju sletio sam na rimski aerodrom Fiumicino. Tresao sam se od hladnoće i čekao da me nazove prijatelj koji je ondje radio kao stomatolog. Njegov poziv dugo nije dolazio.

 Svatko tko je putovao zna taj osjećaj između zbunjenosti i strepnje. U tim trenucima nastojimo se pribrati, gledamo u goleme ekrane s redoslijedom vožnje i blještave natpise duty free shopova koje dolaze do nas kao svjetlost nekog egzotičnog otočja na kojem se, barem se meni tako činilo, dogodio nezamislivi masakr nad domorodačkim stanovništvom. Ne znam da li zbog slike vojnika u srebrenim kacigama koji su samostrelima i arkebuzima ubijali domoroce, ili zbog nečeg drugog, ali odjednom me uhvatila panika.

 Nekoliko minuta stajao sam pokraj prodavaonice slatkiša i nisam se mogao pomaknuti. Nema sumnje da je bilo očito da sam paraliziran strahom, pa ne čudi što su me prolaznici čudno gledali. Prišla mi je jedna gospoda iz Nizozemske u pratnji svog muža i dvoje djece koji su svi od reda bili obučeni kao amiši. Upitala me jesam li dobro, a ja sam joj kimnuo glavom iskopavši iz pete neki rahitični osmijeh. Sažaljivo me pogledala i krenula prema pokretnim stepenicama. Uskoro sam sjedio u jednom panificiu i naručio dva panina. Talijanska kuhinja je tako dobra da čak i jednom skromnom paninu može pridodati dimenziju gurmanske svečanosti. Napokon sam dograbio svoj veliki kofer i izašavši vani naručio taksi. U međuvremenu me nazvao moj prijatelj priopćivši mi s melodramatskim glasom kako mu je iskrsnuo jedan neodgodivi posao. Vjerojatno je opet uhvatio neku žensku. Nisam se naljutio. Uostalom, uvijek je bio šarmantno neodgovoran.

Piazza Spagna je bila puna ljudi. Ipak, bio sam siguran da kad bi netko uzao kameru i snimio me da bi se na tom snimku odmah vidjelo da sam stranac. Za strance u Italiji vrijedi pravilo da što se više prilagođavaju talijanskom načinu života, da se to lakše uočava da su stranci. Nisam se previše trudio stopiti s domorocima jer bi to s obzirom na moj slavenski naglasak, unatoč mom solidnom znanju talijanskog, bilo odveć groteskno. Italija koju sam našao bila je manje stilizirana i svakako življa od one koju sam zamišljao u ratnim godinama kad je za mene predstavljala amalgam Felinijevih i Bertoluccijevih filmova i kancona đenoveške škole. Nisam razmišljao ni o kakvoj romansi, ukratko, nisam se zamišljao kao nekog gizdavog bersaljera-zavodnika koji na pragu pedesete traži ženu svog života. Ako već moram biti iskren, osjećao sam se neprivlačno i mislim da sam već tada imao sva svojstva starog momka i jedina uloga koju sam mogao odigrati u nekom holivudskom filmu bila je uloga ofucanog dendija.

* * *

Noć je bila mirna, ali moje usne školjke nisu mirovale i neprestano su skupljale zvukove koji bi s vremena na vrijeme doplovili do mene u nekom čudnom usporenju. Odjednom me obuzela radost. Tišina u Rimu ima boju kasnog srebra. To su one nijanse plavičasto smeđe koje patina svojim kistom premazuje preko kože grada. Nosnice su mi se ispunile mirisom borova. Uvijek me zavodila mistična zvučnost riječi „miris“ i „bor“, uopće čini mi se da hrvatski jezik čuva nešto od mistične snage koja je povezana sa stvaranjem svijeta. Nisam mogao odrediti iz kojeg razdoblja mog života je do mene doplovio miris borova. Najvjerojatnije iz djetinjstva, iako ni to nije bilo posve sigurno. Kako čovjek stari sve više shvaća da mirisi nemaju istu boju, da ne zvuče isto. Miris borova iz djetinjstva nije isti kao miris borova kojega pamtim iz rata. To ne znači kako su mirisi iz djetinjstva prozračni i blagi, a kako kasnije zadobivaju tamnu patinu prostora. Uostalom, djetinjstvo je malokad sretno. I sad se nerado sjećam kako sam kao sin suca danima sjedio zatvoren u svojoj sobi gledajući kroz prozor kako se druga djeca igraju, budući da je moj otac stalno primao prijetnje da će me ubiti. Vani sam izlazio u pratnji roditelja, a kad bih izašao na igralište uvijek sam bio pod prismotrom policije. To me toliko sputavalo da ne čudi što je to konačno u meni razvilo instinkt za letom. Ako se ovaj orao ikad oslobodi iz ovog kaveza, odletjet će negdje gdje se živi potpuno drukčije, mislio sam. Oduvijek mi se činilo da se naša privlačnost prema nečemu nalazi izvan našeg kulturnog koda, povijesti, genetske strukture, biografije, čak i izvan evolucije, čiji nas tragovi vode sve do svitkovaca. Prije bi to mogla biti posljedica činjenice iz kojeg dijela svemira smo doletjeli u ovaj svijet, ako pretpostavimo da svaki dio svemira ima svoju memoriju. Je li ta memorija sretna, teško je reći, ali joj ni najveći cinici ne bi mogli osporiti smislenost.

* * *

Sluh je, napokon, doživljaj frekvencija vanjskog svijeta koje naša nutrina pretvara u zvučne slike. Ovisno o svojstvu tih frekvencija osjetit ćete ugodu, blaženstvo, opuštenost, strah, napetost, ili možda bijes. To je prije svega pitanje usklađenosti naše unutarnje harmonije s onom vanjskom. Kad izađemo vani osjećajući da nas je neka harmonija ponijela, možemo bez straha radosno uskliknuti: Bože, ja letim.

Portret grada koji se u mojoj svijesti obnavljao kao zastor bio je prošaran obrisima mostova, trgova, crkava, apsida, krovova. U gustoj izmaglici, čiju boju nije bilo moguće odrediti, uzdizale su se konture Vatikana kojim je dominirala Bazilika sv. Petra. Za vlažnih noći u stranim gradovima, beskraj se odmata iz zvižduka slučajnih prolaznika, iz magličastih svjetala u predgrađima, iz svega što zrači daljinom. Te večeri bilo je tiho. Tek s vremena na vrijeme iz tog platna tišine odlomio bi se po koji zvuk koji se miješao s noćnom svjetlošću što je čitav prizor pretvaralo u šifrirani govor. Stajao sam ispred izloga slastičarnice Roma Antigua pokušavajući se iz tog neonskog sjaja vinuti prema nebu i zvijezdama.

Bilješka o autoru

Ivan Klarić rođen je 1972. u Šibeniku. Osnovnu i srednju školu završio je u Šibeniku, a Pravni fakultet u Splitu. Njegov roman Henok predstavljen je u sklopu Festivala tolerancije 2014. u Zagrebu koji organiziraju Branko Lustig i Nataša Popović. Zbirka Noino zrcalo izašla je 2013. u izdanju Naklade Bošković. Godinu dana kasnije izašla je zbirka Digitalni žamor u izdanju Gradske knjižnice Jurja Šižgorića, a za koju je recenziju napisao akademik Tonko Maroević. Tihi dani 2015. nominirani su za nagradu Janko Polić Kamov. Zbirka Zrcala u pustinji izašla je 2016., a za koju je recenziju napisala dr. sc. Đurđa Šinko Depierris. Roman Camilleev requiem izdan je u rujnu 2016. Roman Sati na vjetru izašao je 2019. i predstavljen je u Zagrebu u prostorijama Francuske alijanse. Roman Izvještaj iz pretorija izašao je 2020. i dobio je pohvalu (uži izbor) na natječaju Drago Gervais. Romani Henok i Tihi dani predstavljeni su na televiziji u emisiji Knjiga ili život, dok je o Tihim danima na Prvom programu Hrvatskog radija u emisiji Škrabica riječi govorila kritičarka Helena Sablić Tomić. Poeziju i prozu predstavljao je u Šibeniku u prostorijama DHK- a u Zagrebu.

Na međunarodnom natjecanju Literarni iskri u Gostivaru, Makedonija, 2020. ulazi u finale. Na međunarodnom natječaju za poeziju Delić raja osvaja drugu nagradu. Objavljen je u pregledu suvremene talijanske poezije na međunarodnom natječaju za nagradu Mario Luzi. Objavljivao je u časopisima: Republika, Forum, Most, Dubrovnik, Mogućnosti, Kolo, OKF Cetinje, Zadarska smotra, Otoliths, Down in the Dirt i dr.

Poezija mu je prevedena na engleski jezik i objavljena u časopisu Most (2016). Zbirka Kasni prostor ušla je u finale za nagradu Tin Ujević (2022). Zbirka Magnitude dobila je nagradu Tin Ujević (2023). Član je DHK-a i HZSU-a. Živi i radi u Šibeniku i Palermu.

Objavio: Ruže i ništavilo, poezija, 2006; Mjesečeva kuća, poezija, 2009; Henok, roman, 2012; Noino zrcalo, poezija, 2013; Digitalni žamor, poezija, 2014; Tihi dani, roman, 2015; Zrcala u pustinji, poezija, 2016; Kamiljev rekvijem, roman, 2016; Crna pantomima, poezija, 2018; Sati na vjetar, roman, 2019; Izvještaj iz Pretoriuma, roman; 2020; Karbonski krajolici, poezija; 2020; Spartacus, izbor iz poezije, Scars publication, Chicago, 2020; Dragi Marko, poezija, 2021; Mrtvo more, roman, 2021; Kasni prostor, poezija, 2022; Magnituda, poezija, 2023.